/ G r o ž n j a n G r a d u m j e t n i k a 1965 – 2009. /
Likovni projekt predstavlja Eugen Borkovsky.
Autori zastupljeni u projektu:
Corinne Beatović Kraljević, Feruccio Bernini, Darko Brajkovic Njapo, Marija Đaković, Sladjan Dragojević, Romina Dušić, Iva Gobić, Burhan Hadžialjević, Nela Hasanbegović, Đeko Hodžić, Marino Jugovac, Branko Kolarić, Miran Kordež, Jelena Kovačić, Andrea Kustić, Gordana Kužina, Miranda Legović, Slavica Marin, Mirjana Matić, Penka Mincheva, Saša Pančić, Tereza Pavlović, Tanja Pečanić, Daniel Premec, Miljenka Šepić, Štefanija Šoštarić, Mario Šunjić, Adrijana Šuran, Sanja Švrljuga, Petar Tuškan, Davide Vivaldi.
Autor projekta: Eugen Borkovsky
Izbor iz Likovnog fundusa Grožnjan
Razvoj novih tehnologija i ubrzanje protoka informacija omogućili su da globalizacija umjetnosti postane stvarnost. Tako lokalni umjetnički diskursi postaju dio niza internacionalnih i bivaju predstavljeni umjetnicima i publici diljem svijeta. U tom nizu nedostaje indijska, kineska ili afrička situacija ali ne zbog nedostatka medija već zbog europsko – američke egoističke percepcije svijeta. Ipak, brži i jednostavniji kontakt među različitim socijalnim cjelinama, uz uporabu komunikacijskih sistema te uslijed pokretljivosti i nomadskog načina života brojnih umjetnika, doprinosi da recentna umjetnost postane zajednička svojina velikom civilizacijskom krugu.
Umjetnost se uvijek bazirala na pojedincu koji je, redovno neshvaćen od okoline, proizvodio osobne vizualizacije. Sudbina pojedinca u suvremenosti određena je ne samo njegovom lokacijom već i odlukom da se društveno-politički angažira ili ostane pasivan. U okruženjima domaćeg ili svjetskog zrelog, bolje rečeno divljeg kapitalizma, gdje je prisutna permanentna borba oko prevlasti uvijek istih političkih stranaka i financijskih moćnika, i gdje se slavi kapital i perfidno nameće potrošački mentalitet, došlo je do neminovnog urušavanja sistema vrijednosti i potiskivanja humanosti i solidarnosti. Zasićenje proizvodima opravdava se ne sasvim jasnim pojmom recesije. Ali, ne napada se krivac već se vještom manipulacijom usmjerava pogled u susjedovo dvorište i nudi rješenje u obliku fraze: pogledajte i tamo je kriza. Pristrani financijski eksperti i njihove institucije, a umjesto intelektualaca, određuju parametre kakvoće života. Tome se pridružuje institucija crkve, koja sebe naziva humanističkom a koja bez imalo srama uzima sve što može. Pri tom se pokušava miješati u politiku i u osobni život pojedinca namećući gabarite ponašanja. Opterećen svim tim situacijama, umjetnik sluti da je nezavisnom pojedincu opstanak ugrožen. Pokušava nas upozoriti na opasnost od gubitka individualnosti, na sve prisutniji proces utapanja jedinke u bezličnu masu, na ljudsku međusobnu otuđenost pod krinkom globalizacije i novog svjetskog poretka.
U suvremenom periodu umjetnost doživljava brojne promjene. Na globalnom planu današnja likovnost se često bavi društvom. Ona se može razmatrati iz više aspekata ali ju možemo tumačiti metodom relacione estetike Nicolasa Bourriaud-a. Po njemu definicija umjetnosti je da:
„…umjetnost predstavlja djelatnost proizvodnje odnosa prema svijetu znakova, formi, gesti ili predmeta…".
Izabrani radovi ovog projekta nastajali su u rasponu od dvadesetak godina. Možemo prepoznati bitne odlike umjetničkih praksi s kraja prošlog i početka ovog stoljeća: slobodno kretanje kroz područje iskaza, upotreba različitih materijala, različitih medija, novih tehnologija. Time je otvoren široki spektar problematiziranja ograničen jedino sviješću o srodnosti umjetničkog stava.
Dio likovne scene koju predstavljam ne čine zastupnici neke univerzalne orijentacije jer ona, u suvremenoj umjetnosti još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, više ne postoji. Pred nama su različiti individualni pristupi, koji su nalazili načine i mjesta prezentacije u suvremenom kulturnom prostoru. Većina radova oblikovana je poetikom koja počiva na susretu emocionalnog i racionalnog, pri čemu je prednost dana osjećajima, intimnijem doživljaju trenutka. Izabrani su radovi koji na zgusnutiji, usredotočeniji i promišljeniji način govore o stanju svijesti i ekspresijama umjetnika unutar sadašnjosti. Izabrani su radovi gdje je to učinjeno s mjerom, bez patetike i presnažnih ekspresionističkih gesti. Pored toga kustos je želio upozoriti na ideju dijaloga, razgovora znakovima koji promatrača usmjeravaju ka oblikovanju vlastitog odnosa prema svijetu u kome živi zajedno s umjetnikom.
Traganje za osobnim prostorom često je cilj umjetničkih angažmana. Iako radovi mogu biti postavljeni i u neku drugu okvirnu klasifikaciju, problematiku osobnog najočitije nude radovi Jelene Kovačić, Tereze Pavlović, Sanje Švrljuga, Đeke Hodžića i Mirana Kordež. Dramatičnost je postignuta slijedom spontanog znakovlja, instinktivnim uronjavanjem i uživljavanjem.
Jelena Kovačić
Tereza Pavlović
Sanja Švrljuga
Đeko Hodžić
Miran Kordež
Gotovo kroz sve radove projekta provlači se pristup oblikovanju načinom igre. Tu je prije svega rad Darka Brajković Njape, Romine Dušić i Gordane Kužina. Igra se pojavljuje kao način uporabe oblika i ponovno u konačnici kao način zadobivanja pažnje promatrača. Ovaj segment, odnos prema promatraču, aktiviranje promatrača, odlikuje i radove Saše Pančića, Mirjane Matić i Slađana Dragojevića. Dok Saša Pančić iznenađuje promatrača materijalom, oblikom i smislom, Mirjana Matić i Slađan Dragojević to čine reinterpretacijom doživljenih oblika.
Darko Brajković Njapo
Romina Dušić
Gordana Kužina
Saša Pančić
Mirjana Matić
Slađan Dragojević
Pozicija autora, svojevrsno portretiranje osobnog stanja, na mnogim radovima u projektu intrigira promatrača i inicira spekulativno izčitavanje. Tražena je a često i izborena ravnoteža iskrenog i snažnog izgovora koji se replicira kod promatrača na isto tako iskrenom i snažnom perceptivnom nivou. Ovo svjedoči rad Petra Tuškana. Osobno je ponuđeno začudno. Artikulirajući doživljeno u smjeru oblikovanja u materijalu, ovaj autorski koncept ujedno odražava stanje društva u kojem je nastao.
Petar Tuškan
Posebnu pažnju privlače radovi na kojima je problematizirana mijena. Radovi pokazuju određene stupnjeve propitivanja tijeka, imperativa mijene, kao odraz tendencija recentnog trenutka. Ovdje možemo spomenuti rad Ive Gobić uz radove Andrea Kustića i Branka Kolarića. Rad Miljenke Šepić mijenu problematizira radosnim nabrajanjem, nizanjem, grupiranjem sličnih oblika za razliku od rada Maria Šunjića koji nakupine oblike definira dajući im rječitost. Na sličan način ali manje osobno postupa Feruccio Bernini. Tako je dojam tijeka prenesen vizualnim elementima i sintetiziran na artefakt.
Iva Gobić
Andrea Kustić
Branko Kolarić
Miljenka Šepić
Mario Šunjić
Feruccio Bernini
Poštujući umjetnikovu namjeru i izbor u Duchamp-ovom smislu, sve za čime su autori posegnuli postaje umjetnički čin. Svi radovi u ovom projektu odražavaju istraživanje oblika. Iako manjina polazi od čistog oblika, rezultati su prepoznatljive situacije koje su prošle niz kreativnih faza. Neki autori završavaju u nadrealističkom ozračju, nekoliko njih kreće na put ka apstrakciji, nekoliko oblikuje ili preoblikuje znak a nekoliko konceptualno upire prstom u socijalno okruženje. Tu je na prvom mjestu rad Davidea Vivaldi, Nele Hasanbegović, Slavice Marin i Daniela Premeca. Raspon rezultata ovih radova kreće od propitivanja materijala i komentira nelagode socijalnih statusa.
Davide Vivaldi
Nela Hasanbegović
Slavica Marin
Daniel Premec
Metaforički pristup, često u dodiru sa konceptualnim, obično osvježava jer je na rubu dosjetke. Korištenje simbola, od geometrijskih oblika preko znakova socijalnih opredjeljenja do predmeta sa uporabnim karakteristikama neke autore privodi narativnom načinu likovnog promišljanja. Ako uzmemo u obzir zapažanje o povezanosti konceptualne umjetnosti sedamdesetih sa suvremenom umjetničkom praksom, čini mi se da ovaj projekt potvrđuje ovaj stav. Možemo se osloniti na Bonamijev zaključak prema kojem "slike nisu više samo slike, već su i antropološke, političke i socijalne izjave" te da "umjetnici nisu političke vođe ali su vizualni lideri". Jer, kroz njihove vizije možemo postići veću svijest o situaciji svijeta oko nas. Izdvojio bih ovdje rad Burhana Hadžialjevića, Marina Jugovca, Nele Hasanbegović i Davidea Vivaldi. Umjetnički artefakt tjera na razmišljanje za razliku od reklame u kojoj je sve jasno. U tom svijetlu umjetničke predmete možemo shvatiti kao autoritativne izjave.
Burhan Hadžialjević
Marino Jugovac
Dio radova obojen je istraživanjem odnosa vrijeme – prostor, relativnost u koju su autori uronjeni. Ovo ilustriraju radovi Štefanije Šoštarić, Mirande Legović, Adrijane Šuran, Tanje Pečanić, Penke Mincheve kao i najgestualni rad koji je uključen u projekt a rad je Marije Đaković. Tu je i nešto osobnije razmišljanje uokvireno umjerenom stidljivošću na radu Corinne Beatović Kraljević. Motivi, vizualni isječci ili detalji kojima su se poslužili ovi autori, transponirani su i prenijeti na nivo znakova.
Štefanija Šoštarić
Miranda Legović
Adrijana Šuran
Tanja Pečanić
Penka Mincheva
Marija Đaković
Corinna Beatović Kraljević
U ovom vremenu koje nije sklono običnim, prosječnim ljudima a ponajmanje umjetnicima, pokušao sam složiti projekt koji će označavati odlike trenutka ali ne na radikalan način. Još uvijek vjerujući u nadmoć razuma nad divljim kapitalom, izabrao sam radove koji naznačuju stanje vremena ali, koji barem svojim šarmom, još uvijek ne pokazuju radikalnu reakciju. U cijelom projektu kultiviranost izgovora ne smeta radovima. Bez obzira na prvi dojam kod susreta s rezultatima u prostoru galerije, imalo senzibilniji promatrač uočiti će zajedničku nit a to je intenzitet u likovnom istraživanju ali bez iskakanja prema atraktivnosti pod svaku cijenu. Svaka uporabljena dosjetka iza sebe ima duboko promišljanje i razložnost postojanja u obliku likovnog djela. To je i razlog izbora naslova ovog projekta. Allegro ma non troppo glazbena je oznaka koja znači živahno ali ne previše. Ova fraza primijenjena u likovni medij formalno zadovoljava gabarite ovoj kolekciji radova. Privremeno ih spajajući u grupu pokazuju se srodnosti kojima je potrebno ukazati pažnju.
Prevazilaženje linearnog u percepciji, doživljaju svijeta a time i umjetnosti, otvara se prostor za kružna kretanja, privremena mišljenja. Kao što se umjetnici kreću u različitim medijima da bi što preciznije izložili ideju, na sličan način se ponašaju i kustosi. Uzbuđuje spajanje medija jer isti projekt sačinjavaju i crteži i instalacije i ulja na platnu i kolaži i fotografije…
Pojavljuje se odgovornost izbora iz Likovnog fundusa Grožnjan koji je zaista bogat i raznorodan. Potrebno je isključiti simpatije ili antipatije prema karakteru pojedinog autora, potrebno je isključiti sklonost ka određenom likovnom rukopisu i izabrati radove koji će, možda, rubovima kliziti izvan teme ali i opravdati privremeno ujedinjavanje radova u cjelinu. Prošle, 2008. godine imali smo priliku vidjeti veći broj radova. To je bio izbor situacija koje je nemoguće preskočiti unutar povijesti likovnih kretanja na području Hrvatske, bivše Jugoslavije s proširenjem na neke europske zemlje.
Grožnjanska umjetnička scena danas ima živu aktivnost, koja se ogleda u različitim idejama, kratkotrajnim intervencijama, istraživanjima, a manifestira u realiziranim projektima i redovno predstavljanoj umjetničkoj produkciji. Mnogo je razloga za ovakvo pozitivno stanje. Ono je bazirano na strategijskom promišljanju programa ali je važan oslonac i atmosfera podrške umjetnika te podrška lokalnih vlasti Grada umjetnika, ekipe koja vodi općinu Grožnjan.
Ove godine izložbeni projekt ne želi biti revijalan niti mora odražavati ponos sakupljenim likovnim blagom Fundusa Grožnjan. Ovaj projekt odgovara srednjoj liniji po kojoj nisam birao iskakanja već uklapanja u likovno – povijesnu situaciju. Sada, kad sam napravio izbor, postoji pitanje plasmana jer se radi o heterogenoj likovnoj situaciji. No, postav će pokušati pomiriti izabrano. I na kraju citirao bih ponovno Nicolas Bourriaud-a: Pravi cilj suvremenog likovnjaka je da proizvede djelo-stanje.
Eugen Borkovsky
eugen.borkovsky@gmail.com
Akademija-Art.net
