Batar i Bukvik – sela kojih nema pola stoljeća

Miroslav Sušilo vratio ih svojom knjigom

Piše: Dragutin Pasarić

U Kutini je s potpisom Miroslava Sušila  u vlastitoj nakladi  objavljena u drugom proširenom izdanju iznimno vrijedna  knjiga „ Batar i Bukvik sela kojih više nema“ (254 str.) Riječ je o području župe Sv. Roka Bosanska Gradiška.  Sela su to   Banjolučke biskupije, uglavnom katoličkog življa u Ljevča polju (između Save i Kozare). Batar je, a posljednji je popis bio je 1961. od 195 st. imao  108 Hrvata. O nestanku sela  misao  odmah vodi prema  strahotama posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. No sela postupni nestanak organiziranim pristupom bivše jugoslavenske države smišljenim otkupom zemljišta i sve težom egzistencijom posljednje stanovnike gubi još 70-tih prošloga stoljeća. Među njima bio je s roditeljima i 11-godišnji Miroslav. Nakon petog razreda život i školovanje nastavio je  u Hrvatskoj  u Antunovcu nedaleko Lipika, srednje u Kutini gdje i danas živi. No nije jedini posljedica tog tihog egzodusa.

Uostalom knjigom autor to zorno svjedoči  s popisom   seljenih obitelji. Najmanje ih je otišlo do Bosanske Gradiške. Dobar dio završio je  u zapadnoj  Slavoniji,  Srijemu, Zagrebu, čak  u  Poljskoj  i Nizozemskoj. Osjećaj odlaska Miroslav Sušilo donosi i vlastitim stihovima „Žalosni vjetrovi“. Knjiga sela kojih više nema ispisuju stranice njihove ranije  dinamične  prošlosti. Sustavno je prikazana   kronologija sela. Nebeska im je zaštitnica Sveta Terezija od Djeteta Isusa ( grobljanska kapelica minirana je 30. rujna 1992.).Sela su u sastavu   bosanskogradiške Župe  Sv. Roka. Kao župnik od 1987. do 1990. u njoj je  službovao sadašnji nadbiskup vrhbosanski, metropolita kardinal dr. Vinko Puljić.

Ne zaboraviti zavičaj znači biti i živjeti

Više nego korisni su demografski podatci ne baš lako istraženi za sela koje već šest desetljeća nemaju popis stanovništva. Autor  i statistikom donosi podatke od  naseljavanja u Austro – Ugarskoj, iz Galicije ili hrvatskih krajeva  primjerice  Like… Tu su  i podaci žrtava Drugog svjetskog rata i poraća Batar ih ima 47, a Bukvik 22.  Vrlo zahtjevan  bio je  i popis  iseljenih obitelji, a kojega je autor zaista temeljitošću istraživanja dao pregledno kao uostalom i cijeli sadržaj knjige.  Lako i s interesom čita.

Zapažene su bilješke uz vjerski  život. Bogate su  etnološke značajke kraja s običajima, poljodjelskim radovima i svetkovinama. Primjereno sadržaju tu su prikupljene fotografije iz obiteljskog života stanovnika. Sela Batar i Bukvik pisanom riječi Miroslava Sušila snagom sjećanja vraćaju u život. Makar to bilo i jednom u godini uz grobljansku kapelicu Svete  Terezija od Djeteta Isusa. To skromno duhovno zdanje zanosnoj je obnovi  pa i donacijama iz daleke Australije. Život se knjigom uz sve nedaće pamti i oživljava. Ne zaboraviti  zavičaj znači biti i živjeti. Knjiga Miroslava Sušila bogato je opremljena dokumentima i fotografijama. U svoje korice ugradila je autorovo sjećanje na izgled kapelice koji je likovno, kao i unutar knjige kip Svete  Terezija od Djeteta Isusa vjerodostojno ovjekovječio kutinski slikar Ivan Kovačević.  Ocjenom sadržaja vrijednost  su dali  Alojzije Cindrić i  Zdravko Vampovac.