Što dolazi iz srca dolazi do srca. Taylor Samuel Coleridge
Čovjek ispravno vidi srcem – ono što je bitno, oku je nevidljivo. Antoine de Saint-Exupéry
Dragi prijatelji-sanjari Radio Sljemena i svi sanjari na stazi snova – Božić je naša staza snova koja vodi u one više svete sfere gdje blaguje nepobjediva ljubav – rajska oaza iz koje nas nitko ne može istjerati
Božić dolazi
Eto tek stigoh u divni Zagreb a zrakom lepršaju milozvučni taktovi besmrtnih, tako srcu dragih, Božićnih melodija… Da opet po tko zna koji pita otvorim srce, eto slušajući sunčano topli i pahuljasto dražesni glas voditeljice i divnu muziku pomislih e ovako mora izgledati božićna večer najsretnije obitelji na svijetu… (Prijatelj mi jutros poslao link njemu drage muzičke emisije HTV-a “A-strana”, i da, tako mi duše pjesničke, to se zove pjev slavuja na stazi nova… Eto, to je ta veličanstvena anđeoska moć muzike i poezije da sanjare vode stazom snova u one više svete sfere gdje blaguje ljubav… Pjesnici i pjevači i skladatelji divnih stihova i nota u ljudskim srcima dijele najdivnije božićne darove i bogatim i siromašnima – ljubav je dar svih darova. Zar ima nešto vrijednije od ljubavi?… Pa ne kažu uzalud mudraci da nema te filozofije koja može izračunati vrijednost osjećaja, ono najvrijednije je besplatno a opet često puta nedostižno najbogatijima – ljubav ne možeš kupiti niti jednim novcem, ako je želiš samo za sebe nikad je nećeš osjećati u svojoj svojoj veličanstvenoj punini…)
Ah ta divna muzika i poezija… kada anđeoski glas pjevača, slavuja na stazi snova – isprepliću milozvučne taktove oko naših srdaca tada naše umorne duše lete na krilima ljubavi u one više svete sfere.
E da, e tada naš dragi voljeni ljubljeni Bog mirno sniva u našim koljevkama, a svaki čovjek koji drugom čovjeku želi što i sebi blaguje Njega u sebi – jer nećete vjerovati dragi ljudi, čak i Njemu potrebno je malo odmora…
(Da otvorim malo svoje srce – opet… Sa svojom dragom voljenom muzom, pahuljivom srca mog, provedoh Badnje veče sretnije nego ikada i to u društvu onih najslabijih… Išli smo od od dječice bez roditelja do napuštenih starijih i nemoćnih ne toliko ispunivši nihova srca toplinom koliko su oni ispunili naša srca ljubavlju… jer kada vidiš koliko malo treba čovjeku za sreću shvatiš koliko si i sam bio uskraćen srećom… Ne mogu zaboraviti večer, kada sam prije neki tjedan dolazio u meni voljeni divni Zagreb, i u svom starom dobrom Ford Mustangu slušao topli anđeoski glas voditeljice Ivane R. Krušlin, njezina topla divna priča me vratila na stazu snova… Bila je to ona divno poučna priča “Mišolovka”, a pouka života glasi: ‘Kada su najslabiji ugroženi tada smo svi mi ugroženi, i to vlastitom krivnjom-nečinjenjem’. Često sam pisao i opet ću ponoviti, tako mi duše, možda ne znam mnogo o pobjedama, ali u jedno sam siguran, da je suosjećajnost najveća pobjeda ljudskog duha…)
Priznati ću Vam dragi sanjari da sam slab na božićnu muziku… ma što slab… obožavam je čak i više od eto nema riječi da opišem taj osjećaj… kada je slušam osjećam… kao da se nisam niti digao iz kolijevke… kao da je moja ljubljena mami još živa i pjevuši onim divnim zvonkim glasom slavuja Dean Martina… (O da shvatih nakon duga putovanja stazom snova, da su naši najmiliji sada gore u svetoj misiji da budu anđeli potrebitima dolje kao što su nama bili za života…)
ZOV ŽIVOTA je staza snova koja govori svim jezicima svijeta
Znate dragi prijatelji glazbeni urednici Radio Sljemena, pošto ste tako dobri prema Vašim voljenim sanjarima slušateljima, pošto tako lijepo prijateljujete sa svim ljudima dobre volje… eto tako mi duše napisah u Vašu čast i čast svih pjevača i pjevačica, kao i voditeljica i voditelja sunčana srca, općenito svih dobrotvora, tih sanjara na stazi snova, dirljivu poučnu pjesmu “Dječak sunačana osmijeha” (Radi se o dječaku iz sirotišta koji svojom anđeoskom dobrotom svuda oko sebe širi svjetlost, nadu, snove i ljubav…). Znate ponekad ljudi misle da ako nema bjelog Božića da su nas napustili anđeli (naši najmiliji na nebu), ali to nije istina, jer i sunce ljubljeno je dio Njega, kao i pahuljice, kao i kišne kapi, kao i magla…
Dean Martin – Let it Snow!
Ne mogu, a da opet, po tko zna koji puta, ne otvorim svoje srce, da ponovim… Pohvala za odličnog muzičkog urednika, koji divnom muzikom rađa u ljudskim srcima onu divnu dugu za kojom svi sanjari svijeta tragaju… I moj dobri stari radio prede poput starog mačka dok ga nježno miluju, ljudskom oku nevidljivi a oku duše vidljivi, milozvučni taktovi divnih evergreen melodija… Čovjek ispravno vidi srcem – ono što je bitno, oku je nevidljivo. Antoine de Saint-Exupéry
Da, kao i Bog, ne možeš Ga vidjeti okom, ali možeš ga osjetiti srcem. Onaj koji gleda duševnim očima na svijet nikad nije sam – On je uvijek sa njime… Muzika je poput poezije… poput ljubavi… ako harmonijom, skladom najdivnijih ljudskih osjećaja dodirne ljudske srce vrijedi ljubavi, a ako rađa disharmoniju nije vrijedna osjećaja niti sjećanja… (Kako stalno ponizno priznajem, putujući svjetom nikada se nisam odvajao od dvije stvari, poklona meni zauvijek srcu dragog mudrog, poniznog profesora Dickensona, starog radija i stare pisaće mašine, čije srce još tako živo kuca kad je miluje vrlo bujna mašta pjesnika… Siguran sam da dobri stari profesor sada gore na bjelim nebeskim ravnicama svojom mudrošću, poniznošću, ljubavlju i širokim pogledom na stazu snova marno podučava pridošle anđele…
Hirovita sudbina znala me gurnuti u mračne kandže gladi, ali prije bih umro od gladi nego li prodao staru pisaću mašinu, čije srce je milovala i vrlo bujna mašta Hemy-a (Hemingway). Koji sad gore iz rajskih visina nazdravlja nekim opijajućem stihom u tu besmrtnu čast… Tako mi duše, i kad me glad stisla nisam se bunio, jer kakav bi to bio pjesnik, koji nije spreman i gladovati zbog svojih uvjerenja, časti, dostojanstva i suosjećajnosti… Od gladi je gora za ljudsko srce i dušu samo neutaživa pohlepa, zavist na one dostojanstvene što ne pristaju klonuti duhom i umom, od gladi je gora i bezosjećajnost… Eto slušajući divnu muziku mislim se zar ima nešto ljepše za ljudsku dušu od milovanja milozvučnih taktova evergreen melodija besmrtnih slavuja?… Da, reći će čovjek, (pa i ja sam ponekad) ima… ima… ima… šuštanje novčanica… jer ipak lijepo je imati novca uz sebe… sigurnije se osjećaš… A je li zaista tome tako?… U toj grozničavoj trci za novcem (a oni nesretniji ovisni i opijeni grozničavom utrkom za neograničenom vlašću ) zaboravimo da je najvrijednije u životu besplatno… Uvijek zaboravimo na onu plemenitu vrlinu, koju je dragi Bog tako milosrdno poklonio čovjeku i svim živim bićima – ljubav… Znate onu o dječaku koji se uputio na dalek put u potragi za srećom, da bi se vratio sijed, na isto mjesto od kuda je i krenuo, shvativši da se ono najvrijednije krije u njemu…
Slušajući topli sunčani glas voditeljice Radio Sljemena i divnu muziku (vrlo plemenite umjetničke duše muzičkih urednika Željka Barbe, D. Bulića, Zdravka Ćosića, Ivana Dvoržaka, Vurušića, Dinka, Davora Medakovića, Roberta Marekovića, dražesno bašunasta glasa i duše Jelene Balent, romantične sunačne duše Jane Šantek…) ne mogu, a da opet po tko zna koji puta ne otvorim svoje pjesničko srce…
Dakle sanjari moji, tko šljivi lukave, dvolične i pohlepne politicare i politicarke i opcenito pohlepne i bezosjećajne ljude glasaj za ljubav… I ne srami se otvoriti srce jer kad otvaraš vrata svog srca cjeli svijet je tvoj prijatelj –
Autor: Walter William Safar
Chris Rea – Hello Friend
