Predstavljanje grafičke mape FRA DIDAK BUNTIĆ – Herojsko djelo hercegovačkog fratra u jeku Prvoga svjetskog rata, autora fra Vendelina Karačića i Lukše Peko i otvorenje izložbe je 4. prosinca 2019. u 19 sati

Izložba ostaje otvorena do 9. veljače 2020. godine.

FRA DIDAK BUNTIĆ – Herojsko djelo hercegovačkog fratra u jeku Prvoga svjetskog rata 

(…) Lirski tekst fra Vendelina Karačića posvemašnje je slikarsko djelo – izrazito narativne pjesme u naš se um usijecaju poput slika, kao da pred očima imamo prizor fra Didaka s austrijskim carem ili genre scenu molitve pod murvom; pune opisa, radnje, zvukova, boja, mirisa i ustreptalih osjećaja, ove pjesme nevezanog stiha, nejednakog broja stihova u strofama i slogova u stihovima, oslobođene uzusa forme i pretvorene u deskripcije situacija, centripetalno nas uvlače u sličice kao svjedoke koji trebaju potvrditi vjerodostojnost povijesnog događaja. Duša lako zazebe i suza krene sama od sebe, toliko su vizualno snažne riječi nanizane poput niske koje bude naše suosjećanje prema goloj borbi čovjeka za život. Tek poneki rimovani stihovi podsjećaju nas kako nije riječ o zbilji, nego o njenom opisu, o nestvarnom sjećanju na stvarni događaj, o memoriji svijeta koja nam se otkriva kroz prostore i vremena uvijek iznova i iznova. I autorov je jezik nesvakidašnje svakidašnji, arhaičan govorni jezik „Mlade“, „sirotice“, „pra Didaka“, „Miše“, „dice“… Svi su protagonisti ovih pjesama ujedno i subjekti i objekti, istovremeno se obraćaju trećim osobama i predmeti su tuđih pogleda, mišljenja, postupaka. Duboka tragedija koju fra Vendelin Karačić tako plastično prenosi na čitatelja, bilo da je riječ o tužnim roditeljima koji ispraćaju svoju djecu na vlak u nepoznato, o kljastom povratniku s bojišta kojega se boji vlastita kćer, o ljubičicama koje udovica što je izgubila troje djece poklanja fra Didaku jer ničega drugoga nema (zanimljivo, riječ „melekuše“ koju autor koristi, svoje porijeklo vuče od riječi „anđeo“) ili o majci koja više moli otkako je djecu otpravila u Slavoniju, svoje opravdanje nalazi u uspješnosti ovog povijesnog podviga, u novome životu koji izrasta iz proživljene boli, a što iščitavamo iz pjesama Nova gimnazija i Ganga i bećarac, o opjevanom liku slavnog fratra i njegovim pothvatima koji preživješe do danas. Nižući, dakle, mirisna, sjetna i herojska sjećanja među kojima je svaka riječ jedan srh, svaka misao jedna molitva, a svaki stih jedna proživljena sudbina, ispleo je fra Vendelin nisku dostojnu visjeti oko vrata njegovog velikog predšasnika.

I ako je na početku namjeravao grafike za ovu mapu izraditi kao bakropise, Lukša Peko opredijelio se za linorez. Ta mu se tehnika koja ostavlja mnogo siroviji otisak u kojemu je nemoguće postići rafiniranost i dijapazon suptilnog crteža, učinila prikladnijom za svijet kojega je sada želio oslikotvoriti. Prisjetimo li se na trenutak njegovih grafičkih mapa Vrt bez dobiKad su golubovi umirali i Marin Držić–Lukša Peko u tehnikama bakropisa i suhe igle, a osobito potonje koja se kreće nekoliko stoljeća unatrag da bi stvorila svijet Držićev onako kako ga možemo samo zamisliti, u tim ćemo ostvarenjima utvrditi autorovu zavičajnu vezanost, ali ne na način tvarnog, činjeničnog urbanog i arhitektonskog određenja, nego kao konstruiranu zbilju, akcentuiranu onim referentnim točkama koje za autora predstavljaju vrijednost. Krećući se po tome rasteru gore-dolje i lijevo-desno, Peko je zahvaćao pretežno u genre tematiku i pokušavao emocije iznijeti na površinu. Baveći se sada hercegovačkim prostorom i fra Didakom Buntićem, njegov se pristup premetnuo u simbolički i simbolistički registar reprezentanata ruralnog življenja – od nasada duhana, ovaca i koza, preko konja i magaraca, do procesija, propovijedi i raspetog Krista. Doista, apstraktne pojmove i vrijednosne sudove poput vjerespasenja ili odanosti, najteže je oblikovati vizualnim jezikom. Kršoviti i brdoviti prostor koji dominira prizorima i prirodu pretvara u motiv neodvojiv od središnjeg, Peko preuzima sa slika svojih negostoljubivih krajolika bez ljudi i nepoznate zemlje tisuća vulkanskih otoka, puste i sobom obuhvaćene, ali u likovnom smislu izazovne podloge za različite teksture, tehničke postupke i optičke igre, kolorističke i objektne mijene. Upravo je zbir takvih šiljastih formi tamno-svijetlog kontrasta poslužio kao izražajna forma svih kompozicijskih činitelja, od oblaka i kamenja, do kuća i ljudi, a tamo gdje se u masi ističe jedna figura, bilo kao propovjednik ili predvodnik, riječ je o fra Didaku; tek su životinjama, crkvicama i Kristovoj figuri dana izrazito distinktivna obilježja. Stubokom ispunjeni prostor snažnih kontrasta i prenapregnute unutarnje dinamike stvara napetost poput zategnutih struna, a melodije koje na njima sviraju prepune su melankolije, gubitka i straha. Budućnost, optimizam i novo rađanje tek su naslućeni, kao i u prethodnim pjesmama, prisutnošću Vjere i marnoga pastira – fra Didaka Buntića.

Komplementarnost literarnog i vizualnog teksta u ovom je radu na začuđujuć način postignuta bez nepotrebnih kompromisa, a takav je suodnos, u kojemu slika ne ilustrira pjesmu, nego stvara paralelizam dvaju umjetničkih jezika na istu temu, rijetkost među pjesničko-grafičkim mapama. Posadivši novi nasad memorije na osobnost i djelovanje fra Didaka Buntića, autori fra Vendelin Karačić i Lukša Peko sa zadovoljstvom mogu promatrati kako se ovo njihovo djelo, nastalo iz ljubavi i poniznosti, uzdiže prema nebu poput vitog čempresa, hvaleći Gospodina što nam u svakome vremenu daje poslanike neumorne, čovjekoljubive i umne da nas podučavaju, krijepe i usmjeravaju prema boljem putu.

NAŠ PRA DIDAČE

Dušom si uša
i slidijo dilom
namisli i želje stari pratara
zanešenjaka
čudaka
što na kršu golom
u nevoljam svakojakim
potlje višestolitnji patnja
načiniše Božiji dom

Ko da si ljucke duše na dlanu ima
osića si potribe čobanica i težaka
čudijo se životu ko Božijem daru
najskoli onom što ga mater dadne rodu
i onom vičnjem u Bogu

Dobrota i lipota Božija
zaposila ti dušu sosve
i tvoju javu
i tvoje snove
a ti je prisadi u duše
u voćke
u kamen
u vište ruke dunđera
u crkvu krasoticu
u božanjsko zdanje

Slaveć Boga velikoga
otvorenim si očimam zemlju gleja
i jade napaćenoga puka
ljude si učijo navrćat voćke
sadit kavade i druge zerzevate
učijo si svirat i pivat i one tvrda uva
neuke si oboružava znanjem
gladnim si dava kruva

Dok se sićam svi tvoji dila
ne mogu virovat
ko da mi se klapi
ali jopet sve što o tebi znadem
i što narod pripovida
– na svemu ti fala –
sakrit se ne mere
istina je živa

Fra Vendelin Karačić

FRA VENDELIN KARAČIĆ rođen je 18. studenoga 1942. u Gornjem Crnču pokraj Širokoga Brijega. Malu je maturu položio u Čitluku u Brotnju 1957. godine. Gimnaziju je pohađao u Zadru i Visokom, a nakon privatno položenoga IV. razreda, maturirao 1961. u Dubrovniku. Teologiju je studirao u Sarajevu i Ljubljani od 1961. do 1968. godine. U međuvremenu je odslužio vojni rok (1962. – 1964.). Član je Hercegovačke franjevačke provincije. Za svećenika je zaređen 9. srpnja 1967. u Sarajevu. Službovao je na Širokom Brijegu, u Zagrebu, Mostaru i Drinovcima. Od 1990. živi i radi na Širokom Brijegu. Voditelj je umjetničkoga programa Franjevačke galerije. Predavao je Filozofiju umjetnosti (1997. – 2013.) na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg. Piše eseje i kritike. Bavio se novinarstvom i surađivao je s više listova i časopisa, što i danas povremeno čini. Bio je član Uredništva Svjetla riječi. Uredio je više zbornika i drugih publikacija. Do 2013. godine bio je glavni urednik časopisa za znanost, kulturu i umjetnost Akademija. Dosad su mu objavljene knjige: Dosjetke i šale s mirisom tamjana (koautor fra Lucijan Kordić), Zagreb, 1996.; zbirka eseja Svjedočanstva vremena, Široki Brijeg – Zagreb, 1998.; Šale i bacanije u sjeni zvonika, Široki Brijeg, 2000.; likovna monografija Fra Mirko Ćosić, Široki Brijeg – Mostar, 2004.; Smiješnice i doskočice, zbirka šala, Široki Brijeg, 2008.; Odjeci, zbirka pjesama, MH i Franjevačka galerija Široki Brijeg, Zagreb, 2012.; Slikopisi u kamenu, zbirka pjesama, MH i Franjevačka galerija Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2012.; Lav i mrav, zbirka pjesama, Franjevačka galerija Široki Brijeg, 2013.; Neograđeni vrta, zbirka pjesama napisana ikavicom, Briješki pleter, Široki Brijeg, 2013.; U suzvučju postojanja, zbirka pjesama, Franjevačka galerija Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2014.; Sićušnice, zbirka pjesama, Franjevačka galerija Široki Brijeg, 2014.; Kronova galija, zbirka pjesama, Društvo hrvatskih književnika HB, Mostar, 2014.; Glasnik dobrote Gospodnje, zbirka pjesama, MH Široki Brijeg, 2016.; U svratištima muza, stručni radovi i eseji, Fram Ziral, Mostar, 2016.; Iz vječnosti kaplje vrijeme, zbirka pjesama, MH Grude, 2016.; Kalež koji vrišti, Fram Ziral, Mostar, 2017.; Tri anđela mala (oslikala: Kristina Ćavar), MH Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2017.; Umjetnost u zrcalu besjede, stručni radovi i eseji, Fram Ziral, Mostar, 2018.; Aforizmi i stihoigrarije, MH Široki Brijeg, Široki Brijeg, 2018.; Sažimnice, Ogranak Matice hrvatske u Čitluku, Čitluk, Široki Brijeg, 2018.; Ucviljeno vrijeme, zbirka pjesama, DHK HB, Mostar – Široki Brijeg, 2019. U mladosti je objavio petnaestak lirskih pjesama u crkvenim listovima i časopisima (Marulić, Crkva u svijetu, Kršni zavičaj i drugi).

LUKŠA PEKO rođen je 24. travnja 1941. godine u Dubrovniku. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom gradu. Kao đak zanimao se za slikarstvo i grafiku da bi prve poduke dobio od slikara Antuna Masle, te od slikara i povjesničara umjetnosti Koste Strajnića. Godine 1961. upisao se na Slikarski odjel Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, a za vrijeme studija se uz slikarstvo intenzivno bavio grafikom. Diplomirao je 1965. godine kod slikara Otona Postružnika i Đure Tiljka te dobio nagradu ALU Zagreb za grafiku. Prvi put je izlagao s dvojicom dubrovačkih kolega, Josipom Škerljom i Josipom Trostmanom, u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik. Iste godine otišao je na odsluženje vojnog roka te je kao vojnik 1966. godine imao u Splitu prvu samostalnu izložbu. Na grafičkoj specijalki ALU Zagreb je 1968. završio Poslijediplomski studij kod Marijana Detonija. Do sada je priredio više od sedamdeset samostalnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu te je sudjelovao na više od dvjestopedeset skupnih izložbi. Objavio je četiri pjesničko-grafičke mape: Vrt bez dobi 1986. godine s književnikom Milanom Milišićem, Kad su golubovi umirali 1992. godine s književnikom Feđom Šehovićem, Marin Držić – Lukša Peko 2017. godine u kojoj su objavljenje njegove grafike i Držićeve pjesme i ovu, Fra Didak Buntić, s književnikom i svećenikom fra Vendelinom Karačićem. Za svoj je rad dobio sljedeće nagrade: u Zagrebu Nagrada „Sedam sekretara SKOJ-a“ (1969.), u Dubrovniku II. nagrada Oktobarske izložbe (1970.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1971.), II. nagrada Majske izložbe (1979.), I. nagrada Majske izložbe (1980.), II. nagrada Proljetne izložbe (1981.), I. nagrada Oktobarske izložbe (1982.), I. nagrada Prvog bijenala HDLU (1984.) i Nagrada Grada Dubrovnika (1996.), u Splitu Godišnja nagrada Slobodne Dalmacije (1992.), te je nositelj državnog odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.). Od 1968. živi i radi u Dubrovniku.