VUKOVARSKI VELIKI PETAK / Uz fotomonografiju Ante Jaše “Vukovar 1991.”

Rat i razaranje, destrukcija i rastakanje, dakle smrt, kao rađanje i život, stalne su umjetničke teme od biblijskoga Potopa do dana današnjih, bez obzira na ljudske žrtve i estetske dosege

Slike razdrtosti svega onoga što će već sutra postojanost i hrabrost drugih obnoviti ili ponovno izgraditi, za umjetnika i umjetnost postaju događaj. Jednostavno, mržnja koja uništava je divljanje, a ljepota koja gradi je divljenje. Pitanje je, dakle, kako i koliko umjetničko poimanje i oblikovanje, ljepota koju ljudsko oko i duh pronalazi i na zgarištima, nadilazi vještinu ljudske destrukcije. Guernica, Vukovar, Srebrenica, Varšava, Dresden, ostat će u ljudskoj svijesti u sjećanju zbog zločina, kao i bezdušnog i licemjernoga svijeta koji ga je generirao, ali i potresnih umjetničkih djela poput Picassove slike koja je postala univerzalnim, izvanvremenskim antiratnim simbolom. Hrvatska Guernica umjesto na platnu opstoji u naravi u obliku „rascvjetalog“ vodotornja u Vukovaru. Tako su naša srca dva puta ganuta istom slikom; prvi puta slikom razaranja, drugi put slikom umjetničkog uznesenja. Isti je slučaj i s djelima u fotomonografiji umjetničkog majstora Ante Jaše „Vukovar tragovi agresije“!

Pribjegavajući fotografskoj chiaroscuro tehnici fokusiranoj na predmet, a iskustvom majstora znajući da motiv sam po sebi i za sebe nije dovoljan za dobru fotografiju, kao što ni povijesni događaj nije dostatan za veliko umjetničko djelo, Jaša se u svojim fotografijama sablasno praznog i razrušenog, a scenografski umivenog Vukovara, poigrao svjetlošću koja proizlazi iz dvije oprečne, granične istodobno boje i ne boje – crno-bijelom ogoljelošću vukovarskih zidnih pejzaža i njihovih pukotina. Cijeli taj niz različitih motiva razorenoga Vukovara veže isti način osjećanja svijeta, pa ipak svaka od ovdje prikazanih fotografija predstavlja istodobno i nevidljivi dio cjeline, onoga svijeta kojega umjetnik stvara. Ova opreka koja predočeni ogoljeli i razdrti vukovarski pejzaž kao golu i apsurdnu realnost gotovo lunarnom preobrazbom pretvara u metafizički predio složenoga svijeta koji poprima detalje nadstvarnoga, Jašinim fotografijama priskrbljuje srh nadrealnoga.

Ovdje nije slučaj o klasičnim crno-bijelim snimkama pri kojima se uglavnom koristi samo jedan izvor svjetlosti, već o uradcima obrađenim rasterskom obradom fotografija. Otud ova nejasna svjetlost čiji izvor naziremo u samoj temi, u objektu, a ne u širokom otvoru objektiva, jer ono što bi trebalo biti postignuto u boji, ovdje je dramatično sažeto u samo jednu žarišnu točku da ništa ne ometa gledateljev pogled. Kao da je riječ o mašti, kad više ne znamo događa li nam se to što vidimo, ili vidimo svijet u dimenzijama koje se rasplinjavaju pred našim očima.

Tehničkim postupkom Ante Jaša stvorio je svijet svojstven sebi i svome poimanju umjetničke fotografije, svodeći svaki vukovarski motiv iz strašne 1991. godine na jednu te istu mjeru, na mjeru mraka koji samo što se nije preobrazio u zoru. Bilo da je riječ o „Vratima tame“ , „Putokazu“, „Tragovi agresije“, ili fotografijama nazvanim „Tjeskobno“, „Tmurno“ i „Samotno“, uvijek je asocijacija na golema hladna prostranstva ispunjena jednom jedinom dalekom zvijezdom, prostranstva u kojima je baš zbog svjetla te daleke zvijezde svaki detalj zasebno važni dio svemira. Ovome „zimskom krajoliku“ Vukovara razorenog od velikosrpske armade kobne 1991. godine ponajbolje bi pristajao pridjev kafkijanskoga doživljaja i interpretacije, tim više što ovi arhitektualni pejzaži ispunjeni prazninom i pustoši, zapravo, predstavljaju svojevrsnu fotografsku liriku.

Kao što je slučaj s foto uradcima „Razastrta tama“, „Zaštitnica oltara“ ili „Otrgnuto raspelo“, tako je baš i sa svakom fotografijom ovog vukovarskog niza smrti. S jedne strane imat ćemo crnu podlogu, vječnu noć i tišinu, pakao i smrt kao donje strane svijeta, a s druge mliječno, magličasto bijelu boju bez varijacija, kao znak povratka, novoga početka svitanja. Hladni, negativni aspekt crnoga, to nediferencirano stanje praznine, prosijava unutarnjim svijetlom božanske postojanosti, milosti i preobraženja. Preobrazba koja se dogodila, ono je što nas na ovim fotografijama pobuđuje, to je ono što osjećamo i što ostaje kao svijet za sebe, opreka svemu drugome. Osjećaj za svjetlo tako preobražava vukovarski “Toranj“ u „stup“, „Dimnjak“ u orijaški korijen iz kojega će niknuti novo stablo, a „Sažgana stabla“ u „Palaču“ koja je gornjim svojim djelom već u paperju sunčeve svjetlosti. Razoreni zidovi kuća gotovo se doimaju kao gola koža skladno stiliziranih aktova, čiji će nas tek odbljesak upozoriti na dramatske akorde, konačno na činjenicu smrti.

Ovdje je sve tragično golo, golo do kosti koja blješti oslobođena već ishlapjele krvi, tako da je svaka stvarnost nevidljiva, sve osim nijekanja života, zla i kobi, ali baš taj bljesak gole kosti objava je i trag aureole svjetlosti. Sve je crno, crn je krajolik, ulice su crne, nebo je crno, ali i plodna je zemlja crna u kojoj će sjeme evanđeoski umrijeti kako bi živjelo vječno. Vukovarski simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu pojavit će se odnekud i najednom poput crne Djevice, baš onako kako su Adam i Eva iz raja izišli odjeveni u crno. Ružičasti cvijet „Tornja“ ovdje se u mračnome nebu ništavila pretvorio u tjeskobu i tugu, u spomen smrti i njezin crni zaglavni kamen. Bit će to Veliki petak vukovarskog vodotornja, simbola velike kušnje, pred kojim će Jahači Apokalipse zamračiti nebo. Kao da nam „Toranj“ ponavlja stihove iz Pjesme nad pjesmama „Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske“. Isto će se dogoditi i na prizorima „Jad“, „Gorčina“, „Gubitak intime“ gdje će ekstaza mističnosti biti dovršena objavom osvijetljenih dijelova motiva slike, uvijek na isti provjereni način. Vodotoranj iz kojega je ishlapila voda života upio je svjetlost kao kap novoga krštenja, kao i crno deblo stabla, dvorišna vatra pred „Palačom“. Svjesnim ponavljanjem sličnih motiva, Jaša postiže homogenost i izrazitu figurativnost svojih fotografija, upućuje na slijed svog umjetničko fotografskog svjetonazora i poimanja svijeta. Mahom plošno tretirajući svoje objekte na kojima se tek mrljama sjena otvaraju vrata voluminoznosti, umjetnik nas upućuje na činjenicu kako u neuništivoj jezgri, u optičkim odbljescima ovoga grada struji ona snaga u kojoj se kao i u zaslonu objektiva skriva sunčevo svjetlo jutarnjega doba.