Gledajući svemir, smatram da smo premali da bi bili toliko egocentrični kao osobe.

Autorica: Martina Barbarić

Zašto slikaš?

Ako želiš moj iskren odgovor – to bi bio ˝zato jer to jedino osjećam, jer to jedino znam˝ slikanje je dio mene, dio mog bića. Kako da ja sam izrazim emocije ako ne kroz sliku?! Jako je dobra terapija, pročišćava me. Dok napravim cijeli jedan ciklus – sve negativno će izaći iz mene. Smatram da sam se rodio s talentom i vrlo je teško to ignorirati. Stalno me vuče, kao ljudima hodanje. Čim vidim papir, ruka sama slika. Mogu razmišljati o deset drugih stvari, ruka sama stvara sliku i nakon nekog vremena pogledam i zapitam se da li sam to stvarno ja napravio. Puno ljudi smatra da moraš imati hrpu skica, neku posebnu inspiraciju, ja to nikada nisam imao. Inspiracija je izgovor lijenih umjetnika.

Koliko dnevo provedeš u ateljeu?

Ako radim ciklus, cijeli dan sam tu, ili dok ne skužim da sam gladan, kaže uz smijeh. Jer kad slikam, zaboravim na sve. Po ljeti više biram i prijavljujem slike za izložbe, a kroz jesen i zimu slikam.

Možeš li se poistovjetiti s nekim slikarom, ili nekim drugim uzorom. Zašto on/oni?

Meni je sad to veliki problem. Imam uzore od slikara, Kandinsky (mogu se privatno poistovjetiti s njime. On je jako kasno upisao akademiju koju se i bojao upisati, bio je vrlo emotivan, odbačen, puno je eksperimentirao sa slikama) i Klee. Nemaju veze sa mojim radovima, no kod njih me boje inspiriraju. Ali baš uzor? Da se nekome toliko divim… ne znam. Ima puno ljudi koji su na mene utjecali. Prvo moj mentor, Igor Rončević, na akademiji. On je osoba koja me usmjerila na put na kojemu sam sada. Kada sam počeo slikati, svi su mi govorili da moji radovi nisu dobri, on me jedini poticao, jedini koji je rekao da ne slušam nikoga i da nastavim raditi to što osjećam. On je bio protiv te akademske „uboxiranosti“. Mogu reći da mi je bio kao tata, topao, emotivan, iako je na van zapravo striktan i hladan. On mi je stalno nosio knjige, ne o slikarstvu. educirao me o meni samome da bih shvatio slike. S filozofijom mi je htio dočarati da shvatim to što radim. Instiktivno sam radio neke stvari za koje je on shvatio da imaju veze sa mojom podsvješću, i onda mi je to kroz knjige, polako dočaravao.

Što misliš koju ulogu slikari imaju u društvu?

Koju imaju ili koju bi trebali imati? Po mom mišljenju, slike bi trebale poticati ljude na razmišljanje o situaciji od politike do kulture i širenje percepcije koje kod nas nedostaje. Sve to bi trebalo vidjeti kroz umjetnost. Ne kroz bunt, nego da ljude, kao slikar pokušam osvijestiti. Ljudi su vrlo neosviješteni. Kako doprijeti do ljudi preko vizuale? To se može preko slika. Samo ljudi trebaju znati pročitati slike, ne samo gledati slike. Najveći problem je što ljudi samo vide sliku kao boje, ne razmisle o njoj, ono što ona zapravo predstavlja. Ne samo da imaju kulturnu ulogu ili da slike budu lijepe.

Kako su se tvoja djela razvijala kroz godine?

Kao mali volio sam crtane flimove i stripove. Počeo sam i sam crtati stripove. Do akademije sam ilustrirao časopise i razne knjige. Na akademiji je počeo jedan ciklus samoće, likovi na slikama su uvijek sami, ili ako su sa nekim – vrlo su usamljeni. Meni je samoća tema. Ali ne samoća u depresivnom smislu, nego samoća kao moj bunt prema društvu da se asimiliram njima, da ne moraš uvijek dokazivati da spadaš u neko društvo, grupu, da bi vrijedio. Da vrijediš kao pojedinac.

No zapravo moja najveća promjena su formati. Slikao sam prvo na velikim, pa sam prešao na manje, pa na papir i sada se ponovno vraćam na velike formate. Teme su uvijek iste, izoliranost, samoća, melankolija, egzistencija. Mislim da će do kraja mog života tema biti ista, jer ću iznova reciklirati, pokušavajući doći do onoga što osjećam, a želim reći. Uvijek se reciklira ista ideja, kroz drugačiji filter, a svakim tim ciklusom zapravo sve više rastem. Uvijek sam korak više.

U tvojim djelima često viđam mačke. Zašto baš one?

Ja to gledam kao spoj cijelog životinjskog svijeta. Kroz mačku dočaravam prirodu, toplinu, emociju. Svaka mačka ima drugačije ljudsko lice, drugačija emocija.

Ona je tu da pokaže balans između ljudi i životinja. Ne želim razdvojiti čovjeka od prirode.

Koje je tvoje najstrašnije sjećanje na djetinjstvo?

Osnovna škola. Nitko me nije volio jer sam samo crtao i slikao. Imao sam same dvojke, a na testovima sam crtao stripove!  Samo sam likovni imao odličan. I uspio sam upisati i primijenjenu i tekstilnu, gdje sam bio među prvih 80, na osnovu prijemnih ispita – eto to dokazuje talenat.

Koje je tvoje najjače sjećanje na djetinjstvo?

Od lijepog sjećanja mi je ostalo da sam kao dječak od 10 godina slikao i prodavao stripovske crteže na ulici. U tome sam stvarno uživao!  I ljudi su ih kupovali! Na taj način sam zaradio dovoljno novca da pomognem i roditeljima, a i sebi i seki.

Jesli li ikada radio išta osim slikanja, zašto?

Uvijek je bila umjetnost. Nisam se tražio.

Ilustrirao sam knjige (Miro Gavran – Svašta u mojoj glavi)  i časopise za mozaik knjigu, prije akademije.

Završio sam grafički dizajn u Algebri, jako ga volim. Znam i animirati filmove. Konkretno, crtić koji sam napravio zove se Zauvijek prijatelji, bio je na Tabor film festivalu i drugima, čak sam dobio i nagrade za njega.

Koji je tvoj pogled na život, ali s ART strane?

Svoj život vidim drugačije nego drugi njihove živote. On je toliko obojan, pun detalja da uopće ne znam kako to opisati. To je ono gdje se sudaram s „običnim“ ljudima. I moji doma su malo ludi, drugačiji tako da nemam doticaj s ljudima koji žive onako kako živi večina, rekao bih po „špranci“ i takav način života ja ne razumijem. Ne znam vidim li točnije ili iskrivljenije od drugih, ali mislim da vidim puno iskrenije. Vidim puno emocija, razliku dobrog i zla, točno vidim problematiku. Naučio sam da to moram filtrirati kroz umjetnost jer me inače izjede.  

Što te čini ljutim?

Glupi ljudi. Glupi ograničeni ljudi koji ne vide dalje od svog nosa. Ispričavam se na direktnosti.

Strašno me smeta što me primjerice Litva, već rezervirala za 2021. godinu da im dođem napraviti mural na zgradi. Dakle oni unaprijed znaju što će s kojim umjetnikom.

Kod nas nažalost godinu za godinom izložbe dobivaju isti slikari, isti pojedinci, iako je pravilo da se može izlagati svakih 5 godina. Zagreb street art – prijavilo se mnogo ljudi, a unaprijed se znalo tko će sudjelovati.  Kako da takva činjenica ne bude frustrirajuća?

Misliš li da art treba biti financiran?

DA. Ako se umjetnik potrudi da završi akademiju, da  ima HDLU članstvo, da ima HSSU članstvo, da daje nešto kulturi, svake godine dajem izložbu, a da nemam od institucije ni minimalnu plaću to je veliki minus. Smatram da bi nakon akademije država barem 5 godina trebala davati nekakav poticaj da te motivira da i dalje radiš, osim ako si sreće kao ja pa nakon 2 godine radova na cesti nakon akademije konačno dobiješ svoj atelje. Stariji umjetnici jako puno prodaju, oni su izgradili karijeru i ja im skidam kapu. Dok mladim umjetnicima treba poticaj, recimo meni, značilo bi da imam i 1800 kn mjesečno. Samo iz moje gerenacije mislim da slika 3-4 ljudi, svi drugi su odustali jer nema novaca u tome tj. ljudi ne znaju kako doći do novca. Trebaš znati što traži tržište, a ne podlijeći njemu, napraviti neki kompromis, al ne kompromis sebe. Zvuči kao teška jednadžba, što u pravilu i je. I ne samo da ti ništa ne daju, već prilikom prijave svake izložbe dužan si platiti 100-200 kn, a plaćaš i godišnju članarinu.

Bi li rekao da je život slikara usamljen?

Naravno. To je bit svega po meni. Da si sam sa sobom i slikama, ali sa tim slikama se prema van jako intimno povezuješ s drugim ljudima. Ljudi su često hladni, bešćutni, ograničeni, a ja sa takvima ne znam komunicirati.

U zadnje vrijeme me zanima svemir, filozofija, metafizika svemira. On je od malena u mojoj podsvijesti. Jako puno čitam o svemiru i galaksijama. Istražujem stvari koje su totalno nevezane za slikarstvo, iako sve prenosim u slike no nevidljivo. U slike ću unijeti ono što čitam i istražujem, tj ono što je pročitano u meni potaknulo tako da svaka moja slika zapravo ima komadiće pročitane knjige i točno znam koja slika priča koji list knjige.

Najveći savjet koji si dobio?

Vraćam se na mentora, Rončevića, a to je „Radi svoje“ , „Ne slušaj one koji te pljuju, jer ako te pljuju znači da su ili zavidni ili da im smetaš, a malo je onih koji će te iskreno pljuvati jer ti nešto nije dobro“, „Manje je više“. Eto tih njegovih riječi se sjetim svaki puta kada slikam. Također su mi svi govorili da će mi prvih pet godina biti strašno, teško, da ću mnogo puta htjeti odustati, no ako grizem pet godina – da će mi se sve početi otvarati.

Roditelji su me naučili da budem skroman i biti sretan s time što imaš, ali ne škrt. Kada imaš novaca potroši ih na sve što želiš i uživaj, a kada ih nemaš – znaj da će doći kad-tad. Uvijek smo bili ajmo reći siromašni, al kada bi i imali novca nikada nismo bili škrti i štedili, uvijek smo potrošili na ono što volimo i želimo.

Slikaš li negdje osim u ateljeu?

Volim uzeti blok, boje i štafelaj i ako treba cijeli dan provesti npr. na Sljemenu. Priroda i ja. Svi misle da je slikanje imitiranje prirode dok ja smatram da je slikanje prirodno. Ako imaš talenat – to ti je dala priroda, to mora biti prirodno.

Bez čega ne možeš? Osim slikarstva.

Bez glazbe, životinja (osobito mački). Od malena je mačka bila sa mnom u kolijevci. Trenutno ih imam 4 :D. Ja mogu živjeti i sa manje hrane, odjeće, novaca, al ne mogu živjeti bez te topline koju ti životinja pruža. Ta nesebična, topla emocija životinje koja te ne traži ništa zauzvrat.

burst

Što možemo očekivati od tvojih daljnjih radova?

Samo ću ti reći da se ponovno vraćam na velika platna i sva moja promišljanja o svemiru koja me „muče“ ću pretočiti u slike. U glavi već imam neke skice, no um i ruka su dvije različite stvari… vidjeti ćemo kako će sve to ispasti. Također. želim što više izlagati van države.

Nadolazeća izložba.

20.12. – 24.01.2020. galerija Oblok, u Sesvetama