Ana Elizabet u Gliptoteci HAZU

Sample Image
Ana Elizabet redovito izlaže u sklopu Trijenala hrvatskoga kiparstva /7., 8., 9.trijenale/.
Izložba je otvorena do 5.11.2008. utorak – petak 11-19 sati, vikend 10-14 sati.

Sample Image

Theresia Hauenfels

Trodimenzionalnost uvijek mami ili povratak skulpture
Suptilnom, ironično vizualiziranom izjavom kojom je godine 2000. ANA Elizabet popratila jedan svoj objekt, ova kiparica najavljuje promjenu paradigme u svojim radovima: "The sculpture is sick" naslov je rada koji prikazuje naoko ranjenu skulpturu. Sjajan aluminij pažljivo je omotan zavojima. Trebalo je ipak proći nekoliko godina prije nego što je ANA donekle izašla iz svoga dotadašnjega kiparskog djelovanja i prvenstveno počela koristiti svjetlo kao materijal. No, taj rad istovremeno ukazuje na vidljivi nestanak skulpture iz opće izložbene prakse oko godine 2000. U tom je trenutku medijska umjetnost sveprisutna.
U ANINIM se djelima propitivanje pojma skulpture odvija na nekoliko razina, a tako je i u seriji "Home Englightenment". Pripisivanjem funkcije objekti postaju rasvjetnim tijelima za kućanstvo. Naslov serije aludira na vlastita četiri zida kao mjesto za Home Entertainment, kao i na ideje prosvjetiteljstva ("Age of Englightenment"). ANA svjesno upotrebljava pojam "prosvjetljenje" umjesto "osvjetljenje" (illumination). Objekt glumi svjetiljku, prerušava se u rasvjetno tijelo i uz to šalje poruke.
Jedan od radova, svjetlosna elipsa od neona, nosi naslov "Private space", koji promatrač sam osvaja. Umjetnica svoj rad komentira rečenicom:"This is your private space. Look at your thoughts, wishes and desires." Ta uputa premješta recipijenta s mjesta koje dijeli s drugima, bilo da je riječ o javnom prostoru ili onom koji dijeli s bližnjima. Fokusiranje na unutrašnji svijet, naglašeno zatvorenim – a time i beskonačnim – oblikom, izvodi se upotrebom neona, funkcionalnim uobličavanjem tehničkog svjetla. Elipsa je napravljena prema crtežu rukom i malo je asimetrična. Prostor stvoren u njoj je zgusnut. Riječ je o Ovdje i Sada, o tome da se misao promisli do kraja.
U radu "Focus" promatrač se opet izravno poziva na diskusiju: crna ploča od pleksiglasa, iza nje neonski prsten. Nameće se slika pomrčine Sunca koja se zadnji put iznad Austrije mogla vidjeti u kolovozu 1999. Okrugli oblik zaokružuje pogled, no istovremeno pogled odlazi u crnilo, možda u prazninu. Svjetlosni prsten još više naglašava to crnilo. Kao i rad "Private Space," i "Focus" se bavi semantičkom razinom naslova koji se manifestira na formalnoj razini. U drugim radovima sadržaj se prenosi direktno naslovom, kao na primjer "Light", "Attention" ili "Are you here, now?". Rad "Light" autoreferencijalno artikulira ono što se vidi: bijelo svjetlo.
U radu "Attention," kao i u radu "private space," elipsa funkcionira kao formalni element. Pozornost je ono što na sadržajnoj razini povezuje "Focus" i "Attention". Crveno neonsko svjetlo kojim je ispisana riječ "Attention" pojačava efekt isticanja za koji se neon upotrebljava. Klasična neonska reklama nije bez razloga u kričavim bojama. Tipografija upotrebom verzala naglašava imperativ. Odlučivši se za slova ispisana rukom, umjetnica nastavlja usporedbu skulpture i dizajna, uvedenu već u radu "Home Englightenment". Putem identifikacije recipijenata s dizajnerskim ili umjetničkim objektom otvaraju se novi horizonti.
U radu "Are you here, now?" ANA prvo postavlja pitanje. Ispisana bijelim neonskim svjetlom, rečenica se odnosi na sve ostale objekte, na izvjestan način kao provjera pažnje. Umjetničko djelo stupa u direktan kontakt s promatračem, a istovremeno implicira mogućnost odsutnosti. Aktualnim radom "Dišeš?" ANA se ponovo obraća recipijentu. Postavljanjem pitanja o njegovom disanju, istovremeno se postavlja i pitanje o tome je li živ. I ne samo to. Umjetnicu zanima i pitanje "Imaš li zraka?" u smislu "Jesi li dobro?".
Igra riječima i značenjem stalna je odlika rada ove kiparice. Ljestve izlivene u metalu umjetnica naziva "elevation" i ostavlja otvorenima sve semantičke dimenzije uzvišenog djelovanja umjetnosti. ona se bavi dimenzijama prostora u aktualnom svjetlosnom objektu u kojem – ponovo koristeći ovalni oblik kao u radu "Private Space" – pokazuje fotografski isječak svemira i njegovih beskrajnih prostranstava. I tu nastaje šav koji označava povratak u trodimenzionalnost. Nova sitna plastika nastavlja jezikom forme, karakterističnim za ANU, ono što je već dojmljivo pokazala objektima kao što su "Hornies"(1998.), "Synchronised swimmers or Marioana"(2001.) te "Conscience"(2003.) Organsko kao forma uvijek je prisutno, a formalno smion rad odlikuje se svojom funkcionalnom realizacijom, ali koja nikada ne gubi poetičnost. Predstavljanje modela velikih skulptura na stolu ili na polici na zidu ANA ovaj put nadopunjava fotografskim prikazima posebnih javih prostora. Kada kiparica svoja djela stavlja pred te gradske prizore, istovremeno razmišlja o kvaliteti javnog prostora kojemu svi imaju pristup i u njemu se zadržavaju. Jasno je da je ANI dok prolazi gradom važnije iskustvo prostora nego svladavanje udaljenosti između dva mjesta. ANA kulminaciju prostora u sažetoj formi skulpture, doživljaj volumena oblikuje prepoznatljivo i uvjerljivo.

Sample Image

Ivana Meštrov

Nebo 180 stupnjeva

Kada ste zadnji put pogledali prema nebu? Kojeg li izlišnog pitanja! Nebo gledamo u Berlinu, ono je prijateljsko okružje Rafaelovih Cherubina ili pak sveprisutan motiv u muzejima starih majstora. No, zasigurno je još ljepša ona iskustvena varijanta direktnog doticaja s prirodom/nebom kroz borovu šumu u blagoj ljetnoj noći. Onda je nebo uglavnom zvjezdano.

A pogledamo li ono danje? U gradskom okruženju za takve jednostavne i uzvišeno prozaične momente nemamo ni vremena ni interesa. Promišljajući o pogledu i smjeru gledanja, posebice onom određenom urbanim kretanjima, nameću se samo horizontalne silnice, rijetko ćemo gledati prema gore, ali zapravo i dolje. Osim ukoliko se kojim iznimnim slučajem nađemo na prekrasnom, otvorenom vidikovcu ili višem katu jedne dvadesetokatnice, ali i onda nam pogled uglavnom seže prema doljnjim vizurama. Kao da gravitacijska sila određuje da će čovjek, ako se i odvaži za taj vertikalni preokret u percepciji, uvijek prije pogledati prema dolje.
"Svijet možemo upoznati, a da i ne otvorimo vrata. Smisao neba možemo dokučiti a da i ne pogledamo kroz prozor", reći će Lao Tse, a stari Latini nadodaju "da često zagrmi iz vedra neba." Takvih bi se civilizacijskih poruka moglo nabrajati u nedogled, jer "nebo nema usta, i zato nuka čovjeka da govori o njemu", a "čovjek može vidjeti nebo i kroz ušicu igle.",
No, vrlo često i u jezičnoj upotrebi nebo ostaje sinonim neotkrivenog, velikog prostranstva što još uvijek čuva nepoznate odgovore, znanošću mjerljive ili vjerskim učenjima propagirane. Ali kako ono kotira u vizualnim umjetnostima, koje nude odgovore na, ali i stvaraju nove simulakrume naših stvarnosti?
Susretnete li se s radom Ane Elizabet Heaven 180 degrees, naići ćete na fotografske izvadke neba u razini vaših očiju. I samo za vaše oči. Vjerujem da ćete se zapitati zašto je baš taj motiv direktno prenesen fotografskim medijem, samo replicirajući toliko blisku stvarnost. Jer neba ima napretek, uvijek je uz nas i svugdje nas prati, kao uostalom i sunčev trag. Nebo previše dobro poznajemo da bismo ga gledali i na fotografiji, najvjernijoj opslužavateljici realnosti. Ili samo mislimo da je tako?
"Heaven 180 degrees" iliti "Nebo 180 stupnjeva" recentna je serija radova ANE Elizabet, umjetnice dosada poznate po imenu ANA, koja posljednjih godina živi i radi u Zagrebu. Radi se o nizu fotografija u boji koje sve od reda prikazuju nebo i nimbuse/oblake i naglašavaju potencijal našeg vidnog kuta od 180 stupnjeva.
Naići ćemo tako na plavo nebo, pitoreskno i dramski zacrvenjeno nebo, guste pjenaste nakupine najraznolikijih formi oblaka, nebo prije oluje, ono koje ju nagovještava, jutarnje nebo i nebo koje neodoljivo podsjeća na pikturalnu tradiciju renesansnog i baroknog slikarstva, mitološku, ali i religioznu ikonografiju tog perioda. Naime, samo korištenje modre boje i prikaz neba već dugo u vizualnim prikazima zapadnog kruga upućuju na saživljavanja s duhovnim. Ideja o nebu sadržava veliki alegorijski potencijal i simboliku jer ono je naime dovoljno nepoznato da poprimi takvu simboliku.
I ovdje, kroz bogatstvo nijansa i puninu detalja fotografije ANE Elizabet nakratko promišljamo o fotografijama kao detaljnima slika baroknog uskrsnuća ili pak renesansne Nimfe i Galateja. No, samo na prvi pogled i u pikturalnom efektu koje te fotografije stvaraju. Kod Ane Elizabet prvenstveno se radi o fotografskoj transfiguraciji stvarnosti, o trenutku zvanom sretni slučaj koji se dogodi nakon dugotrajnog promatranja neba s njezinog prozora.
U radu Heaven 180 degrees umjetnica ANE Elizabet prvenstveno otvara diskurs o nebu kao prostoru velikih potencijala i mentalnih mapa za svakog pojedinca. Nebo je toliko veliko da može zaprimiti svakog od nas, a nebo u ovoj prilici nastanjuje reducirani izložbeni prostor prostirući taj daleki i neiskorišteni teritorij direktno pred nas. Zanimljiva je to strategija: ukazati na nebo kao jedan od rijetkih nedohvatljivih, neoznačenih prostora beskrajne tišine (koliko god ono djelomično bilo markirano u političkim mapama svijeta).
Ana će reći da ovim radom želi izdubiti "pukotinu u realnom prostoru, napraviti izlaz iz svakodnevne stvarnosti u subjektivni svijet" u prostoru gusto izgrađene realnosti jedne gradske strukture.
Raznolikim će formatima koji podsjećaju na širinu obuhvata linije našeg oka, ANA Elizabet ponuditi "nosiva neba" svakome od nas. Taj akt darežljivosti prenašanja onog što je viđeno njenim očima prirođen je umjetničkoj formi.
Fotografije iz serije Heaven 180 degrees snimane su iz žablje perspektive iako na prvi pogled uvelike podsjećaju na snimke iz aviona. Zasigurno je to zbog direktne prisnosti s motivom koja se kroz takvu komunikaciju javlja. Nebo je uhvaćeno "okom u okom" i doseljava bliže nama.
U procesu nastajanja rada, ANA Elizabet te prikaze sažimlje dok svojim preciznim objektivom bilježi niz fotografija, u temporalnom slijedu i što preciznijem horizontalnom nizu. Oni se kroz digitalnu obradu spajaju u jedan "panoramski" prikaz za opsege našeg gledišta. Takav kakav smo vidjeli u izložbenim postavima istoimenog rada.
Ta opisana autorska nakana nimalo ne iskače iz dosadašnjeg rada same umjetnice koja je već u svojoj kiparskoj produkciji promišljala o funkciji umjetničkog rada i njegovoj misiji, pokušavajući ga "prizemljiti" publici, kroz nosive skulpture ili neone kućne uporabe, promišljene, kako za nju, tako i za korisnike i njihove prostore, želje i misli. Ana će reći da je nebo, zapravo samo znak, vizualni podsjetnik i originalni vizualni predložak za popuniti vlastitim opsesijama i potrebama. I sviđa joj se taj prazni i uvelike poznati obrazac neba koji koristi kako bi stvorila direktan, skoro pa intimni prostor suživljenja s umjetničkom idejom. A nama se sviđa da su njezina neba toliko prisna, višeznačna i mala. Kao neki dodatak, za pod ruku, da lakše prohodamo kroz neki stresni dan.
Rad Heaven 180 degrees može se staviti i u korelaciju s teoretskim promišljanjima o onome što gledamo i kako nas to isto gleda. Kada promišljamo o prikazu neba, promišljamo o čistoći samog tog prikaza i koliko se zapravo sukobljava sa sveprisutnim zasićenim vizualnim reprezentacijama u urbanom i medijskom krugu.
Slike su svugdje oko nas, više ih niti ne primjećujemo, ponekad se u njih sudaramo i samo ona najamarkatnija na trenutak će zaustaviti našu pažnju.
No, francuska teoretičarka Marie Jose Mondzain ne krivi toliko slike, koliko njihove tvorce za nemir i agresiju koju svojom hektičnošću u nama stvaraju. Tako će reći da je "Puno teže zabraniti gledati nego dozvoliti da se misli. Odlučujemo kontrolirati sliku kako bismo bili sigurni da se misao utišala, a onda kada jednom misao izgubi sva svoja prava, optužujemo sliku za sve loše, govoreći kako je ona nekontrolirana."
Čitajući te riječi nameće nam se paralela s umjetničkim iskazom ANE Elizabet kao svojevrsnim zavojom za naše oko, baš zbog banalnosti motiva koje naizgled utjelovljuje.
Zapravo, nema u njema ni trunke banalnosti, i sve više smo svjesni da je umjetnica vrlo kritički odabrala taj vrlo konotirani motiv neba ponajviše iz želje za pronalaskom drugog vizualnog sistema i terapeutskog pokušaja otvaranja novih okvira čitanja starih motiva, njihovog pražnjenja na putu prema novim vizualnim obrascima, s naglašenom metafizičkom dimenzijom.
Fotografije iz serije Nebo 180 stupnjeva umjetnice ANE Elizabet svojevrsni su način, znak čišćenja od tjeskobnih vijesti i društveno-političkih previranja koje nas okružuju, I koliko god malo znali o nebu, toliko baš zbog tog njegovog neslućenog i neosvještenog potencijala, u njegove obrasce urezujemo potrebu za vlasititim, misaonim prostorom. Ne zaboravimo u tom slijedu parafrazirati jednu rečenicu francuskog pjesnika Paula Eluarda, zemlja (nebo) je plavo kao naranča. Dobar vam tek!

ANA Elizabet

Životopis
Obrazovanje
1998. diplomirala kiparstvo na Akademie der Bildenden Künste, Beč (prof. Gironcoli)
1988. – 93. studirala restauriranje i konzerviranje predmeta od metala na Hochschule für Angewandte Kunst, Beč
1984. – 88. maturirala na Školi za primijenjenu umjetnost u Zagrebu
Nagrade i priznanja (otkupi)
2003. otkup rada, Bundeskanzleramt (Ministarstvo kulture i znanosti), Austrija
2002. 1. nagrada i realizacija natječaja Umjetnost u javnom prostoru, Donja Austrija – izvedena skulptura u Eisgarnu, Donja Austrija
2002. otkup rada, Kolekcija Niederösterreichischisches Landesmuseuma, Muzej Donje Austrije
2000. otkup rada, Bundeskanzleramt (Ministarstvo kulture i znanosti), Austrija
2000. nagrada „Theodor Körner"
1999. – 2003. dobitnica atelijera u okviru Programa podrške Ministarstva kulture i znanosti Austrije
1999. otkup rada, Grad Beč
1998. nagrada majstorske klase, Akademie der Bildenden Künste, Beč
1997. realizacija rada u javnom prostoru u okviru simpozija „Panta-Rei", rad u Strausbergu, Berlin
Samostalne izložbe
2008. Heaven 180° degrees-Part 2, Galerija Karas, Zagreb
2006. Heaven 180° degrees, Galerija Križić-Roban, Zagreb
2005. Home Enlightenment, ITD, Studentski Centar, Zagreb
2003. ANA u Zagrebu, Moderna galerija Studio „Josip Račić", Zagreb
2000. Friends, izložba s Brigitte Boll, MASC Foundation, Beč
1999. Uncool, Galerija Chobot, Beč
Skulpture u vrtu, Veleposlanstvo Republike Hrvatske, Beč
1998. MAJANA, izložba s Majom Vukoje, Kunsthalle Exnergasse, Beč
Skupne izložbe (izbor izložbi u navedenom razdoblju)
2007.  Raum: Konzepte, Museum, Waidhofen/Ybbs
2006. Forma corporis II, Palais Liechenstein, Feldkirch
9. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb
2005. Strast/Passion, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka Forma corporis, Rathausgalerie im Museum, Waidhofen/Ybbs Weibliche Positionen zur Skulptur, Gallerie Area 53, Wien
2004. KunstStoff: Eingriffe im Außenraum, Starkow, Njemačka
2003. High Hills, Kunstmeile Krems, Austrija
Art Position at Sotheby´s, Beč, Austrija
Art Position at Kunstverein Baden, Baden, Austrija
Art Position 2003, Ottakringer Brauerei, Beč, Austrija
8. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb
Start, Galerija Karas, Zagreb
2002. projekt u javnom prostoru u Donjoj Austriji, Eisgarn, Austrija
Simpozij Metall Werkstäte, Ybbsitz, Austrija
Start, Mestna galerija, Ljubljana, Slovenija
2001. Art position, Ottakringer Brauerei, Beč, Austrija
Kleine Skulptur, Galerie 422, Gmunde, Austrija
Novi fragmenti, Galerija SC, Zagreb
Transfer, neue Lagerhalle der Hochfrequenztechnick GmbH, Beč, Austrija
2000. No limit, MASC Foundation, Beč, Austrija
6. trijenale hrvatskog kiparstva, Zagreb

Bibliografija

Ivana Hanaček: «ANA», Kontura, br. 92, Zagreb, 2006.
Cornelia Offergeld: «high hills, Eine Austellung im öffentlichen Raum von Krems», Öffentliche Kunst, Kunst im öffentlichen Raum Niederösterreich Band 7, Springer-Verlag Wien New York, 2004.
Cornelia Offergeld: «Denkmal für Johann von Klingenberg in Eisgarn», Öffentliche Kunst, Kunst im öffentlichen Raum Niederösterreich Band 7, Springer-Verlag Wien New York, 2004.
Ana Dević, Ivet Ćurlin: «Skulptura je bolesna?», katalog ANA (u Zagrebu), Moderna galerija Studio «Josip Račić», Zagreb, 2004.
Karin Gludovatz: «Beziehungsreich», katalog ANA Skulpturen, Zagreb, 2000.

Ariana Kralj