Igor Hajdarhodžić – LUKA GROŽNJAN

Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana, predstavlja: postav na Trgu J. B. Tita, Grožnjan: Instalacije brodova

Igor Hajdarhodžić
LUKA GROŽNJAN

samostalna izložba, instalacije brodova – na Trgu J. B. Tita, Grožnjan, postavljeno od 19. XII. 2019., predstavljanje: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, petak / venerdi, 20. XII. 2019, u 20.00 h

   LUKA GROŽNJAN

Grožnjan je nekada imao luku. Ispod grada, u dolini rijeke Mirne, na lokaciji Bastija, boravili su brodovi te iskrcavali i ukrcavali terete ili ljude. Danas, Grožnjan je ponovno luka. Ovaj put tu je pristalo nekoliko uglavnom od metala sazdanih brodova. Pristanište se smjestilo na veliki gradski trg. Ako more nije sasvim ovdje, pogledom sa zidina trga, naziremo ga u daljini. Kapetan ove fregate je Igor Hajdarhodžić. On je također i glavni brodograditelj jer, uz pokojeg pomoćnika (Puljo, Kigen, Petar…), osobno gradi ove brodove. Škver je smjestio tik do umjetničke lokacije Grožnjan.

   Svi predstavljeni objekti imaju formu broda. Trup je formiran od debljeg metalnog lima kao bazični oblikovni elemenat. Napuštajući dojam cijelog oblika, zagledavajući se u detalje, počinjemo prepoznavati elemente od kojih su ova plovila izgrađena. Graditelj je zaista bio maštovit. Pred nama su travestirani obični, odbačeni predmeti koji se pojavljuju u sasvim novoj funkciji. Repertoar uklopljenih predmeta najčešće je metalni, ali tu ima mnogo drugih raznorodnih sastavnica. Raspoznajemo brusne kolutove, dijelove peći, cijevi dimnjaka, vodovodne cijevi. Pažljivom promatraču neće promaći dijelovi poljoprivrednih strojeva i alata, dijelovi mehanizama industrijskih mašina, dijelovi bicikla, pile, rešetke, lanci, koloturi, šarafi, svrdla, metalne mreže, stare kutije za alate, koluti bačvi. Uz to, tragovi udaraca, lomovi, istrošenost podloge, hrđa, zaprljanost, sve postaje likovni materijal. Igor polazi od ready madea, a projekt pokazuje konceptualne rezultate. Iako ima puno uklapanja, svaki od ovih plovila djeluje uvjerljivo. Povijesnost ili vremešnost svakog od elemenata, etnografska nota, dodatne su zanimljivosti ovog rada. Oni mogu biti doživljeni kao narativi, ali i kao znakovni sistem.

   Postmoderna, iako nedefinirani i rastezljivi termin, može podnijeti situaciju koja je doplovila na grožnjanski trg. Kao i u vrijeme afirmacije pojma i danas njeni akteri kreativnost doživljavaju kao poprište avangardi te artističkih i političkih utopija. Kriza vrijednosti, sumnja u povijesne fame kao karakteristika postmoderne, reflektira se u promišljanju mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika i plasmana oblikovanog predmeta. Pohvalno je da Igor Hajdarhodžić ne sakriva elemente. Oni su, logično, usklađeni s oblikom/idejom broda, ali ih možemo raspoznati i kao predmete koji se imali druge funkcije. I, tu kreće fascinacija. Maštovitost autora uistinu je nezaustavljiva. Upotreba gotovo svega i podvođenje autoru na odlučivanje što će biti, a što neće biti artistički materijal, ovim izložbenim projektom dobiva još jedno svjedočenje.

   Ovu prezentaciju predstavljam kao segment dugoročnog projekta koji nosi sve karakteristike osmišljene cjeline. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti preko intenzivnog oblikovanja/preoblikovanja i zamjene smisla/funkcije. Vjerojatno je autoru teško prekinuti činjenja na pojedinom radu. Brodovi djeluju zadihano od posljedica intenzivne igre kompiliranja. No, on uspijeva u zadnji tren zaustaviti nakupljanje, kombiniranje, sačinjavanje te definira kompoziciju u trenutku kad svi dijelovi postanu nedjeljiva cjelina. Čini se da autor zatvara koncept, prestaje se igrati, činjenicom oblikovnog definiranja simbola.

   Ritam civilizacije i neekonomičnost potrošačkog društva, nemogućnost apsorpcije viška sredstava za ugodu kao što je ambalaža, brzo odbacivanje modnih oznaka, manjak kvalitete u odnosu na vijek uporabe i slične situacije koje divlji kapitalizam skriva pod skute demokracije pokazuje se ovdje redefiniranom estetikom. Kompozicije, predmeti sačinjeni od odbačenih pa onda ponovno pronađenih artikala nude dva razmišljanja: pored naglašenog sarkazma prema industrijskom društvu, tu nalazimo i upozorenje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Igor kao da želi opravdati odbacivanje suvišnog tvoreći od toga dosjetljive kompozicije. Objekt nastao od nađenog predmeta kolažiranog u instalacije poput ovih, dobiva sociološku prirodu značajniju i od značenja kad je predmet bio nov i u žiži interesa vlasnika. Imamo novi realizam snažne višeslojne narativnosti.

   Promatrajući ove lađe u slijedu, uviđamo da su pred nama rezultati ritualnog obreda. Gledajući ponuđena djela, uočavaju se dvije stvari: autorova fascinacija brodom/morem i ushit spoznaje ideje titravog, fraktalnog univerzuma kroz, skoro slučajni, izbor travestiranih elemenata. Ponuda je oslonjena na viđeno: plovilo, ali tu nalazimo priču snažnog sinestezijskog efekta. Autor nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Na razmeđi eksperimenta i procesualnim postupcima, autor otvara područje suočavanja s efemernom realnošću. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno. Tisućljećima se naglašava materijalno, čvrsto, vidljivo, a stalni ritam i kontinuirana mijena predstavljaju se kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatna načela. Autor sluti da je stvarnost subjektivna, a potraga za spoznajom mora biti stalna interpretacija i reinterpretacija.

   Brod asocira na putovanje, dugo i sporo kretanje površinom medija vode. Ove lađe podsjećaju nas i na krize u zaraćenim zemljama koje uzrokuju bijeg ljudstva. I u našoj blizini, na Mediteranu, brodovi prevoze, prikupljaju, ali i ostavljaju bjegunce bez pomoći. Pod izlikom velike opasnosti od izbjeglica, čiji su pokret same izazvale, samodopadne državice Europe, odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu na kopnu i zabrane ulaska ljudi morskim putem. Iako nacionalne države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, njihove institucije prigrabljuju ovlasti, usađuju mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno „očistiti“.

   Ovo su objekti, mobilni objekti, u ideji objekti kojima je inicirano moguće kretanje. Promatrač se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li predmet, detalj ili pak događaj. Igor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača. Bilo koje čvrsto određenje rezultata ovog kreativnog procesa zapravo je suvišno jer šarm, prigušena snaga ideje i pristup plasmanu asocira više nazivnika. Autor nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. On ruši tradiciju transmisijom vrijednosti materijala i spoznaja koje mu ulaze u fokus interesa. Serioznost rezultata govori o svjesnosti strategije. Izvedba koja slijedi premisu izuzetno je plasirana. Navedeni smo na maštanje/razmišljanje/putovanje, a autor nam nudi transport. Na nama je da prihvatimo ponuđeni trag. U mislima možemo otploviti nošeni nekim od ovih brodova. Percepcija nam biva bogatija za jedno vizualno i spoznajno iskustvo.

      Eugen Borkovsky, XII. 2019.

  Igor Hajdarhodžić, rođen je 1960. godine u Dubrovniku. Završio ADU u Zagrebu, kao diplomirani glumac. Osim glumom, bavi se glazbom, medijskom produkcijom i vizualnim oblikovanjem objekata vezanih za pomorstvo. Dugi niz godina, višekratno je prisutan u Istri. Na Grožnjanu djeluje od 2018. godine.

Info: www.akademija-art.hr

POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA

GROŽNJAN Grad umjetnika   –  1965 – 2019  –   GRISIGNANA Cittá degli artisti