Otvorenje izložbe 4. studenog 2014. u 19 sati, Galerija Prica – POU Samobor
– autorica koncepcije 3. hrvatskog triennala autoportreta „IDENTITETI”:
Branka Hlevnjak, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka
– organizator : Pučko otvoreno učilište Samobor – Galerija Prica
– suorganizator: ULUS – Udruženje likovnih umjetnika Samobora
– koordinatorica izložbe: Nikolina Šimunović, povjesničarka umjetnosti, voditeljica Galerije Prica
– žiri za odabir radova suvremenih umjetnika za izložbu 3. triennale autoportreta: Branka Hlevnjak, Irena Podvorac, Nikolina Šimunović
– žiri za odabir radova iz Zbirke autoportreta Klementa Lukina: Branka Hlevnjak, dr. Josip Lukin
– predgovor kataloga, prostorno-likovni postav: Branka Hlevnjak
– dizajn kataloga, pozivnice i plakata: Ana Sladetić, akad. slikarica- grafičarka
Autoportreti iz Zbirke Lukin:
1. Ivica Antolčić, 2000., gvaš/ papir, 20 x 15 cm
2. Ivica Antolčić, 2003., ulje / papir, 19 x 17 cm
3. Ivica Antoličić, ulje / platno, 14 x 9 cm,
4. Miljenko Minja Bosanac, 1981., komb. tehnika / papir, 14,5 x 10,5 cm
5. Miljenko Minja Bosanac, 1997., komb. tehnika / platno, oval 9,5 x 8 cm
6. Miljenko Minja Bosanac, 1998., komb. tehnika / platno, 12 x 11 cm
7. Miljenko Minja Bosanac, 2003., olovka, pastel / papir, 13,6 x 10 cm
8. Nataša Cetinić, 1981., ulje / platno, 14 x 12 cm
9. Boris Demur, 1988., ulje / karton, 25 x 28 cm
10. Boris Demur, 1992., ulje / papir, 24,5 x 20,5 cm
11. Boris Demur, 1997., kemijska olovka /papir, oval 10 x 8,5 cm
12. Boris Demur, 1998/99., kemijska olovka / papir, 13,5 x 20,5 cm
13. Ljubo Ivančić, 1975., ulje / lesonit, 21 x 16 cm
14. Ljubo Ivančić, 1975., ulje / lesonit, 14 x 9 cm
15. Ljubo Ivančić, , 1979., kombinirana tehnika / papir, 21 x 18 cm
16. Ljubo Ivančić, 1988., ulje / lesonit, 22,5 x 15 cm
17. Ljubo Ivančić, 1990., kemijska olovka u boji / papir, 15 x 20,5 cm
18. Ljubo Ivančić, 1997., kombinirana tehnika / papir, oval 9,5 x 8 cm
19. Ljubo Ivančić, kombinirana tehnika / papir, 11,5 x 8,5 cm
20. Zlatko Keser, 1997., kombinirana tehnika / papir, 22 x 17,5 cm
21. Zlatko Keser, gvaš / papir, 16,5 x 14,5 cm
22. Albert Kinert, 1982., olovka / papir, 28 x 24 cm
23. Albert Kinert, pastel / papir, 28 x 26 cm
24. Julije Knifer, 1953-1991., olovka / papir, 22 x 15 cm
25. Ivan Kožarić, 1991.. limovi / drvo, 35 x 31 cm
26. Ivan Kožarić, 1994., kombinirana tehnika / tuš, papir, 15,5 x 16 cm
27. Ivan Kožarić, 1998., kombinirana tehnika / papir, 29 x 24 cm
28. Ivan Lesiak, 1962., drvorez / papir, 16,5 x 19 cm
29. Ivan Lesiak, 1975., kombinirana tehnika / papir, 23 x 27 cm
30. Ivan Lesiak, 1975., tuš, tempera / papir, 11 x 21 cm
31. Ivan Lesiak, 1985., serigrafija / papir, 21,5 x 24 cm
32. Ivan Lesiak, 1999., , kombinirana tehnika / papir, 13 x 13,5 cm
33. Zvonimir Lončarić, 1992., serigrafija / papir, 23 x 17 cm
34. Ivan Lovrenčić, 1985., olovka, akvarel / platno, 23 x 18 cm
35. Đuro Seder, 1989., flomaster / papir, 26 x 23 cm
36. Đuro Seder, 1990., ulje / platno, 20 x 20 cm
37. Đuro Seder, ulje / platno, 32 x 26 cm
38. Đuro Seder, akrilik / papir, 23 x 24 cm
39. Đuro Seder, gvaš / papir, 37 x 42,5 cm
40. Ivo Šebalj, 1983., ulje / platno, 33 x 41,5 cm
41. Ivo Šebalj, 1991., gvaš, tempera / papir, 28 x 23 cm
42. Ivo Šebalj, 1994., akril / platno, 24,5 x 29,5 cm
43. Miroslav Šutej, 1978., tuš, pero / papir, 28 x 29 cm
44. Miroslav Šutej, 1982., tuš / papir, 23 x 17,5 cm
45. Miroslav Šutej, 1992., tuš / papir, 25,5 x 20 cm
46. Fedor Vaić, olovka / papir, 20 x 15 cm,
47. Zlatan Vehabović, 2003., kombinirana tehnika / papir, 19 x 19 cm
HOMMAGE A
Mr.ph. KLEMENT LUKIN (Putišići 21.11.1924.- Omiš 13.10.2004.)
ljekarnik, ljubitelj umjetnosti i kolekcionar
LUKINOVA ZBIRKA (1963. – 2003.) dosegla je oko 3000 radova.
Sadrži minijaturne autoportrete književnika, slikara, povjesničara umjetnosti i javnih osoba, svih pravaca, uvjerenja i generacija.
Isprva je sakupljao etnografsku građu poljičkoga kraja, da bi ga akademik Cvito Fisković uputio da se specijalizira za prikupljanje autoportreta. Godine 1990. darovao je Zavičajnom muzeju u Omišu zbirku od oko 650 vrijednih djela.
Lukinova se zbirka oslanja na Omišku tradiciju. Naime, 1579. objavljena je u Mlecima barokna dukala s MINIJATURNIM PORTRETIMA omiških izaslanika…
Prvi pronađeni AUTOPORTRETI u OMIŠU su slikara Federica Benkovića (1667. -1753)….
Trijenale hrvatskog autoportreta, nastao 2008., svojevrsni je nastavljač Lukinovih poticaja umjetnika da se izraze AUTOPORTRETNO u vječnom traganju za oblicima IDENTITETA.
Zbirka Lukin
“Rođen sam”, kako je napisao u Vjesnikovoj rubrici ‘Zašto volim Zagreb’ “u staroj i slavnoj seljačkoj Republici Poljicama, gdje su se uvijek sloboda i dobrota visoko cijenile. Moj prvi susret sa Zagrebom zbio se 1939. kada sam vlakom iz Splita stigao na zagrebački kolodvor. Čistači cipela ponudili su mi svoju uslugu. Cipele je zaista trebalo počistiti, jer put koji sam napravio od kuće do splitske postaje nije bio baš mali. Čudan je taj instinkt, umjesto da pođem vidjeti katedralu, ja se prvo zaputim u Gornji grad. Tada nisam ni slutio da ću se dvadeset godina nakon toga (1959.) tu konačno doseliti i proživjeti više od četrdeset godina…”
Nekada je, pričao je Lukin, njegova kuća bila puna ljudi. Volio je ljude, a osobito se divio umjetnicima. Prijateljevao je s Brunom Bulićem, Mirkom Račkim, Ivom Režekom, Brankom Ružićem, Ljubom Ivančićem, Želimirom Janešom, Jurom Kaštelanom, Dragom Ivaniševićem, Rankom Marinkovićem, Vjekoslavom Kalebom, Vesnom Parun. Svetkovali su u slavu života, bez obzira na datume ili obljetnice. Posljednjih godina bio je nerazdvojivi trojac s Šandorom Augustinčićem i Ivicom Antolčićem.
Kada je svoj gornjogradski stan pretvorio u muzej, i gotovo tapecirao sve zidove od vrha do dna umjetničkim minijaturnim portretima, kad mu je, dakle, ponestalo prostora, dosjetio se, pa je autorima ponudio malene jednoobrazne kartone (kartonske podloške za čaše, ovalne ili četvrtaste) da mu na tome nacrtaju ili naslikaju autoportret. Nikad nije bio nametljiv ili isključiv. Prihvaćao je s velikom zahvalnošću dobiveni portret, proširujući svakodnevno kolekciju. Svatko tko je imao priliku vidjeti Lukinovu zbirku in situ ostao je zadivljen. Čovjek bi mogao satima gledati i otkrivati autore. Kakva raskoš duha, likovnosti, pristupa, izvođenja, viđenja, tumačenja!
Kustosi su vrlo rano otkrili vrijednost ove zbirke. Goran Blagus predstavio je zbirku 1994. u galeriji “Miroslav Kraljević” s 86 radova po vlastitom odabiru. Stanko Špoljarić potvrđuje vrijednost zbirke Lukin 1997. na izložbi u galeriji “Idealni grad” sa 216 izloženih radova. Josip Palada godine 2001. izabire 106 radova za izložbu u Domu umirovljenika “Maksimir”. Godine 2003. Olga Majcen bira 73 autoportreta za Galeriju “Vladimir Nazor”. Danijel Žapčić u ožujku 2004. odabire za Galeriju “Striegl” u Sisku autoportrete umjetnika vezanih uz sisački kraj. U katalogu ove izložbe tiskana su mišljenja i pohvale Zbirki Lukin iz pera Vesne Parun, Ranka Marinkovića i Tonka Maroevića, što doprinosi njezinoj visokoj ocjeni.
Prvi trijenale hrvatskog autoportreta postavlja se 2008. u Galeriji “Prica” u Samoboru. Selektor Gvido Quien odabire iz Zbirke Lukin 40 radova kao hommage kolekcionaru naglašavajući ulogu Zbirke Lukin kao one koja ostaje podloga i poticaj stvaranju suvremenog hrvatskog autoportreta. Selektorica Drugog hrvatskom triennala autoportreta s podnaslovom Koegzistencije Višnja Slavica Gabout ističe djela iz Zbirke Lukin “kao prave male poslastice koje izlagačima postaju uzor, polazište, vrijednosna kategorija, energija…” Upravo ta snaga trajanja i nadovezivanja na ovu vrijednu zbirku daje ovom trijenalu čvrsto uporište i dodatne razloge za motiv koji postoji od iskona civilizacije i jezgra je samoj umjetnosti.
Autoportret / Sebevid
Francuska riječ portrait koju smo davno već posvojili (pohrvatili), izvorno znači poprsje neke osobe, vjeran opis, živo ocrtavanje, zoran prikaz ličnosti, nekog karaktera u književnom djelu. Znači veliku sličnost (s predloškom), istovjetnost. Portretirati znači naslikati ili praviti (kipariti, osmisliti) portret, vjerno opisati, potanko oslikati, riječima dočarati neku ličnost, neki karakter. Tako objašnjava Klaićev veliki Rječnik stranih riječi, zadirući istodobno u svijet likovne i književne umjetnosti, cjelovito (holistički) u umjetnost sposobnu oblikovati osobitost, biljeg i znamenje (od grč. charakter), svu karakternu složenost koju portret nastoji obuhvatiti. Portretirati znači razumjeti.
Autoportret je, prevodi Cesarec, SEBEVID. Nitko nikome ne može sugerirati kako će to djelo, rad, uradak, predodžba ili predstava, izgledati, kako će autor sebe vidjeti i kako će taj POGLED/OSJET moći, znati, umijeti i htjeti predočiti, kojim složenim znakovima i simbolima, kojim sredstvima i napokon, koji će kod odabrati za vlastito poistovjećenje. Samo po sebi je razumljivo da sebevid (autoportret) podrazumijeva pogled unutrašnjim okom, osjetom sebe jer svi su drugi načini izvanjski i posredovani.
Da se razumijemo: autoportret nije umjetnička privilegija. Naprotiv, on je svačije pravo, pa i potreba. Lukinova zbirka koja sadrži autoportrete slikara, kipara, pjevača, pjesnika, književnika, filmaša i fotografa, grafičara i likovnih kritičara, itd. nastala je u tragu te činjenice. Njezina se vrijednost očituje kroz povijesne, povijesničarsko-umjetničke, sociološke i psihološke, medijske, antropološke, etnografske, i ine, dakle, složene kulturno-umjetničke-komunikacijske i tržišne aspekte. Jednakoj složenosti vrijednosnih sudova, podložna su i djela nastala na poticaj trijenala autoportreta, bez obzira na činjenicu da se radi isključivo o djelima likovnih umjetnika.
Identiteti /Poistovjećenja
Identitet (od latinskog podudarnost) je skup značajki koje neku osobu čine onom koja jest, a identifikacija jest poistovjećenje, prepoznavanje. Kada, dakle, nešto identificiramo, uvjeravamo se da je netko ili nešto zaista ono čime se prikazuje, kaže Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. To se odnosi na nas koji gledamo autoportrete, ali umjetnici koji izvode autoportete stvaraju skupove značajki ili jednostavne znakove i simbole kojima se žele poistovjetiti, po svom osobnom izboru, po osjećaju unutrašnjeg oka, opisujuće se, ironizirajući, kontekstualizirajući se u društvene okvire i likovne trendove, ironizirajući likovnost i vlastiti lik, podmećući raznovrsne poruke, nama koji dolazimo post festum, umišljajući da smo meritorni utvrditi vjerodostojnost prikaza, razumjeti poruku ili pohvaliti užitak koji nam umjetnik pruža svojim djelom. Po logici autoportreta, sebevida, dakle, poistovjećenje je slobodan izbor autora, promijenjiv od dana do dana, od zgode do zgode, od pristupa do pristupa, uvijek nov i drugačiji, baš kao što je i sam čovjek, svaki dan novi, svaki dan drugačiji, budući da je mijena ona konstanta koja obilježava život. Identificirati složenost i mijenu znači prihvatiti oblikovnu raznovrsnost samopredstavljanja i ugraditi je u vrijednosni sud kao podrazumijevajuću. U toj mijeni možemo tražiti autorsku originalnost, dosljednost koncepta , prepoznatljivu gestu (I. Lovrenčić), karakterističan kolorit (Lj. Ivančić), učestalu stilizaciju (I. Antolčić), sklonost redu (J. Knifer) ili kaosu (A. Kinert), impresije i ekspresije (I. Šebalj), i sve ono što je teorija umjetnosti postavila kao mjerne alate, ali jednako tako treba uvažiti vrste unutar kojih su se autori poistovjećivali: od zrcalne ili fotografske studije lica do strukture vlastitog rada (B. Demur), sve do karikaturalne stilizacije (M. Bosanac).
Ovogodišnji odabir iz Zbirke Lukin nastoji predočiti tu vrstu slobodne identifikacije u kojoj pojedini autor svakim novim autoportretom iskazuje novi odnos prema mediju (F. Vaić), prema sebi (I. Lesiak), društvu (Z. Keser), umjetnosti (M. Šutej), oblikovanju (Z. Lončarić), igrajući se likovnošću (I. Kožarić) ili problematizirajući slikarski metijer (Đ. Seder).
Umjetničke (re)interpretacije
Samopoistovjećenja likovnih umjetnika vidljiva u djelima (ove godine minijaturnim po uzoru na Lukinovu zbirku) koja nastoje naglasiti složenost samog pojma identiteta, protežu se u rasponu od čistog instinkta (Julijana Voloder) do složenog koncepta (Marina Burolo), bez obzira na polazišnu točku; koliko su osobna a koliko tipska; koliko su podložna komunikaciji sa slikama (Anita Parlov), crtežima (Karla Čurčinski), skulpturama (Dijana Iva Sesartić), instalacijama, fotografijama (Boris Sekulić), filmom (Korana Gjalski Filipović), koliko razumljiva, inovativna ili reproduktivna, a koliko nastoje problematizirati simboliku (Nikolina Zanetti), mistiku (Monika Meglić) duhovnost i neuhvativost (Svebor Vidmar). Identificirati se s predmetima, bojama, prostorom, vlastitim djelom, likom i likovima koji izmiču, nestaju, fluidni su, promjenjivi to su umjetničke namjere – stvoriti oblike kao subjekivne predodžbe identiteta, kao upite bez odgovora, kao istraživanja i domete manipulacija likovnim sredstvima.
Postmodernističke reinterpretacije Matissa, Picassa i Soutina (Dragana Nuić Vučković), Warhola (Nenad Marasović), Julija Knifera (Darko Sever), ne znače uvijek zamor gledateljima; često su to reprodukcije s autorskim interpretativnim žarom koji djelima daje vrstu izvrsnosti. Nisu svi umjetnici kompozitori, nisu svi inovatori, ali su mnogi reproduktivci autorskih dosega. Ako je igdje ova interpretativna i reprodukcijska vještina likovnih umjetnika istinski opravdana, onda je to u autoportretu. Jer autoportret je osnova, početak osvajanja i prisvajanja prostora, svjetla, titraja, duha. Od autoportreta počinje gradnja odnosa; prvo na sebi i sa sobom (Mile Blažević), posebno sa svojim djelom (Dragutin Dado Kovačević) ili djelovanjem (Duško Abramušić) a onda s obitelji, generacijama (Mia Štark). Ponekad su poruke tek čista likovna senzacija (Katarina Fabijanić), poziv na suosjećanje (Ksenija Tomičić), izazivanje ugode (Karin Grenz), ili suprotno, nemira, zbog činjenice da se naglašava (a to je vidljivo gotovo kod svih umjetnika) upravo nemogućnost identificiranja, nemogućnost definiranja, iluzionizanja, idealiziranja, nemogućnost predočavanja kroz jedan lik, jednu sliku, jedno stanje, jedan pogled. Mnogi stoga posežu za kockom, ekranom, instalacijom (Dominique Jurić, Nikolina Iris Bešlić) često za multiplikacijama (Tatjana Oreški) i fragmetima /fraktalima (Dijana Nazor), za fotografijom i filmom. Pritom je i raspon tehnika i načina predočavanja mnogostrukosti pogleda na sebstvo nužno povijesna; od klasične, impresionističke i ekspresionističke studije lica do pop-artističke varijacije bojama, od ilustracije (Manuela Vladić Maštruko) do projekcije, sve je to povijesni put i mogućnost autoru koji u svakom trenutku može izabrati pristup autoportretu bilo pomodno i površno (Jakša Matošić), bilo studiozno (Ksenija Jurišić), emanirajući radom epsku (Marija Štarkelj) ili lirsku poruku (Margareta Peršić), šaleći se (Tomislav Hršak), mapirajući pojam identiteta (Darija Majdak Dolanski), ironizirajući ga (Ivica Malčić) ili stvarajući djela s drugačijim namjerama i drugačijim dosezima.
Diana Sokolić, već je 2011. ponudila svoj QR, koji izvolite skenirati smart-phonom te izlistajte njezinu bogatu stranicu sa životopisom i reprodukcijama radova, ciklusima instalacija, redizajnom namještaja i tome slično. Suvremenom je tehnologijom razoružala jalove pokušaje da se jednom slikom obuhvati mnoštvo. Janus i njegova dva lica sitnica su prema QR. Ovaj put autorica izlaže kocku sa šest svojih lica. Život je kocka, to znamo, i samo je pitanje s koliko raznovrsnih kocaka igra jedan umjetnik.
Selfi za on-line
Autoportret je dugo vremena (od pedesetih do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća) bio gotovo potisnut u područje karikature. Lukinova zbirka ima takovih karikaturalnih rješenja rađenih i od vrsnih i uglednih umjetnika: primjerice Ljubo Ivančić dao je za zbirku, među inim, svoj karikaturalni autoportret (a čuven je i njegov karikaturalni portret Klementa Lukina). S druge strane, jedino je ilustracija u doba dominantne apstrakcije i informela, bila dosljedna i postojana čuvarica motiva; kako drugih, tako i autoportreta. Samoborska trijenala autoportreta, međutim, pokazuju potpunu slobodu u tom smislu i dokazuju odbacivanje stigme narcisoidnog motiva, koju je autoportret nosio neko vrijeme. Kada danas govorimo o autoportretu koji se prema pravilima ove manifestacije može predočiti svim likovnim medijima, onda svakako treba napomenuti pravu zarazu fotografskih autoportreta, takozvanih “selfija”, koji su nastali pojavom sve savršenijih fotokamera na mobitelima i besplatnom mogućušću njihovih objavljivanja na društvenoj mreži (facebook itd.). Upravo je mogućnost brze on-line komunikacije stvorilo nadmetanje masovnog tipa u kojem je zavladala nova fotografska estetika unutar ove najstarije forme (samo)prikazivanja; vidljivo istezanje ruke kao dokaz samookidanja, cerenje, guranje u kadar, fotografiranje na osobitim ili, pak, svakidašnjim pa i banalnim mjestima, glupiranje, vidljivo poziranje, pučenje usana, ismijavanje, ironiziranje, itd. Pritom je porasla i potreba za iskazivanjem promjenjivosti svog lika, gotovo do filmske ili glumačke opsjednutosti.
No, ova se moda ne osjeća na ovom trijenalu u prostoru galerije, već se događa kao paralelna on-line opcija na stranicama Galerije Prica.
Poistovjećenja šireg tipa i značenja
Govor u prvom licu, što ga u likovnoj umjetnosti naglašava autoportret, predstavlja uvijek vrstu egzibicionizma (Miran Šabić), koji se manifestira ispovijedno (Julijana Pijaca), ogoljavanjem, ali i pukom činjenicom da je svaki umjetnički rad javan i izložen publici na prosudbu (osudu i pohvalu). Uz posvajanja i prerade, preslojavanje i fragmentiranje tuđih djela i rukopisa, uz, dakle, slobodno interpretiranje likovnog govora kojeg su kreatori povijesno utvrđeni autori, kao i uz inovativno i originalno stvaralaštvo, pitanje identiteta poprima neslućene razmjere. Granice su, doduše, otvorene već više od stoljeća, a ako bismo bili potpuno iskreni otvorene su za (re)produkciju oduvijek.
Umjetničko djelo, pak, uzmiče autoru, čak i kad je motiv tako nešto osobno, kao što je autoportret. Ono je šire i veće, pripada kolektivnom pamćenju povijesti umjetnosti, s njim se mogu identificirati i drugi: škole, gradovi, regije, narodi (primjerice “Autoportret” Albrechta Dürera dio je njemačke nacionalne likovne reprezentacije/identifikacije). Ono je opće dobro u identifikacijskom smislu, neovisno od nekih društvenim normi (autorskih prava i slično), udaljeno je i od generacijskog lanca, više je od povijesnog traga o vlasitom postojanju, premašuje ich-formu i traje u prostorno-vremenskom kontinuumu (od Altamire do danas). Autoportret se izjednačava s ostalim (ne)motivima u zvučnosti likovne tehnike i njezine učinkovitosti. Ne radi tu samo kist, ne tali se samo staklo, peče glina, tiskaju grafike (Zdenka Pozaić), crta olovkom, perom, tušem, pastelima, fotografira fotoaparatom ili kamerom opscurom (Ivica Kiš), snima video; danas su u upotrebi i računala. Štoviše računala su i sama postala simbol suvremenosti (Marijana Petrović Mikulić).
Autoportretom protiv socijalne nepravde
Da autoportret može poslužiti u razne svrhe i biti društveno angažiran razumljivo je već činjenicom što se autoportret, kao i svaki drugi motiv oblikuje i upravlja prema namjeri autora. Angažman pritom, ovisi o vrsti poruke i razumljivosti oblika i medija u kojem nastaje i oblicima komunikacije s publikom.
Autoportret Pine Ivančića svojevrsni je presedan u autoportretu jer se radi o dvojici autora; glumcu/redatelju/scenaristu (Pino Ivančić) i snimatelju (Rino Efendić). Međutim, film traži specifičan oblik autorstva i ako ćemo biti potpuno iskreni to je jedini medij koji potpisuje redovito sve učesnike, dok ih recimo kipar ili autor neke instalacije, pa makar morao koristiti varioce, električare, klesare, stolare ili neke drugovrsne majstore, nikada ne potpisuje u svojim radovima, smatrajući se uvijek cjelovitim autorom. Ovaj presedan potvrđuje činjenicu da je autoportret djelo koje izvodi sam autor i da bi svako drugo portretiranje bilo izvan tražene kategorije kada Pino Ivančić ne bi bio cjeloviti autor koncepta, a ujedno i glumac koji glumi samog sebe, zapravo se filmski dokumentira, naglašavajući svu tragiku novonastalog kapitalizma, koji je doveo do raslojavanja društva, propasti radničke klase i srednjeg sloja građanstva, svodeći ujedno umjetnike na “prosjački štap” i na beskućnike. Identitet beskućnika, koji je Pino preuzeo na sebe u ovom filmskom zapisu, naša je okrutna svakidašnjica, a s ovim se autoportretom, mogu nažalost, identificirati na stotine tisuća hrvatskih stanovnika.
Što je, uostalom, uloga umjetnika, nego da darom kojim je obdaren predvodi mnoštvo istomišljenika?
Branka Hlevnjak
