Galerija Nasta Rojc
Gradski muzej Bjelovar
Zdravko Kopas: DOKUMENTI NEVIDLJIVOSTI
samostalna izložba
12. III. – 4. IX. 2014. godine
Tekst predgovora:
DOKUMENTI NEVIDLJIVOSTI
(oltar pred kojim se nitko ne moli…)
Podsjete me kadikad fotografije Zdravka Kopasa na pjesme Adama Zagajewskog koji s nevjerojatnom sposobnošću povezuje nevidljivo s očiglednim. Baš kako piše u Prvoj pričesti[1]:
|
(odlomak) Lišće topole u vrtu je crno, svijet je crn, kuće su crne, zrak je proziran, samo je posteljina bijela. Kasnije će doći fotografije u boji i umanjiti kontraste, možda će omogućiti običan život, divne blagdane, čak i drugu pričest. |
Pjesmu nalazimo u zbirci koja se zove: Nevidljiva ruka, što je susljedno našim životima u nevidljivom svijetu. Naravno, svijet je zbog apsolutne vizualizacije postao nevidljiv. Jer sve je slika, a tamo gdje je nema i tamo gdje se nema što vidjeti opet, i opet – sve postaje slikom. Bezvrijedno u gledanju postaje imperativ estetičko /etičkog kretanja. Pitanje stila, erudicije, povijesti, sjećanja, kolektivnog iskustva, sve curi i nestaje kao plin. Kako bi ironično primijetio Michaud: Više nema umjetničkih djela, ali ljepota je beskrajna i naša se sreća u njoj rasplinjava poput dima.[2]
Zdravko Kopas fotografira na način kao da je svijet nepregledna zbirka malih (i velikih) umjetničkih djela, koju on naknado dokumentira i vraća iz umrtvljene situacije „muzeja – života“ u novi umjetnički kontekst „dokumentiranog života“. Dokumentiranjem, taj zaboravljeni, a time umrtvljeni život postaje nanovo predočena stvarnost. Naravno da smo ovom pretpostavkom prizvali teoriju Borisa Groysa i njegovu tezu o preobražaju umjetničkog djela u dokumentirani život[3]. Taj postupak je iznimno subjektivna reanimacija „ubijenih“ slika, što se uspješno oživljene pronalaskom među ruševinama naše kolektivne, ljudske svijesti i povijesti. No, nije riječ tek o hvatanju u koštac s nijansama činjenica o životu, o stvarima i prizorima, te o njihovu nizanju, već je riječ o jednoj vrsti ritmiziranja obojenih ploha, a prije svega – ploha sveprisutnih, nevidljivih gradova. Gradovi tako, uvijek prisutni u svojim diskretnim sekvencama, nisu panoramski niti prostorni ulomci okoliša, već su kadrirani bez iluzije dubine i ponašaju se u našim obzorima kao slike. Od prvih svojih radova do danas, Kopas fotografira svijet na način kao da slika apstraktnu sliku i dakako, bez obzira vidimo li na njoj sasvim konkretan predmet, ta slika po nečem pripada svijetu ne-predmetnog, prije svega „slikanog“ i slikarskog. Da bi apostrofirao takav pristup, vrlo često sparuje u svojim izložbenim varijacijama dvije, pa i tri, pa i više – gotovo istih kadrova koje samo nijansama razlika razlaže u već spomenuti ritam obojena prizora. Radi se ukratko o proceduri dokidanja „običnosti“ njezinim podizanjem na razinu umjetničkog djela; gdje natùršćici stvari postaju glavni glumci.
Još jednom Adam Zagajewski pa dosta. Vita contemplativa:
|
(odlomak) Eto što je vita contemplativa. Tamne mrlje Pergamona, unutra bijeli reljefi. Poprsje grčke ljepote. Eto što je. Oltar pred kojim se nitko ne moli. Eto što je vita contemplativa. |
Takve „oltare“ smo znali naći u konceptima ranijih američkih fotografa s početka dvadesetog stoljeća kod Paula Stranda (1915./16.), u djelima Harrya Callahana (1948.), i donekle u foto instalacijama Davida Hockneya s kraja stoljeća (1997.). Što im je zajedničko?
Callahan je snimao prirodu s posebnom sklonošću prema pojedinostima, nakon čega je rezanjem kadra prizore pretvarao u apstrakcije među kojima briljiraju oni prirode i trave (motiv kod kojeg se zadržao do šezdesetih). Strand je čaroliju svijeta pronašao u svakodnevnici, u strukturama i sjenama materijalnoga svijeta, u isječcima ritmova, čemu je zoran primjer fotografija Apstrakcija, sjene s verande u Connecticutu (iz 1916.). Hockney je pak od sekvenci prirode na velikoj izložbi pod nazivom „David Hockney – retrospektivni fotografski radovi“ 1997. godine u Kölnu prikazao neprekidne nizove pejsažnih fotografija kombinirajući fragmente i panorame prirodnog okoliša. Radi se dakle o svojevrsnim fotokolažima (konkretno „Grand Canyon“ i „Yorkshire“ – Poljodjelstvo u East Ridingu[4]) koji tvore ambijentalnu instalaciju. Znajući koliku je ulogu kod Hockneya imalo spajanje fotografije i slikarstva, te koliko su u svojim pionirskim nastojanjima s prizorima prirode to isto činili Strand i Callahan (Strand s prirodnim okružjem urbanog života i Callahan zasanjano s prirodom na marginama očišta). Eto što im je zajedničko: razaranje predrasude o mediju, razaranje predrasude o okolišu, poetika nevažnog i nevidljivog, a tako očitog i poetičnog. Ili, kako već spomenusmo: vita contemplativa : oltar pred kojim se nitko ne moli.
Premda Kopas radi fotokolaže u obliku instalacija kao Hockney, čaroliju svakodnevnice pretvara u apstraktne i profinjene kadrove poput Stranda, divi se arhitekturi prirodnog slučaja kao Callahan; spomenuti autori ipak nisu njegovi uzori. U Kopasovim postupcima naime, nema nahođenja po uzoru, a još manje vježbanja (tuđega) života. Radi se naprosto o njegovoj autorskoj poetici koja se napajala modernizmom u punini procesa kojeg poznajemo kao okretanje sebi (čega je slika ili fotografija tek puka posljedica). Službenim jezikom medija rečeno, radi se o paradigmi prikazivanja i o reprezentaciji, koja stvara nove svjetove kombinatorikom uzavrele emocije što se ponaša kao da je racio – a nije.
Na ovoj izložbi koja će se uprizoriti u nekoliko soba, Kopas će nas provesti kroz pomno odabrane inserte svoga svijeta dokumentiranih nevidljivosti, od mora/hrama, preko ulaznih vrata običnih kuća čija ih obojenost čini ne manje impozantnima od portala kakvih katedrala, i onda će nas uvući u svijet mrlja, struktura, šalica, nespojivih boja i predmeta, od cvijeća do zidova i lustera i orošenih okana prozora, svoje kuće – kao da je bilo koja, u nomadskom lutanju labirintima odraza unutarnjeg ogledala. Mi tu usput blagodarimo boje i ne-boje, s posebnim užitkom konzumiranja njihove vedrine i fine estetičke prispodobivosti koja se ne pretvara, i ne hini…već se poigrava nesavršenostima i nedovršenostima zbog lakoće koju u sebi nose, čak i u svojim sumornim trenutcima. Sve će nas držati na okupu, kao što se i samo okuplja oko nekakve tople osi fragmentiranog svijeta. Na izlasku ostaje eterična nada u Drugu pričest. (Crno bijela ili u boji, svejedno. Jer ne radi se o bojama, već o cjelinama, bez kojih su boje nesigurne u svoju trajnost.)
Nataša Šegota Lah, ožujak 2014.
