Nakladnik monografije: Matica hrvatska Zadar
Na retrospektivnoj izložbi je izloženo 197 djela /sadreni modeli, skulpture u bronci, reljefi/
Likovni postav izložbe Mario Beusan
Fotografije u monografiji Srećko Budek
Otvorenje u subotu 18. listopada 2008. godine u 12 sati, a Izložba ostaje otvorena do 5. studenoga 2008. godine
ANTE ORLIĆ, između tijela i Kalvarije
U hrvatskoj umjetnosti pojavljuje se šezdesetih godina jedna nova kiparska generacija koja je našla svoje mjesto između derivata iscrpljene avangarde i nasljeđa akademizma. Bili su svjesni nemira i mogućnosti svog vremena ali jednako tako i lokalne baštine, predaje i pripadnosti. Odgovorni prema umjetnosti i prema svom mediju, prema svojoj sredini, nepovjerljivi prema aktualnim kretanjima, drugačije senzibilnosti, nenametljivi po naravi – instinktivno su se našli u tradiciji, obnavljajući figuraciju, ljudski lik.
Ante Orlić (1933-2004) bio je jedan od najistaknutijih kipara ovog novog nadahnuća, figuralne obnove, jednako udaljen od groteskno-ludičkog "sardonskog", kao i od ekspresionističko-naturalističkog "bijafranskog" idioma. Rođen i odrastao na otoku, u ambijentu rustike i antičkih tragova, među klesarima i vinogradima Orlić je predstavnik mediteranstva u našem kiparstvu, hedonističkog i apolonskog ozračja, životnog optimizma. Školovanjem kod Kršinića i Radauša, u Orlićevom se stvaralaštvu, u mjeri njegove senzibilnosti, spajaju lirska i dramatska strujnica hrvatskog kiparstva, u njegovom laičkom i sakralnom korpusu.
Njegove su teme pretežno varijacije ženskog akta: kupačice, "suncolovke", modelirane u bogatstvu impostacija, u terakoti ili mišljene u bronci. Prirodnost i spontanost tih aktova i figura krije komponirane ritmove tijela i ekstremiteta, kiparsku leksiku masa i prostora. Unutar osnovnih poza: sjedećeg ili ležećeg akta, Orlić nalazi bogatu dramaturgiju oblika koja mu omogućava dijalog s poviješću i krajolikom, s organiziranošću Maillolovog Mediterana ili elanom Grecovih kupačica, s Kršinićem i suvremenicima, kao i s arkadijom svoje uvale, "svog vrta". U oslobođenom panteističkom doživljavanju svijeta Orlić generalizira svoje viđenje ženskog akta u metaforu plaže, obale, otoka – kako to otkrivaju nazivi njegovih kasnih skulptura. To je konačni domet Orlićeve figuralike: doživljaj zavičaja kroz ljepotu tijela. U prividu njihovog realizama, u njihovoj ikonografskoj čitljivosti, apsorbirani su postulati čistog kiparstva iz obje krajnosti: apstrakcije i pop arta.
Kroz gotovo pola stoljeća, cijeli svoj stvaralački život, radio je Orlić vječnu kiparsku zadaću: portret, spomenički i komorni, u punoj plastici i u medalji. Sretno je lavirao između imperativa fizičke sličnosti i vlastitog umjetničkog htijenja. Fiksirao je zdravom opservacijom posebnosti modela, i valorizirao ih kao plastičke činjenice u drugoj, kiparskoj realnosti. Fizičke realitete prepacivao je u plastički jezik. U jednostavnosti i minimalizmu Orlićevih portreta odjekuju Laurana jednako kao i Brancusi, antika kao i friz Jurjevih glava na šibenskoj Katedrali.
Bio je bio kipar autentične kršćanske vokacije. Svojim figurativnim, moderno tradicionalnim leksikom široke prihvatljivosti a zanatski dorastao svakom zadatku A. Orlić je bio predestiniran za sakralne sadržaje. Povjereno mu je nastaviti, poslije tridesetgodišnjeg zastoja, postajama Križnog puta na otvorenom u Mariji Bistrici. Kroz četiri godine, od 1976., posvećen je svojim postajama i Raspeću koje kruni bistričku Kalvariju a postavljajući njihovom plastičkom, ambijentalnom i arhitektonskom realizacijom nove standarde u monumentalnom kiparstvu sakralne tematike. Jednako i drugim brojnim Bogorodicama, svecima, Križnim putevima u reljefu. S druge strane, u opremi crkvenih unutrašnjosti i liturgijskom inventaru Orlić pokazuje svoju "konstruktivističku" modernost, uvijek poštujući zadani prostor.
Orlić je sudjelovao u brojnim natječajima za javne radove, dobivao nagrade. Oni realizirani: od Fontane u Zapruđu 1972. do spomenobilježja u dugootočkoj Luci 1985. ; pokazuju njegovu posebnost: u poetskoj metafori, u ljudskoj mjeri, u uraslosti u prostor i njegov duh.
Ante Orlić rođen je 1933. u Salima na Dugom otoku. Diplomirao je na Akademiji za likovnu umjetnost 1958. u Zagrebu, u klasi Frane Kršinića. Nastavio je raditi u Majstorskoj radionici Vanje Radauša 1960-64. Prvi puta je izlagao 1960., na izložbi "15 mladih" u Modernoj galeriji u Zagrebu. Prvu samoslanu izložbu priredio je 1966. Umro je u Zagrebu 2004.
Ariana Kralj
Akademija-Art
