Uz pojavu smrtonosnoga virusa ebole
Piše: prim.dr.sc. Rok Čivljak
Osobito smo mi katolički liječnici i drugi zdravstveni djelatnici pozvani pomoći našoj braći u Africi da pobijede tu pošast, makar i kao moralna podrška samo svojom prisutnošću u najugroženijim područjima zahvaćenima tom epidemijom, ističe dr. Čivljak za Glas Koncila
Svjetska zdravstvena organizacija upozorava na moguću širu epidemiju virusa Ebole. O kakvom je virusu riječ tumači prim. dr. Rok Čivljak, dr. med., specijalist infektolog, tajnik Hrvatskoga društva za infektivne bolesti Hrvatskoga liječničkoga zbora, predsjednik Podružnice Zagreb Hrvatskoga katoličkoga liječničkoga društva, s Klinike za infektivne bolesti »Dr. Fran Mihaljević« i Medicinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
»Ebola je teška i potencijalno veoma smrtonosna zarazna bolest koja pripada skupini virusnih hemoragijskih vrućica«, navodi prim. Čivljak. »Bolest uzrokuje Ebola virus koji se svrstava u porodicu Filoviridae. Bolest (i njen uzročnik) prvi su put opisani 1976. u afričkoj državi Kongo, pokraj rijeke Ebole, po kojoj su i virus i bolest dobili ime. Od tada je opisano nekoliko manjih epidemija u nekoliko susjednih afričkih država tijekom kojih je oboljelo nekoliko desetaka do nekoliko stotina osoba, s vrlo visokom stopom smrtnosti, zbog čega spomen te bolesti i danas izaziva velik strah i zabrinutost stručne i opće javnosti.«
Proširila se na afričke zemlje
Dr. Čivljak ističe da se ovogodišnja epidemija ebole proširila do sada na teritoriju četiriju afričkih država: Gvineje, Liberije, Siera Leonea i Nigerije. Iako postoje naznake da bi se epidemija mogla dalje širiti unutar zahvaćenih država, ali i na susjedne zemlje, za sada nije potvrđeno širenje epidemije izvan Afrike. Prema podatcima američkih centara za kontrolu i prevenciju bolesti, do 21. kolovoza oboljele su 2473 osobe, s mikrobiološki potvrđenom infekcijom umrlo je 1460 osoba, a još je 1350 osoba umrlo pod sumnjom na ebolu. Do sada nije potvrđen ni jedan slučaj ebole u Europi i Americi, kao ni igdje izvan navedenih afričkih zemalja, iako su mnogi putnici iz tih zemalja sa simptomima zaraznih bolesti stavljeni pod epidemiološki nadzor i/ili u izolaciju iz mjera opreza.
»U Hrvatskoj je do sada nekoliko osoba koje su doputovale iz ugroženih područja Afrike stavljeno pod epidemiološki nadzor koji provode djelatnici Hrvatskoga zavoda za javno zdravstvo s drugim pripadajućim javnozdravstvenim i državnim institucijama. Za potrebu izolacije osoba koje zbog prisutnih simptoma bolesti treba izolirati od drugih osoba ustanovljena je izolacijska jedinica u Klinici za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu u koju se po potrebi dovode sve osobe iz bilo kojega dijela Hrvatske koje treba staviti pod strogi nadzor i u izolaciju. No ipak, za sada Hrvatska ne raspolaže najsuvremenijim izolacijskim jedinicama za zbrinjavanje osoba potencijalno zaraženih visoko kontagioznim patogenima. Takve izolacijske jedinice s tzv. negativnim tlakom postoje u svim suvremenim zdravstvenim ustanovama u Europi i svijetu i služe upravo toj svrsi: učinkovitoj izolaciji zaraženih osoba s ciljem sprječavanja širenja zaraze na druge osobe, uključujući i zdravstvene djelatnike koji o tim osobama skrbe jer su oni, uz članove njihovih obitelji, među najugroženijim skupinama pučanstva. Možda je ta epidemija upravo prilika da Hrvatska donese stratešku odluku da se takve izolacijske jedinice formiraju barem u jednoj našoj zdravstvenoj ustanovi, a to je po mom mišljenju upravo Klinika za infektivne bolesti ‘Dr. Fran Mihaljević’ u Zagrebu, kao krovna i matična infektološka ustanova u našoj zemlji.«
Virus Ebola ima pet podtipova, o čemu prim. Čivljak kaže: »Od pet do sada poznatih podtipova virusa Ebole, četiri (Zaire, Sudan, Taď Forest i Bundibugyo virus) uzrokuju bolest u ljudi, a peti podtip (Reston virus) uzrokuje bolest u drugih primata (nekih majmuna), ali ne i u ljudi. U tome je najvažnija razlika među tim virusima. Možda će najnovija istraživanja i iz ove epidemije pokazati postoje li još neke razlike u virulenciji i patogenosti među tim podtipovima virusa.«
Čovjek se najčešće zarazi slučajnim kontaktom
Širu javnost zanimaju simptomi kod zaraze virusom ebole i kako se ona prenosi, zatim koliko dugo traju, o čemu prim. Čivljak kaže: »Ebola klinički započinje od dva dana do tri tjedna nakon zaraze, a očituje se najprije nespecifičnim simptomima, poput vrućice, glavobolje, bolova u mišićima i zglobovima, gubitkom apetita i općom slabošću. U daljnjem tijeku bolesti mogu se javiti povraćanje i proljev praćeni bolovima u trbuhu. Karakteristični simptomi po kojima je bolest prepoznatljiva su krvarenja, zbog čega se ta bolest i svrstava u hemoragijske vrućice. Krvarenja mogu nastupiti u unutarnjim organima, ali i po koži (modrice), kao i iz tjelesnih otvora (nos, usta, debelo crijevo, mokraćni sustav). Međutim, ti se simptomi obično razviju u uznapredovalom stadiju bolesti. Stoga problem stvara činjenica da se u početku bolest očituje kao gripa i druge bezazlene virusne bolesti, a da se radi o eboli postane jasno najčešće prekasno – i za bolesnika i za okolinu koja je već bila izložena virusu. Do sada nije potvrđen rezervoar virusa u prirodi, ali se pretpostavlja da su neke životinje (majmuni, šišmiši, a možda i još neke) najvjerojatniji rezervoar u kojem virus preživljava između pojedinih epidemija.
Čovjek se najčešće zarazi slučajnim kontaktom sa sekretima zaraženih životinja. Nakon izbijanja epidemije virus se najčešće širi interhumanim prijenosom jer se lako prenosi sa zaražene (ne nužno oboljele osobe sa svim simptomima bolesti) na nezaraženu osobu, direktnim kontaktom s izlučevinama zaražene osobe, najčešće preko krvi, sline, stolice, povraćenog sadržaja, mokraće i sjemene tekućine. Moguć je i indirektan prijenos preko kontaminiranih predmeta kojima se koristila zaražena osoba, kao i preko kontaminiranoga medicinskoga pribora. Kako se virus nalazi i u sjemenoj tekućini, pretpostavlja se da je moguć i prijenos spolnim odnosom.
U dosadašnjim epidemijama najveći broj oboljelih odnosio se na članove obitelji i one koji su bili u bliskom kontaktu sa zaraženim osobama te na zdravstvene djelatnike koji su o njima skrbili. Stoga se pretpostavlja da se virus ne prenosi zrakom na daljinu i uobičajenim socijalnim kontaktom. No u bliskom kontaktu s oboljelima treba nositi pribor za osobnu zaštitu (naočale, maske, rukavice) i pridržavati se svih drugih standardnih mjera zaštite koje se provode pri uobičajenom kontaktu s visoko kontagioznim uzročnicima.«
Za sada nema lijeka
Infektolog dr. Čivljak navodi da za sada nije poznat ni jedan lijek koji specifično djeluje protiv Ebola virusa. Stoga se liječenje sastoji u ublažavanju simptoma bolesti i mogućem sprječavanju komplikacija. No i usprkos tomu, smrtnost od ebole je visoka, seže i do 90 %, te na žalost većina zaraženih prije ili kasnije podlegne toj opakoj bolesti i umre u roku od jednoga do četiri tjedna nakon pojave prvih simptoma bolesti. Upravo je stoga važno provođenje svih preventivnih mjera da do zaraze uopće i ne dođe.
Stoga naši misionari i misionarke koji djeluju u ugroženim područjima najbolje se mogu zaštititi tako da uopće ne zalaze u područja zahvaćena epidemijom, ako za to nema nekog neizostavnoga i opravdanoga razloga. Oni koji ipak moraju boraviti u ugroženim područjima mogu se zaštititi tako da u svakom kontaktu sa zaraženim osobama, ali i onima koji bi to mogli biti, upotrebljavaju zaštitna sredstva, osobito ona za zaštitu sluznica (maske, naočale, rukavice). Oni koji zbrinjavaju oboljele moraju paziti na ispravno postupanje s infektivnim otpadom i odgovarajuće odlaganje kontaminiranoga materijala, osobito oštrih predmeta i pribora umrljanoga krvlju. Zbog toga što bolest u početku ostaje neprepoznata, a s napredovanjem bolesti povećava se učestalost komplikacija i rizik od smrti, ebola je danas veliki dijagnostički i terapijski problem za sve kliničare, pa i one iz razvijenih zemalja.
Još je veći problem što se ona danas širi po siromašnim dijelovima svijeta u kojima su mogućnosti ranoga otkrivanja i učinkovitoga liječenja ograničene. »Zato je važno da i mi iz razvijenijih dijelova svijeta pomognemo kolegama iz Afrike u borbi protiv te opake bolesti, ne samo iz da bismo smanjili broj oboljelih i umrlih u Africi, već i zato da bismo na vrijeme spriječili širenje epidemije na ostali dio svijeta. Upravo sam ovih dana u Barceloni na susretu s predsjednikom Svjetske asocijacije katoličkih liječničkih društava (FIAMC) dr. Joséom Marijom Simónom Castellvíjem razmatrao mogućnost da i naša asocijacija, a zašto ne i Hrvatsko katoličko liječničko društvo, pošalje nekog stručnjaka iz svojih redova u Afriku kako bismo pomogli u suzbijanju epidemije ebole. Osobito smo mi katolički liječnici i drugi zdravstveni djelatnici pozvani pomoći našoj braći u Africi da pobijede tu pošast, makar i kao moralna podrška samo svojom prisutnošću u najugroženijim područjima zahvaćenima tom epidemijom«, ističe dr. Čivljak.
Služe i u opasnosti za vlastiti život
Unatoč opasnostima, Crkva je uvijek bila na prvoj liniji pomaganja bolesnima i siromašnima, a prema bolesnima posebno služi preko reda Milosrdne braće sv. Ivana od Boga čija zajednica djeluje i u Hrvatskoj, gdje vode Psihijatrijsku bolnicu »Sv. Rafael« u Strmcu kod Nove Gradiške. Prior i voditelj bolnice te najzaslužniji za njezinu izgradnju je fra Kristijan Sinković, a njegova zajednica preko bolnica djeluje u zemljama gdje je ebola uhvatila najviše maha. »Bitna odrednica našega poslanja i četvrti zavjet koji polažemo je gostoljubivost, odnosno služenje ljudima u potrebi, bilo bolesnima, bilo siromašnima«, kaže prior o. Sinković. »Ona duboko utječe na specifičan način naviještanja Kristova evanđelja kao poslanja Crkve. Kroz stoljeća red je s posebnom sviješću živio to svoje poslanje i očuvao vlastiti identitet. Od samih početaka redovnici su se zauzimali s posebnom brigom za liječenje i skrb najugroženijih, od epidemija kuge, kolere, elementarnih nepogoda kao što su potresi i poplave pa do posebne brige za duševne bolesnike. I današnje konstitucije našega reda stalno nas podsjećaju da smo po gostoljubivosti posvećeni Kristu u služenju bolesnima i potrebitima čak i uz opasnost za naš vlastiti život. Red uistinu pred svima otkriva posebno lice Crkve koja pod cijenu bilo koje žrtve ide ususret čovjeku u potrebi. Samo kroz prizmu kršćanske ljubavi možemo razabrati što znači biti avangarda u pomoći najugroženijima.«
Podjednako služe svima
Prior o. Sinković ističe da je red Milosrdne braće prisutan u 52 zemlje svijeta na šest kontinenata i djeluje u više od 300 ustanova organiziranih u 22 provincije u kojima se živi specifična karizma gostoljubivosti sv. Ivana od Boga. Uvjeti su uistinu različiti i ovise o kontinentu i zemlji. Od najsuvremenije opremljenih bolnica kao što su one u Regensburgu, Beču, Parizu, Rimu i Madridu pa do onih najzabačenijih dispanzera u Papui Novoj Gvineji ili Istočnom Timoru. Najteži i najzahtjevniji uvjeti su u siromašnim dijelovima svijeta kao što su oni na afričkom kontinentu i Indiji u kojima red djeluje više od 50 godina. U nekim zemljama je potrebno sve, doslovno sve, počevši od pitke vode pa do najosnovnijih lijekova. »Imajući dosta dobro razvijenu mrežu suradnje između različitih provincija unutar reda, nastojimo odgovoriti kontinuiranim izazovima siromaštva i posvemašnje zapuštenosti pučanstva u njihovim najelementarnijim potrebama koje nas neprestano nadmašuju u našim mogućnostima. No sve to nas ne obeshrabruje u kontinuiranom traženju stručnjaka, suradnika, volontera i potrebnih materijalnih sredstava da bi se izišlo ususret ljudskoj patnji. U Africi smo prisutni u dvanaest zemalja, no kao što znamo, kritična zona je zapadna Afrika, gdje red djeluje u Sijera Leoneu, Senegalu, Liberiji, Gani, Beninu, Togu i Kamerunu«, navodi o. Sinković.
Tri subrata dala živote
»Što se tiče reda, žarište epidemije ebole je u Liberiji, u našoj bolnici sv. Josipa u Monroviji, gdje su braća izložena iznimno velikom riziku infekcije u zbrinjavanju oboljelih. Do sada su trojica braće podlegla infekciji virusom ebole: ravnatelj bolnice fra Patrick Nshamdze (Kamerun), bolnički kapelan i prior zajednice fra Miguel Pajares (Španjolska) i farmaceutski tehničar fra George Combey (Gana). Osim subraće preminuli su od infekcije redovnica Chantal Pascaline i dva suradnika. Fra Miguel Pajares prevezen je vojnim zrakoplovom u Madrid, gdje je nakon nekoliko dana preminuo, druga dvojica subraće nisu prevezena na liječenje u Europu jer su imala afričke putovnice. Za svu braću u redu kao i za cijelu obitelj sv. Ivana od Boga njihovo nesebično darivanje i njihova žrtva ostaju svjedočanstvo nesebične ljubavi, ali i apel našoj savjesti da se preispitamo iz dana u dan koliko smo uistinu spremni, ponukani Kristovom ljubavlju, živeći karizmu sv. Ivana od Boga ići ususret braći koja trpe.« (Vlado Čutura/Glas Koncil)
