100 lutaka Jadranke Del Ponte

povijest lutke 1

povijest lutke 1

Organizator: Muzej Moslavine Kutina
Mjesto: Galerija Muzeja Moslavine
Vrijeme: 18. – 28. 9. 2014.
Otvorenje: 18. 9. 2014. u 19,00 sati
Naziv izložbe: 100 lutaka Jadranke Del Ponte

U Galeriji Muzeja Moslavine Jandranka Del Ponte, prvi put će se predstaviti svojim duhovitim kreacijama lutaka iz dječjih igrokaza za koje je sama pisala tekstove. Izložit će nam svoje zmajeve, vile, mudru sovu, žapca, rodu, morskog psa, mudru hobotnicu zapravo cijelu menažeriju likova iz tekstova, koje je napisala ili još uvijek piše i ilustrira. Kao dobar pedagog pokazuje djeci kako i sami mogu izraditi lutke. Razigrava maštu i potiče na aktivno sudjelovanje u predstavi (interakciju) gdje stvara jedinstven ugođaj i uvlači djecu i odrasle u svijet glume, mašte i smijeha.

povijest lutke 2

LUTKE JADRANKE DEL PONTE

„Lutka zna što radi. Lutka je pametna. Lutka je savršena. Ona je uvijek samo ono što treba biti” (Luko Paljetak)

Za razvoj lutkarstva zaslužan je obred. Ritual je čovjeku pomagao kao komunikacijsko sredstvo u dijalogu prema iracionalnim silama prirode. Ritmovima zvukova, oblika i boja koji su elementarni i nezaustavljivi kaoi otkucaji dječjeg srca, čine energiju koja se oslobađa u igrokazu, a kroz stilizirani pokret i glas, dodatno pojačavaju dojam i snažno uvlače u empatična stanja. U lutkarstvu bitno je prouzročiti vjerovanje u život materije i prenijeti svoju energiju na lutke, dok će glumci animirati glasom i pokretom kroz kvalitetnu scenografiju. Za djecu nema boljeg prijatelja od lutke. Uz njen zagrljaj sgurniji je san. U trenucima usamljenosti s lutkom se dijalogizira, nikad nas ne napušta. Lutka kompezira mnogo toga, postaje moćan autoritet, utječe na psihofizičke osobine, razvija i obogaćuje maštu. Lutka osim što je didaktičko sredstvo, ona je i likovna kreacija za igrokaze i kazališne predstave. Galerija Muzeja Moslavine prvi puta ćje ugostiti kreacije lutaka Jadranke Del Ponte. Višegodišnji rad iznjedrio je zanimljive lutke za dječje igrokaze koji su se događali u kutinskoj gradskoj knjižnici. Često se prostor gradske knjižnice u Kutini, ispunjen do zadnjeg mjesta, tresao se od dječjeg smijeha, zaslugom lutkarske družine „Kutko”, a osobito Jadranke Delponte. Ona je dječja spisateljica, ilustratorica, scenograf, zapravo spiritus muovens lutkarskih igrokaza, glavni krivac za maštovite i inventivne izvedbe lutaka. Jadranka izrađuje lutke od odbačenih a ponekada i smiješnih, materijala koje oživljava u svojim igrokazima. Izložila je svoje zmajeve, vile, mudru sovu, žapca, rodu, morskog psa, mudru hobotnicu zapravo cijelu menažeriju likova iz tekstova, koje je napisala ili još uvijek piše i ilustrira. Kao dobar pedagog pokazuje djeci kako i sami mogu izraditi lutke. Jadranka razigrava maštu i potiče na aktivno sudjelovanje u predstavi (interakciju), stvara jedinstven ugođaj i uvlači djecu i odrasle u svijet glume, mašte i smijeha. Njene lutke imaju akcent na karakterizaciji koju postiže i izborom materijala. Lutke su mali hrabri heroji koji mogu reći ono što se nitko nebi usudi, one su junaci tajnih želja i skrivenih misli. Svijet lutaka je zaista svijet beskrajne mašte, a dijete se u lutkarskom svijetu obogaćuje spoznajno i emocionalno. U skromnom prostoru dječjeg odjela gradske knjižnice u Kutini, ostaje jedno lijepo sjećanje na nesebičnu i bezuvjetnu ljubav tete Jadranke prema mališanima našeg grada koje je nadahnjivala humanošću, humorom, likovnošću, lirikom i neposrednošću. Lutke i lutkarska scenska umjetnost oplemenjuju svijet socijalnih, kulturnih, etičkih, estetskih vrijednosti.

Mladen Mitar

povijest lutke 3

Slavica Moslavac
POVIJEST LUTKARSTVA I LUTKE

Lutkarstvo

«Na ovom svijetu bića su samo lutke nasuprot čistim i nepromjenjivim idejama višega svijeta kojega su samo blijeda slika», kazao je Platon.
Lutke kao slika ideja višega svijeta poetiziraju zemaljski svijet i kao takve nužno prate čovjeka kroz povijest jer i čovjek može biti doživljen kao lutka u rukama božanskog animatora. Stoga ne čudi da se lutkarstvo javlja na pragu razvoja prvih svjetskih civilizacija. Prvi materijalni dokazi geografski i povijesno situiraju ishodišnu točku lutkarstva u Indiju u 4000. godinu p. n. e. odakle se ono širi u dva pravca: na istok u Kinu, Japan i na Javu, ta na zapad, prema Egiptu i Grčkoj. Međutim, ne može se apsolutno govoriti o jednom izvorišnom prostoru, osobito stoga jer je materijalnih dokaza malo s obzirom na propadljivost materijala od kojega su lutke izrađivane.
Korijene lutkarstvu treba tražiti u odnosu čovjeka s božanstvom opredmećenom kroz magijske obrede i rituale koje podrazumijevaju masku. I dok u helenističkom svijetu lutkarstvo cvjeta, srednjovjekovno ga je društvo pod strogim Crkvenim patronatom pokušalo stigmatizirati. Takav stav srednjovjekovnoga klera ne treba čuditi jer «udahnjivati dušu», kako glasi prijevod latinske riječi anima u kojoj nalazimo korijene riječi animiranje, jest zabava rezervirana za Boga, za Stvoritelja, što čovjek Srednjega vijeka nije smio biti.
Međutim, lutkarstvo je preživjelo u narodu, na sajmovima, ulicama i trgovima dokazavši da čovjek jest stvoritelj. Ondje je ono uz svoju zabavnu funkciju imalo i funkciju društvene kritike. Lutke su uvijek na strani ljudi, jer bez njih ne postoje. Bez čovjeka lutka je mrtva forma, a tek je animator oživljuje oblikujući joj prirodu i dušu.
Iz okrilja putujućih lutkara u Europi 16. i 17. stoljeća raste lutkarstvo kao specifična grana umjetnosti koja svoje prve umjetničke vrhunce doseže u razdoblju romantizma.
Lutkarstvo «službeno» postaje umjetnost, a prestaje biti isključivo zabava, te su u 19. stoljeću utemeljena i prva lutkarska kazališta.
Početak 20. stoljeća za lutkarstvo, kao i za umjetnost u cjelini, označava raskid s normom. Ustupa se mjesto slobodi izražavanja, simbolizmu, apstrakciji.
U Hrvatskoj se lutkarstvo u institucionaliziranom obliku počinje javljati pedesetih godina 20. stoljeća, kada se u svim većim urbanim središtima osnivaju kazališta lutaka.

Lutka kroz povijest

U pretpovijesnim razdobljima, u periodu dugom gotovo 5 milenija, izbor pribora za dječju igru relativno je skučen. U to vrijeme igračke su u većem broju bile načinjene od materijala organskog porijekla- drveta, slame, trske, kože, tekstila i dr. tako da nam se one nisu mogle sačuvali, nego igračke načinjene od trajnijeg materijala kao što su kosti, keramika i metal, ali moramo priznati i one su veoma rijetke i malobrojne.
Sudeći prema velikom broju nalaza, najčešće korišteni materijal za izradu igračaka bila je glina. A razlog je tome što je u prirodi ima u izobilju, vrlo je podatna za modeliranje, a čvrsta je i otporna nakon pečenja.
Od nje su najčešće izrađivali raznovrsne figurice životinja, ali i one koje u neobičnim kombinacijama sjedinjuju elemente više životinjskih likova, što je prvenstveno, ovisilo o mašti i kreativnosti stvaraoca. U manjoj mjeri nailazi se na modele ljudskih likova u formi lutaka, a brojne su i igračke tipa zvečke raznih oblika i dimenzija.
Drevnim Grcima i Rimljanima lutke su bile omiljen oblik zabave, a koristile su se za prikazivanje legendi i narodnih priča.
Gotovo da nije potrebno naglašavati da su upravo djevojčice, tijekom stoljeća, najradije se igrale lutkama koje su bile načinjene od različitih materijala, drveta, keramike, kosti, voska i slično. Lutke su mogle biti ili vrlo kvalitetno oblikovane, ponekad s pomičnim udovima, dok su neke bile sasvim primitivne obrade na kojima se jedva nazire ljudski lik, pa je logično pretpostaviti da ih je izradila nevješta dječja ruka.
U srednjem vijeku grad igračaka postao je Nürnberg. Utemeljen je 1050, u njemu već sredinom 14. stoljeća počinje proizvodnja bijelih glinenih lutkica veličine prsta. Bile su to lutke malih žena i muškaraca, malih konjanika, redovnika i iznimno malih beba. U Europi, jedino su strasbourške lutke iz trinaestog stoljeća starije od onih nürnberških. Nakon glinenih, u 16. stoljeću prave se i drvene lutke. Kasnije, pojavljuju se lutke od alabastra, voštane lutke i krpene lutke, pojavljuju se i one obojene i odjevene po modi vremena u kojem nastaju. Uz lutke, naravno, kreće proizvodnja igračaka općenito. Pa tako se pojavljuju kuće za lutke s kompletnim pokućstvom, kuhinje za lutke s kompletnim pratećim priborom, minijaturne trgovine i dr. U osamnaestom stoljeću, takozvani Papirdockenmacheri prave lutke, životinje i maske od papir machea, ili pak samo dijelove tijela koje potom lijepe ili prišivaju na punjena kožna torza. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća obitelji Hilpert, Ammon, Heinrichen, Allgeyer i Lorencz diktiraju proizvodnju kositrenih lutaka. Trgovine i dječje sobe preplavljene su egzotičnim kositrenim životinjskim svijetom, mitološkim ličnostima i srednjovjekovnim vitezovima. U devetnaestom i dvadesetom stoljeću, tvrtke Trix, Schucho, Bub, Fleischmann, Arnold, Plank, Schoenner i Bing postaju sinonimi za atraktivnu i traženu igračku.
Godine 1824. mehaničar Mëlzel napravio je prvu lutku koja je mogla govoriti riječi: «tata» i «mama». Oko godine 1840. izradba lutaka postigla je zavidno savršenstvo: tada su glave lutkama počeli izrađivati iz porculana. U isto vrijeme počeli su izrađivati i pomične udove, pa su lutke davale izgled života.
Dodavanjem raznih mehanizama u tijelo, lutke su počele stupati, govoriti, plakati, otvarati i zatvarati oči i usta, pjevati…No, pored lutaka od kartona, porculana i drva – ima ih mnogo i od celuloida, gume, a brojene su one od raznih tkanina, nekada smještene na krevetima kao ukras stana, sve do današnjih, najpopularnijih tkz. barbika.

povijest lutke 4