Otvorenje izložbe Unutarnja svjetlost, tematske i žirirane izložbe ULUPUH-ove Sekcije za keramiku, porculan i staklo, održati će se 19. prosinca 2019. u 19 sati

Izlažu članovi Sekcije za keramiku, porculan i staklo ULUPUH-a: Vedrana Balković, Marina Blažek, Pamela Ivanković, Nataša Kabalin, Željka Korbar, Višnja Markovinović, Marta Milunić, Ljerka Njerš, Nika Petrović, Danijela Pičuljan, Zdenka Pozaić, Dijana Rajković, Sanja Stani, Marija Stojanović, Ivančica Vončina, Dani Žbontar te pozvani autori Milivoj Šegan i Lucija Gudlin

Kada je Alexader Calder (1898.-1976.)  oblikovao svoje leteće oblake „Floating Clouds“ 1952.-1953. za aulu u Central University of Venezuela  u Caracasu on je kombinirao umjetnost i tehnologiju. Taj je trend povezivanja umjetnosti s novim tehnologijama prepoznat i u Zagrebu. Već 1951. osnivanjem alternativne grupe Exat 51 u kojoj učestvuju Aleksandar Srnec (1924.-2010.), Vlado Kristl, Vjenceslav Richter, Bernardo Bernardi, Božidar Rašica, Ivan Picelj, Zdravko Bregovac i Vladimir Zaharović, usmjerenje umjetnosti išlo je prema oblikovanju novog likovnog jezika, prema Novim tendencijama (1961.-1973.), koje su prednost davale crtanom filmu, računalnim programima, luminoplastici i istraživanju oblika koji će stvarati i zadovoljavati nove likovne fenomene i koristiti ih u svakodnevnom životu, to će reći dizajnu. Dizajn ili oblikovanje postao je pojam koji je mirio praksu, istraživanje i puteve prema novom izričaju, novom ambijentu i napokon novom čovjeku. Taj se novi društveni čovjek nije dogodio onako kako se trebao (samoupravljač), ali je povezanost tehnologije i arta dovela suvremene vizualne spektakle do neke vrste vrhunca, mješavine kaosa i savršenstva iluzije. Svjetlo je ogoljeno kao likovni fenomen, postalo je samostalni izričaj, ili se javlja u suradnji s oblikovnom plastikom (recimo to skulpturom ili instalacijom). Možemo se s radošću prisjetili ludizma koju je Miroslav Šutej postigao uvodeći (1980.-ih) svoje grafički  oblikovane keramičke pločice u televizijsku scenografiju  popularne emisije – Kviskoteke.

Od vremena pionirske luminoplastike Aleksandra Srneca prošlo je šezdeset godina. Promjenila se percepcija keramike kao primjenjene tehnike; protkala se kroz nju ideja apstraktne forme, keramoskulptura je postala i instalacija u kombinaciji različitih materijala, olakšala se bojom, oblicima, tehnikama. Njezin je smisao i njena funcija prošla sve faze od tanjura, posuda, vaza i svječnjaka do stalka za svjetiljke, skulptura i mobila do oblika koji se usredotočuju na izraz slobodnog stvaralaštva.

Suvremena inačica unikatnih svjetiljki keramičkih baza i papirnatih sjenila, koje se od pedesetih do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća krasile sve luksuzne stanove, danas podrazumijeva potpunu oblikovnu slobodu. Svaki je oblik, ovdje punuđen kao igra keramike i unutarnjeg svjetla, moguća sastavnica ambijenta, ovisno o kontekstu i ukupnom dojmu kojem svaki ovaj izložak može doprinjeti.

Svjetlo, danas u doba posvudašnjih digitalnih ekrana (tv-ekran, tablet, mobitel, city ligth) i video instalacija u svrhu urbanih informacija ali i čistog ludizma, daleko je nadmašilo ligh-show u nekadašnjim disko klubovima. Danas je svjetlo dio urbane igre sjenama, interaktivna igra s prolaznicima, skup svjetla i glazbe koji ne miruju, ili su pak svjetlosne slike fiksirane u svojoj geometrijskoj apstrakciji koja prati ili negira arhitekturu. Kreacije svjetlom napokon su dobile i svoj festival.

Na ovoj izložbi tri su osnovna pristupa temi svjetla i keramike:

Vanjska rasvjeta koja na keramičkoj ili staklenoj površini stvara programirane odsjaje boja i neboja, i unutarnja skrivena rasvjeta, koja u prozračnim i perforiranim keramičkim oblicima isijava tajanstveno svjetlo, bacajući neobične sjene u vanjski prostor.

Treća prisutnost svjetla na ovoj izložbi nije eksponat po sebi nego ambijentalna  postava izmiješana glazbom ili samo zvukom, ili interaktivnim sjenama posjetitelja.

Svjetlo u zatvorenom prostoru pokazuje svoju toplinu, intimnost i kreće se od jednostavnog do začudnog, od (ne)očekivanog do teatralnog.

U kontekstu mogućnosti suradnje svjetla i keramike ovu izložbu valja shvatiti kao skicu brojnih mogućnosti prijenosa u živi (negalerijski) prostor.

Branka Hlevnjak

Fotografija: Željka Korbar