Možemo li pobijediti bešćutni sustav?

U odličnoj emisiji Radio Sljemena, novinara Ivana Hlupića, u 9 ujutro, gostovao je plemeniti Hrvoje Antonio Belamarić s željom da po tko zna koji puta senzibilizira političare i javnost prema osobama s invaliditetom.

Političare u Hrvatskoj može potaknuti na djelovanje samo šuškanje novčanica, reći će skeptik. Nažalost, činjenice mu daju za pravo.

Našim dragim sugrađanima s invaliditetom životno je važan potreban prijevoz kombijem. Zašto? Mobilnost je jedno od osnovnih ljudskih prava koje osobama s invaliditetom omogućava aktivno uključivanje u sva područja javnog i privatnog života. Vozilo za osobu s invaliditetom nije luksuz nego ortopedsko pomagalo koje služi za odlazak na posao, zbrinjavanje vlastite obitelji kao i slobodu kretanja. O da, ali znaju li to bandićevci?  

Hrvoje je naveo samo jedan primjer hladnog sustava, a kojeg čine ponajprije političari, a potom ona tiha većina. Umjesto kombije za osobe s invaliditetom Zagrebački holding kupuje puno jeftinije kombije za prijevoz tereta, tako da nesretni ljudi čak niti nemaju rukohvata, a da ne govorimo o ostaloj opremi za osobe s invaliditetom. Hrvoje je otvoreno iz srca rekao, nama ne treba kombi za prijevoz tereta, već ljudi, jer mi nismo teret nego ljudi.  Naravno, lukavi proračunati kamaleon Bandić će opet prodavati spinove o „delanju“, ali činjenice mu skidaju krinku iz pakla. Da nije stotine i stotine milijuna kuna preusmjerio u džepove svojih „kumova“ imalo bi se novaca ne samo za kombije nego i vrtiće, škole i dalje ne nabrajamo. Najnoviji primjer bandićeve milijunske muljaže je „Afera kućice na adventu“

https://www.index.hr/vijesti/clanak/doznajemo-bandic-omogucio-kraljevima-adventa-da-kucice-dobiju-u-pola-cijene/2137038.aspx

Umjesto da imamo Božićnu bajku  imamo: Bajku o Milanu koji je imao šofera milijunaša

https://spectatorblog.net/4-dan-skupilo-se-vec-136-680-kn/
https://spectatorblog.net/treci-je-dan-102-510-kn/

Ne trebaš biti matematički genij da bi shvatio o kakvoj se milijunskoj tu korupciji radi. Takozvani ‘posrednici’ je samo krinka za pljačku. Čista je korupcija onih koji daju kućice u podzakup, jer plaćaju 1.000 do 5.000 kn, a iznajmljuju dalje tu istu kućicu po 100.000 kuna. Da je sve čisto grad Zagreb bi bez posrednika iznajmljivao kućice i to na javnom natječaju. 

Umjesto da 27 milijuna kuna završi u gradskom proračunu završili su u džepovima bandićevih kumova i prijatelja. Ali USKOK i DORH izgleda ne znaju računati, ili računaju da nije poželjno dirati u vlasnika saborskih žetončića o kojima ovisi Plenkovićeva Vlada.

A Plenković? Preko medija poručuje predsjedničkom kandidatu Škori da je politika ODGOVORAN posao, ček’ malo, ODGOVORAN posao? A je li Plenković zaista radi ODGOVORNO? Da pogledamo činjenicama u oči.

A) Predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa: Grozno je da se premijer i ministri ponašaju na taj način

http://hr.n1info.com/Vijesti/a465255/Novakovic-Grozno-je-da-se-premijer-i-ministri-ponasaju-na-taj-nacin.html

B) Nemoralna politička trgovina i koalicija s Bandićem, optuženom za stotine koruptivnih afera, je NEODGOVORNO do pakla.

Idemo dalje:

Prosvjed roditelja njegovatelja: Ne možemo živjeti od 2.500 kuna!

http://hr.n1info.com/Vijesti/a465158/Prosvjed-roditelja-njegovatelja-Ne-mozemo-zivjeti-od-2.500-kuna.html

Zdrav razum pita političare, zar nije maltretiranje žena (roditelja njegovatelja), od strane bešćutnog sustava koji je i izglasao Istanbulsku konvenciju, licemjerje takozvanih zaštitnika žena?

Autor ovog članka bio je na tom prosvjedu i osjetio svu bol majki, a političari? Ne misli se samo na HDZ-ovce, već i na SDP-ovce i satelite

Za vrijeme vladavine kukuriku koalicije (za narod gora pošast od kuge i kolere poput im partijske braće HDZ), ponizno smo pisali ministrici Milenki Opačić (SDP), ali dobili smo samo hladno ignoriranje. Dok je Opačićka pozirala u raskošnim haljinama na modnim revijama istovremeno su majke malih anđela s posebnih potrebama palile svijeće – njihova tuga bijaše nečujna i nevidljiva za političare i političarke hladna srca i uma. I tu Opačićku je za tako ODOGOVORNU funkciju instalirao Zoran Milanović, kojeg sada SDP predlaže za predsjednika Hrvatske.

I tu horor priči nije kraj, i tu istu Opačićku je Bandić, kao žetončić darovao Plenkoviću, a ovaj je oduševljeno prihvatio – zbogom pameti.

Nažalost, samo 2019. godine ova Vlada (da prijašnje Vlade ne spominjemo), uz dirigentsku palicu druga magistra propale dogovorne soc. ekonomije Darka Horvata, bacila je milijarde kuna u bunar, a taj novac poreznih obveznika je mogao završiti u plemenite svrhe, kao u slučaju roditelja njegovatelja.

Samo za, pazite ovo, privatnu kompaniju „Uljanik d.o.o. jamstveno je plaćeno 4 i pol milijarde kuna,koje su naravno završile na nekim kajmanskim otočjima i tko zna kojih sve ne oaza za pranje novca političke mafije.

Da ne spominjemo opet fantomsku bandićevu žičaru, koja je već do sada ‘pojela’ 150 milijuna kuna poreznih obveznika i još pola milijarde kuna u niskom startu čekaju bandićevi kumovi itd.. itd…

Majka iz Vukovara kazala je na prosvjedu:

“Mi roditelj ne smijemo se ni razboljeti, jer onda dijete treba u udomiteljsku obitelj ili ustanovu, jer vi tako kažete. Jer bolje mu je tamo nego u njegovoj obitelji. Pijemo tablete i govorimo da će proći, ali došlo je vrijeme za ”skalpel’. Riješite to, primite tuđe ideje, samo je potrebna volja. Za mene je toliko bolna tema, ali nekako ću to prozborit. Mi roditelji njegovatelji s vremenom smo izgubili osobnost. Nemamo pravo na želje i potrebe jer 24 sata brinemo i njegujemo, vadimo iz epileptičkih napada i oživljavamo svoju djecu. Zašto bi bile supruge, prijateljice, članovi društva? Nema potrebe, diskriminirani smo u svakom pogledu. Gospodo sve ste već puno puta čuli, samo ću reći sram vas bilo jer tretirate roditelje koji su djecu izgubili na način na koji ih tretirate. Računajte ovako, ako umre dijete, automatski ste pokopali i roditelja. Ne znate što radite i u šta ste se ogriješili. Razmislite što radite. Svi ovi ljudi koje gledam, hvala vam što ste došli.”

Naravno, neobično „ODGOVORNI“ političar Plenković nije mogao čuti ovaj vapaj majke iz Grada Heroja. Nije mogao čuti vapaj očeva. Nije mogao vidjeti suzu, koja svijetli, kao suza sv. Lovre, sve do svetog grada Bethlehema – a zašto? Jer je bio na slikanju s kraljicom Elizabeth II. Čovjeku važnije poziranje u kraljevskom društvu od naroda, i to je odgovornost? E pa Plenkoviću dobro je da naučiš – Sve one majke što su na hladnoći digle glas protiv hladnog sustava su kraljice, i njima se trebaš nakloniti i poljubiti ruke Plenkoviću. Ali za to treba posjedovati u duši ljubav za sve, a ne samo za sebe, suosjećajnost i poniznost, plemenite vrline koje ljude čine velikima, pa i većima od kraljeva i kraljica.

 Još pravih ljudi ima što vjeruju u spas  

Da bi bolje osjetili tako potrebitu toplinu ljudskog srca časno je citirati ljude otvorena srca:

Citat iz poruke pjesnika svojim čitateljima: „Dopustite mi da otvorim srce, kao sanjar sanjaru, kao vjesnik vjesniku najljepših želja, kao vjernik svećeniku pri ispovjedi… Kako stalno ponizno priznajem, putujući svijetom nikada se nisam odvajao od dvije stvari, poklona meni zauvijek srcu dragog  mudrog, poniznog profesora Dickensona, starog radia i stare pisaće mašine čije srce još tako živo kuca kad je miluje vrlo bujna mašta pjesnika… Siguran sam da dobri stari profesor sada gore na bijelim nebeskim ravnicama svojom mudrošću, poniznošću, ljubavlju i širokim pogledom na besmrtnost marno podučava pridošle anđele…

Hirovita sudbina znala me gurnuti u mračne kandže gladi, ali prije bih umro od gladi nego li prodao staru pisaću mašinu čije srce je milovala i vrlo bujna mašta Hemy-a, koji sad gore iz rajskih visina nazdravlja vrlim boemskim stihom u tu besmrtnu  čast… Tako mi duše, i kad me glad stisnula nisam se bunio, jer kakav bi to bio pjesnik koji nije spreman i gladovati zbog svojih uvjerenja, časti, dostojanstva i suosjećajnosti… Od gladi je gora za ljudsko srce i dušu samo bezosjećajnost i neutaživa pohlepa, zavist na one dostojanstvene što ne pristaju klonuti duhom i umom čak niti u najvećim kušnjama… Eto slušajući divnu muziku mislim se zar ima nešto ljepše za ljudsku dušu od milovanja milozvučnih taktova evergreen melodija besmrtnih slavuja?… Da, reći će čovjek,(pa i ja sam ponekad) ima..ima…ima…šuštanje novčanica jer ipak lijepo je imati novca uz sebe… sigurnije se osjećaš… A je li zaista tome tako?… U toj grozničavoj trci za novcem (a oni nesretniji ovisni i opijeni grozničavom utrkom za neograničenom vlašću, u tu vrstu ne spadaju oni ponizni ljudi koji zaista žele služiti narodu za opće dobro, a ne vladati narodom) zaboravimo da je najvrijednije u životu besplatno… Uvijek zaboravimo na onu plemenitu vrlinu, koju je dragi Bog tako milosrdno poklonio čovjeku i svim živim bićima – ljubav… Znate onu o dječaku koji se uputio na dalek put u potrazi  za srećom, da bi se vratio sijed, na isto mjesto od kuda je i krenuo, shvativši da se ono najvrijednije krije u njemu….

https://akademija-art.hr/2014/09/28/walter-william-safar-sreca/..

Eto da otvorim i svoju dušu…

Eto moju nemirnu jako osjetljivu pjesničku dušu smiruje muzika odličnih muzičkih urednika Radio-Sljeme… Eto primjer, prije tjedan dana i više, prolazio sam Vukovarskom ulicom u meni srcu dragom drevnom Zagrebu, gradu Šenoe, Matoša, Zvonimira, Frankopana, Zrinskih i Vatrenih… kraj stepenica koji vode u DM, to je između zgrade ministarstva rada i hrvatske lutrije, ako se ne varam, ugledah kako mlada djevojka s bebom u naručju prosi… pogledam u oči majke pa u oči djeteta, i pomislih, pa što je to malo biće tek na početku staze snova skrivilo svijetu da se mora ovdje smrzavati u naručju nesretne majke?… I naravno izvadih novčanicu, ali prije nego li je stigla do majčinih ruku ona mala drhtava dječja rukica krene prema novčanici misleći valjda, da se radi o nekoj igrački, a ne papiru zbog kojeg se vodi ratovi i sve moguće i nemoguće nemoralne političke trgovine dušama … A to malo krhko dijete i dalje čvrsto stišće onu novčanicu valjda i dalje misleći da je to neka igračka od koje ga ne može odvojiti čak niti neumoljiva čelična ruka sudbine… Što više pohlepe to više siromašnih, pa se pitam koji je smisao bogatstva?

Hodajući tako mislim se… eto… dok će mnoga djeca uživati u otvaranju lijepo upakiranih božićnih darova ovo malo živo biće će se negdje smrzavati čvrsto stiskajući onu malu prljavu novčanicu kao dar, naravno, ako mu neumoljiva ruka neimaštine prije ne otrgne tu novčanicu. (A političari i političarke će i dalje nasmijani pozirati medijima prolazeći pokraj tih tužnih sudbina, kao da ne postoje… Političarke će i dalje pjevati rođendanske ode korumpiranim političarima, a za gladne majke nema se vremena, tko im je kriv što su daleko od kamera… Naravno, smirujući svoju savjest, kao da ništa ne mogu vidjeti iz crnih stakala limuzina, a onaj s rogovima zadovoljno će trljati ruke brojeći nove duše na svom kontu – paklenom računu). Znajući da ja nemam niti novaca niti političku moć riješiti tužne sudbine nesretne dječice oko sebe, a kamo li širom svijeta, utopih svoju tugu u boci alkohola… i naravno u divnoj muzici Radio-Sljeme, i naravno s mojim dragim perom, koje me nikada ne će ostaviti na cjedilu, jer ja i on smo jedno tijelo i jedan duh na stazi snova… I kad me depresija zaogrne crnom togom smrti pero je spasitelj – lučonoša svjetla, nade i ljubavi… tragač za novim svjetovima ispod i iznad nebeskog svoda pa sve do dalekih obzorja beskonačnosti duše – Walter William Safar

Zašto su svijetu potrebni pjesnici objasnio je i veliki misleći um: 

Ralph Waldo Emerson  – “The poet is the sayer, the namer, and represents beauty. He is a sovereign, and stands on the centre. For the world is not painted, or adorned, but is from the beginning beautiful; and God has not made some beautiful things, but Beauty is the creator of the universe. Therefore the poet is not any permissive potentate, but is emperor in his own right. Criticism is infested with a cant of materialism, which assumes that manual skill and activity is the first merit of all men, and disparages such as say and do not, overlooking the fact, that some men, namely, poets, are natural sayers, sent into the world to the end of expression, and confounds them with those whose province is action, but who quit it to imitate the sayers. The poet does not wait for the hero or the sage, but, as they act and think primarily, so he writes primarily what will and must be spoken, reckoning the others, though primaries also, yet, in respect to him, secondaries and servants; as sitters or models in the studio of a painter, or as assistants who bring building materials to an architect.” – I Confess, My Lord  Conscience

Besmrtna glazba „Tiha noć“ otvara vrata mnogih srca, i hladnih i toplih, zapitajmo se može li otvoriti vrata srca političara? Političari&političarke će reći, ponajviše u predizborno vrijeme, pa sigurno ako treba i suzu vam spustimo na dlan. Skeptik će reći – meteorolozi poznaju „suze sv. Lovre“ a političari „suze lop. Kušćevića“, e sada, koja će suza pasti na dlan naroda to samo zna čovjek u ogledalu.

Možemo li pobijediti bešćutni sustav?

Odgovor leži u nama, u svakom slobodoumnom pojedincu. Život nas uči, sve dok ima dobrih ljudi otvorena srca, donosioci  svjetlosti, anđeoska glasa će i dalje pjevati „Tihu noć“ u slavu života. Božićno vrijeme nas spaja više nego li drugi dani u godini, isprepliće oko poznatih i nepoznatih  ljudi čarobne niti prijateljstva, e kada bi tako bilo svaki dan u životu – život bi bio bajka, ali ne bandićeva ‘bajka’ već bajka iz pjesme „Oh Holy Night“.

Marko Frankopan III

Oh Holy Night – HomeTown