Krletka ovdje ima otvorena vrata. Autor, kasnije promatrač, u nju može ući ili iz nje izaći, prema osobnoj volji. U krletci možda i želimo biti ili, ne izlijećemo kroz otvorena vrata jer jednostavno ne znamo da je iz krletke moguće izaći.

Petar Dugandžić / Rainbow23
KRLETKA / Izgubljeni Miraz 6

Samostalna izložbena prezentacija (video, performance)
Gradska galerija Fonticus Grožnjan / Grisignana, predstavlja
subota / sabato, 23. XI. 2019, u 19.00 h

   Petar Dugandžić: KRLETKA

   Jesmo li ukliješteni, upakirani, zarobljeni na ovoj kugli zemaljskoj, pita se Petar Dugandžić. On predstavlja znakovit, eklektičkim sadržajem ispunjen/okružen kavez koji asocira neslobodu: zatvore, azile, izolaciju. Autor simbolično, uz krletku, sačinjenu/omreženu „biljnim“ meridijanima i paralelama, predstavlja fotografije. U ovom označenom prostoru, koji se očito referira na scene malih instant fotografija, iščitavamo ponuđeno stanje: izolaciju prošaranu uspomenama na trenutke. U krletci zatičemo aktera a blizu je serija fotografija snimljenih na lokaciji gdje je bambus, od kojeg je sačinjena krletka, često korišten materijal. Snimke su memorijske oznake, atribucije različitih događaja na dalekoj destinaciji. Ovdje i sad, isti prostor dijele autor i njegova prošlost. 

   Krletka ovdje ima otvorena vrata. Autor, kasnije promatrač, u nju može ući ili iz nje izaći, prema osobnoj volji. U krletci možda i želimo biti ili, ne izlijećemo kroz otvorena vrata jer jednostavno ne znamo da je iz krletke moguće izaći. Pitanje pojma, značenja, ali i osjećaja slobode, ovdje je dovedeno do upita. Mi poštujemo ovaj pojam, ali ga, iz često interesnih razloga ili zamagljenih informacija ne moramo ispunjavati do kraja. Umjetnik dramatično podsjeća na stanje oduzimanja osobnih sloboda, pa kao da pita hoće li se buduće generacije sjećati tog pojma kao nečeg bajkovitog, izmišljenog, anarhičnog. Nažalost, čini se da izolacije ne prestaju. Nakon pada berlinskog zida, činilo se da je vrijeme podjela završilo. Ali nije. U međuvremenu je nastalo mnogo fizičkih podjela, da o ostalim segregacijama ne govorimo.

   Ograde, mreže, opkopi, rovovi, neprirodne granice odlučuju o našem mogućem kretanju ili nas blokiraju. Umjetne tvorevine brane radoznalost i avanturizam, ali i potrebu za prelaskom nekog teritorija. Ponegdje granični prijelazi imaju čak i radno vrijeme… Ograničavanje se najviše očituje najnemoćnijima i najsiromašnijima. Oni drugi uvijek lako prelaze granice jer, imućni sve mogu platiti. Znamo to iz iskustva na barijerama socijalizma i sadašnjeg profiterskog kapitalizma. Naravno, uvijek treba razlikovati jugoslavenski socijalizam koji je bio znatno drugačiji, liberalniji od sovjetskog modela u tadašnjim državama tog bloka.

   Autor ne predstavlja dramatične i opasne novonastale mreže koje stoje čak i između tzv. europskih država. Pod izlikom velike opasnosti od izbjeglica, čiji su pokret same izazvale, samodopadne državice Europe, odmah su si postavile okvire: metalnu bodljikavu žicu. Iako nacionalne države u suvremenom smislu postoje niti dvjestotinjak godina, njihove institucije prigrabljuju ovlasti, usađuju mržnju prema susjedima, pokušavaju se nacionalno „očistiti“. Petar nas podsjeća na zbunjene, izbezumljene, jadne izbjeglice koje su najprije nekome platile, pa plutale sredozemljem pa pješačile kilometrima, sve u ideji nekog dostojnijeg, ljudskijeg, slobodnijeg načina života. Iako se hvalimo da smo u XXI. stoljeću i imamo mobitele i brze automobile, u glavama smo još sasvim uronjeni u crni srednji vijek segregacija. Kao svojevrsni svjedok, Petar Dugandžić snažno vizualno progovara i o tome.

   Elementi ovog rada nude slojevito iščitavanje. Pred nama je mnogo znakova: kavez, instant fotografije, bambus, špaga na spojevaima, pokret, maska. Oni mogu biti doživljeni kao narativi, ali i mistični znakovni sistem. Povjesnost ili vremešnost svakog od elemenata, etnografska nota obrade, dodatne su zanimljivosti ovog rada. Raster spojenih štapova bambusa uspijeva biti dominantan u prostoru. Njegovi prorijeđeni dodiri određuju kompoziciju i aktiviraju ritam prostora. Frekvencije križanja postaju simboli, moguće točke spontanih susreta. Presretanje i mimoilaženje elemenata propituju, na preneseni način, međuljudske odnose. Ljudski tijek nameće nam komunikaciju, bez obzira na spoznaju o privremenosti nas samih ili onih s kojima se srećemo. Figura performera i krletka – mrežni sistem prostora, asociraju doživljaj da smo pored ili usred crteža koji asocira ideju svete geometrije. Možemo interpretirati ovu scenu kao spoj realnog i iracionalno indikativnog.

   Petar poštuje ezoteričnost. On kroz nekoliko medija prezentacije prati vlastiti proces u koji ponire služeći se instinktom i memorijom. Elemente ovog projekta doživljavamo na tragu spiritualne informacije. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u svim segmentima rada i izvedbi, a rezultati su neka vrsta ilustracija. Euritmija je način optimalnog usklađivanja pojedinih dijelova neke cjeline, odnosno to je skladno i harmonično izražavanje energija koje djeluju u govoru, glazbi i pokretu. Autor ovo iskustvo primjenjuje na intimiziran rad, aktivnu komunikaciju s materijalima, sredstvima i pokretom. Uz pokret, uvodi opipljiv vizualni materijal kao oslonac na trenutke vremena. Poniranje u izvanosjetilno i kretanje ka spoznaji univerzuma vodi nas prema teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas, od sasvim neznatnih događanja do univerzumskih promjena. Autor tijek i ritam želi učiniti vidljivim. Tako ovo promišljanje rezultira vizualnim naslagama spontanog činjenja zaustavljenim na fotograijama, ali aktiviranim tijekom izvedbe performansa. Pokret u izvedbi unutar postava, inicira kod promatrača uživljavanje. Iako su pokreti kontrolirani, autorovim ritmiziranjem postaju odbljesci memorije tijeka. Tu je osnovna kvaliteta i snaga ovog projekta.

   Sama ideja krletke u misao uvodi socijalno stanje stanovnika zapadne civilizacije. Sve se više osjećamo izolirani i manipulirani nekim zakonima za koje se sugerira da su nama u prilog, a zapravo nam ograničavaju osnovna ljudska prava. Tijekom performativnog dijela ovog projekta, autor bi, u obliku ezoterijskog bića, trebao ujediniti predstavljenu/proživljenu prošlost, sadašnjost izvedbenog trenutka i moguću, željenu, ali uvijek nepredvidljivu budućnost. I već smo kod razrješenja ove priče; autor postavlja pitanje, ukoliko se već i sami nismo sjetili: kad izađemo iz krletke, postajemo li slobodni u nekom još većem, prikrivenom ograničenju sloboda? Gdje krletke, koje i ne primijećujemo, jedna veća od druge, imaju kraj? Gdje završava niz krletki/ograničenja? Zaista, zaista mnoga pitanja pred promatrača postavlja ovaj promišljeni nastup i njegov autor Petar Dugandžić.

    Eugen Borkovsky, XI. 2019.

  Petar Dugandžić / Rainbow23, rođen je devedesetih godina prošlog stoljeća u Čapljini (Radišići), BiH. Kao punoljetan odlazi u inozemstvo gdje se intenzivno bavi kreativnim aktivnostima. Kroz oblikovanje dotiče raznovrsne medije iskaza: modeling, dizajn, pokret, gluma, performans, slikanje… Nastupi, izvedbe, projekti mnogobrojni su i često spontani, nenajavljeni.  Autor je najveće čestitke na svijetu (100m) naslikane povodom ulaska Hr u Eu., prezentirane u Zagrebu, tijekom XII. mjeseca 2013. godine. Glumio je u BiH filmu „Preko mosta ljubavi“. Nastupao je u nekoliko spotova domaćih izvođača (Franka Batelić, Hari Rončević, Mejaši…), te u više serija, reklama i sl. Autorske performanse realizirao je na mnogim lokacijama (Ljubuški , Grožnjan, Sarajevo, Poreč, Ljubljana, Zürich, Oslo, Thailand…). Najbrojnije plesne i glumačke izvedbe u RH, realizirao je s organizacijom „Istra Inspirit“  i plesne skupine „Roxanne“ iz Rovinja. Tijekom boravka u Thailandu plesao je za njihovu Kraljevsku obitelj. Slikarskim radovima predstavio se na 5 samostalnih izložbi konceptualnog karaktera. Kroz djelovanje, predaje se spontanom iskazu. Njegov je moto: „Svaki je novi dan poput netaknutog slikarskog platna“.