antonia cacic 1

Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja
samostalna izložba
otvorenje: nedjelja, 16. III. 2014. u 19.00 sati, Gradska galerija Fonticus Grožnjan
Izložbu će, u prisustvu autorice, predstaviti Eugen Borkovsky

foto-galerija

predgovor katalogu:
ANTONIA ČAČIĆ: U potrazi za izgubljenim stavom

Stanovnicima današnjice izmiče sigurnost opstanka. Postajemo svjesni da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja financijskih i medijskih sustava pa se društvene konvencije ne daju objasniti na osnovi standardnih normi i vrijednosti. Osvrćemo se službenoj znanosti, ali ona razočarava, prečesto je u službi profita. Takva znanost je dala glavne mehanizme društvenih podjela i nadzora a za posljedice nudi sredstava za umirenje. Suvremenost donosi nov način gledanja na svijet koji preispituje uvriježene pretpostavke. Stare teorije i paradigme vlasti, obitelji, naobrazbe, religije i sl. moraju se nanovo izgraditi u novom svjetlu.

Antonia Čačić nas okružuje radovima većeg formata čija je karakteristika snažan kolor i gestualni pristup obradi površine. Niz radova odlikuje se laviranim površinama uz malo crteža. Oblik kojeg umjetnica želi postići rađa se iz razlivenih, djelomično slučajno nanesenih tonova boje. Iz konglomerata plošnih slojeva razabiremo obrise glava i ponegdje linearno donesen detalj kojeg prepoznajemo kao okvir naočala. Postaje nam jasno da umjetnica problematizira portret. Pri tom se služi slikarskim i crtačkim metodama dodirujući ideje enformela gdje je oblik do neke mjere podčinjen materiji. Tonovi pozadine ponegdje su u kolorističkom raskoraku sa očekivanim slijedom tonova. Gesta presuđuje obliku ne dozvoljavajući građenje bez tragova akcije uz vidljive karakteristike medija boje. Radi se o istraživanju forme i značenja.

Postmoderna je vrijeme intenzivne umjetničke djelatnosti gdje umjetnik i umjetnost ima ulogu svjedoka i iznad svega aktera suvremenog društva. Antonia Čačić nudi projekt, seriju koja pobuđuje zanimanje temeljem oblika, materijala i dimenzija. Umjetnica problematizira dio tijela koji je neponovljivo osoban. Ona zna koja značenja od prikazivanja lika očekuje promatrač. To je formalni, fizionomski te posturalni identitet modela, svodljiv na psihologiju karaktera. Analiziramo li oblikovane situacije, shvaćamo da autorica kreće od dojma. Ružičaste mrlje kojima oblikuje lice smjeraju bilježenju impresija, nose komentar. Ponavljanom motivu nije predstavljen ambijent. Autorica ga uvijek izrezuje, izolira. Svjedočimo osobnom doživljaju na rubu provokacije. U ovom slučaju imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji se prepoznaje i promatrača koji tog pojedinca prepoznaje.

Naš doživljaj radova dodatno angažira činjenica prepoznavanja motiva. Postajemo svjesni da se radi o portretnim prikazima aktualnog predsjednika države. To nalaže da preispitamo osobni stav prema toj osobi koji se može ili ne mora preklapati sa umjetničinim. Želimo izčitati autoričinu premisu. Pri tome si pomažemo sagledavanjem tehničkog pristupa korištenju materijala te dojmom kojeg radovi ostavljaju. Umjetnica kreće u vizualnu interpretaciju javne osobe. Kasnije opetovano uzima isti model i intervenira na nov način. Rezultat je nov po oblicima ali po značenju ne odskače od prijašnjeg. Čini se da ona kaotičnošću detalja želi naglasiti sumnju. Grotesknost je postignuta predimenzioniranjem. Mi percipiramo umjetničin dojam o mlakoj osobi čija je servilnost i neodređenost stavova provokativno označena tonovima koji prevladavaju na radovima.

Javna funkcija uvijek traži odlučne stavove ili postupke koji nose poruku korisnosti. Ta korisnost mora biti priznata od strane veće grupacije involviranih osoba. Osobnost političkog, visoko rangiranog djelatnika, na meti je građana. Naravno, nikada se ne može dogoditi da svi budu istog mišljenja. Uvijek se obračunavaju postoci zadovoljenosti. U povijesti smo sretali portrete lidera koji su najčešće bili realistički prikazi sa idejom glorifikacije osobe i njenog značenja. Ova obličja, kojima nas Antonia Čačić okružuje, nemaju znakova angažmana ili stava. Njen lider samo postoji i pasivno promatra. Glave doživljavamo kao ponudu maski. Nemaju niti osmjeha. U ovom je kontekstu ciklus upozoravajući. Umjetnica primjećuje da njen izabrani motiv ne želi učestvovati u mijeni. Izčitavamo da su portretiranom ideje blokirane razrađenim i zadanim putanjama, uvjetovane sustezanjem i bez stava. Eventualna iskakanja uklonjena su a običaji su postali alibiji sistema.

Ova izložba događa se u intervalu između perioda tzv. zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Propitivanje smisla dužnosnika grubo nas osvješćuje. Politički, bankarsko administrativni, socijalno nepravedni sistem nalazi se pred slomom. Za to vrijeme fizičari / filozofi, kvantnom teorijom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tope se nametnuta uvjerenja. Tako, univerzum u našim shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Morfološka polja preklapaju se sa znanstvenim spoznajama kvantne fizike. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same. Ovdje se znanost približava spoznajama budizma koji nije vjera već način doživljaja univerzuma i stil života.

Snaga ovog projekta u načinu je evidentiranja neodgovorne pasivnosti. Prezentirano, za razliku od mogućeg angažiranog poziranja, označuje uvriježenu malograđansku sredinu. Nešto skandalozno stvara se u odnosu na tradicionalni pristup slikarstvu i pojmu portreta. Ili, pojmu problematiziranja osobe sa ili bez stava. Relacija fascinacije uspostavlja se između pogleda i slike. Ona se supstituira pogledu koji pregledava i klasificira konvencionalne znakove žanra portreta. Prenoseći radove u neku drugu sredinu u kojoj portretirani nije prepoznat, možemo dobiti nove odnose. No, i tu tom slučaju ćemo shvatiti da je portretirana osoba pozicionirana u poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira već bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja.

Umjetnica hrabro, u vremenu trenutne pozicioniranosti portretiranog, kreće u interpretaciju. Ona nije čekala da se osoba makne sa pozicije pa da postane ikona ili utone u mrak zaborava. Promatrač svakako mora biti involviran u situacije jer prepoznaje interpretiranog aktera. Portret je i znak društvenih pravila jer umjetnik kao i promatrač ima moć da otvori ili zatvori neke od prolaza ka percepciji. Posljedica prikazanih stanja, prema pesimističnom Baudrillardu, je utonuće u stanje alijenacije, potpunog otuđenja pojedinca od društva kojim je okružen. Ako razglednice sa besmislenim panoramskim motivima mogu biti suvenir nekog grada, područja, onda i ljudi koje nalazimo na vlasti, također mogu postati oznaka. Živeći u ovoj državi, doživljavajući situacije, uočavajući pasivnost ljudi, gotovo da možemo na slike dopisati: Pozdrav iz Hrvatske.

Eugen Borkovsky, III. 2014.

antonia cacic 2

ANTONIA ČAČIĆ rođena 20. veljače 1976. godine u Zadru. Završila je studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. E. Kokota, 2002. godine. U Ljubljani, na Akademiji za likovnu umjetnost i oblikovanje, u klasi prof. G. Gnamuša, 2006. godine završava poslijediplomski studij slikarstva. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i kolektivnim izložbama u domovini i inozemstvu. Bavila se pedagoškim radom (Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću u Zaboku; Studij Tanay, Zagreb; Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, itd.). Članica je HDLU-a Zagreb i HDLU-a Rijeka.

antonia cacic 3