Simpozij o likovnoj kritici Pisati o suvremenoj umjetnosti 2019. u organizaciji Hrvatske sekcije Međunarodnog udruženja likovnih kritičara – AICA uz radionice Što je suvremena umjetnost te Kako pisati o suvremenoj umjetnosti
Muzej Mimara
Rooseveltov trg 5
10000 Zagreb
17. 12. 2019. 12 h
Prijava izlaganja na e-mail adresu aica@hsaica.hr
Pozivamo članove HS AICA i ostale kolegice i kolege kustose, umjetnike i znanstvenike na simpozij Pisati o suvremenoj umjetnosti koji će se održati u Muzeju Mimara u utorak, 17. prosinca 2019. od 12 sati, uoči Godišnje skupštine HS AICA. Simpozij organiziramo povodom 70. obljetnice AICA-e (osnovana je na UNESCO-vom kongresu u Parizu 1949. godine, a započela je s djelovanjem 1950.) uz isticanje potrebe za stalnim razvijanjem transkulturalne intelektualne razmjene kao temeljnog ideala AICA-e. HS AICA, osnovana 1992. u zagrebačkom Domu kulturnih radnika s Marijanom Susovskim kao prvim predsjednikom, ima kontinuitet od 1954. godine kada je, vro brzo nakon međunarodne, oformljena Jugoslavenska sekcija AICA.
Izvršni odbor HS AICA
52. kongres Međunarodne AICA-e (AICA International) održan je u listopadu 2019. u Kölnu i Berlinu
Tema kongresa bila je „Likovna kritika u doba nacionalizma i populizma“. Uočena je „promjena kulturne klime“ (Hanno Rautenberg) u mnogim zemljama pa i u Njemačkoj. Pozitivan aspekt te promjene je spoznaja da je umjetnost izašla iz „bjelokosne kule“ i da je kultura dobila društvenu potvrdu i poziciju važnog čimbenika, pa i izvorišta društvene kohezije. Cijena je takve nove društvene moći relativiziranje i propitivanje njezine slobode (sloboda) kao i nametanje novih ograničenja koja mogu dovesti do cenzure. Likovni kritičari aktivni su sudionici tih procesa, a ujedno ih se dotiču posljedice tih procesa. Sloboda umjetnosti i umjetničkog izražavanja usko je vezana uz slobodu likovne kritike i demokratičnost umjetničkih sustava. Ove nam je godine cilj analizirati recentne događaje i aktualno „stanje krize“ likovne kritike, ali i ponuditi strategije za budućnost. Kad Thomas Edlinger kritički govori o odnosu empatije i kritike, pod kritikom kritike ponajprije odnosi na nedostatak empatije koje je međutim iskorištavana i operacionalizirana od strane politike. Prema nekim mišljenjima bilo bi poželjno ukinuti likovnu kritiku zbog etimološkog podudaranja kritike i diskriminacije budući da likovna kritika demarkira, razlikuje, isključuje i valorizira čime vodi do institucionalnih oblika diskriminacije. S druge strane, kritika ima sposobnost, naročito u svojim socijalno-teoretskim varijetetima, denuncirati i napadati socijalne diskriminacije. Zbog dvostruke prirode kritike – istodobno diskriminacijske i nediskriminacijske – može se promišljati o potrebe redefinicije društvene funkcije umjetničke kritike, razrješenju njezinih unutarnjih kontradikcija te aktivaciji njenih punih potencijala o čemu su govorile Sabeth Buchmann i Isabelle Graw u izlaganju „Kritika likovne kritike“ [Kritik der Kunstkritik]. Mischa Kuball i Gregor Lersch analizirali su suvremene umjetničke i kustoske definicije javnog prostora, demokracije i umjetnosti, a čije su se definicije u smislu interpretacija i atribucija suštinski promijenile nakon 1970-ih.
Mnoga djela umjetnosti danas odnose se prema lokaciji na način site-specific analize, a nerijetko se dotičući društvenih, političkih i komunalnih specifičnosti mjesta koje komentiraju pomoću privremenih instalacija koje mijenjaju percepciju poznatog nam urbanog ili socijalnog konteksta propitujući pri tome stavove publike o demokraciji, populizmu i novim medijima. On-line platforme mijenjaju način pisanja o umjetnosti, njezin pojmovnik, rječnik i gramatičku strukturu u tekstovima o umjetnosti. Pod utjecajem komentara, odnosno on-line rasprava (foruma), obrasci se komunikacije na društvenim mrežama mijenjaju što u globalnom smislu utječe na stil i fokus pisanja o umjetnosti. Jolia Voss u izlaganju o „Umjetnosti i aktivizmu“ spominje slučaj Tate Gallery koja je odbila donacije od obitelji Sackler zbog spoznaje o njihovom investiranju u proizvodnju oružje, a sve nakon što je Tate Gallery bila izložena protestima umjetnika koje je pokrenula američka fotografkinja Nan Goldin. U Londonu je 2015. održan 49. kongres-simpozij AICA na temu “Who Cares? Cultural Intelligence: Value, Veneration and Criticality” (What are the ethical tensions for the contemporary artist and critic when art becomes a global currency at a time of extreme inequality and instability?). Tema 46. kongresa održanog u Bratislavi 2013. godine bila je „Bijela mjesta – Crne rupe“, s podtemom „Refleksije budućnosti“ čiji je cilj bio pokazati kako umjetnička kritika nije samo refleksija prošlosti, već da može anticipirati budućnost umjetnosti. Pokušalo se tom prilikom dati i odgovor na pitanje koja će društvena uloga i status kritika imati u budućnosti. Internet i privatni blogovi postali su nova mjesta umjetničke kritike unutar kojega kritičari i kustosi vrlo intenzivno djeluju. U novom je digitalnom kontekstu tradicionalni linearan i sekvencijalan tekst zamijenjen nelinearnim i nesekvencijalnim hipertekstom u kojem kao „ekran teksta“ djeluje kao leksija u hipertekstu (leksija je termin koji se ustalio kao naziv za “komad teksta” ili “ekran teksta” ili “(jedan) prostor” u hipertekstu).
Na 45. kongresu AICA održanom u Zürichu 2012. godine na temu „Writing With An Accent” tema je bila fokusirana na pisanje o umjetnosti kao komunikacija u kojoj čitatelj završava djelo. Naglašen je problem podjele na tzv. središnje i periferne umjetničke sredine te problem univerzalne razumljivosti vernakularnih tema u umjetnosti, odnosno prevođenja pisanja na ne-svjetskim jezicima i interpretacije lokalnih simbolizama i značenja umjetničkog djela s obzirom na politički, ekonomski i ideološki kontekst. Tema 44. kongresa održanog u Asuncionu (Paragvaj), 2011. bila je „Art and Criticism in Times of Crisis“, s tematskim skupinama: 1. Parametri krize (politički i etički, društveni i ekonomski, kulturalni i umjetnički; likovna kritika i mediji), 2. Prostori interakcije i polja tenzije (institucije u kulturi – fondacije, muzeji, galerije, bijenala itd.; press i drugi mediji, javne rasprave, alternativni oblici interakcije), 3. Umjetnost i likovna kritika u virtualnom prostoru (novi jezik, nove alatke, novi obrasci ponašanja i komunikacije). Kongres održan u Taiwanu 2004., i to na temu “Regionalizacija umjetničke kritike: njene mogućnosti i globalno pozicioniranje” , akcent je stavljen na mogućnost integriranja dosad manje afirmiranih sudionika međunarodne kulturne razmjene, poput zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije ili Sovjetskog saveza, stvarajući pretpostavke za ravnopravniju međunarodnu kulturnu razmjenu i suradnju između, pojednostavljeno rečeno, bogatijih i siromašnijih.
Nekoliko tjedana nakon „11. rujna“ (9/11), 35. kongres AICA International održan je u Zagrebu i Dubrovniku (u kojemu je 1957. bio prvi kongres Jugoslavenske sekcije), od 1. do 9. listopada 2001. godine s temom Images of Power/The Power of the Image. Na njemu su gostovali vodeći likovni kritičari i muzejski stručnjaci iz cijelog svijeta, na primjer Kim Levin i kustos Okwui Enwezor, tadašnji selektor Documente 11. Razmatrani su problemi strategija moći, nasljeđa modernizma, institucionalnih okvira umjetnosti i odnosa seksualnosti i moći. Izlaganja su objavljena u časopisu Život umjetnosti br. 70 iz 2003. godine (urednica izdanja bila je Leonida Kovač), posvećenom sjećanju na recentno preminulog Marijana Susovskog (20. listopada te godine).
Criticism is a lonely profession.
Kim Levin (sudionik 35. kongresa AICA)
Osnovni problemi likovne kritike danas su sljedeće teme:
– metodologija likovne kritike: kriteriji vrjednovanja
– terminologija likovne kritike (usustavljenje pisanja o umjetnosti – imenovanje, deskripcija, analiza, interpretacija, evaluacija, prosudba umjetničkoga djela)
– valorizacija suvremene umjetnosti, arhitekture i dizajna
– donošenje vrijednosnih sudova kao osnovna kategorija koja likovnu kritiku razlikuje od teorijskog i povijesno-umjetničkog diskursa
– likovna kritika u virtualnom prostoru (novim medijima): novi jezik, metodološki instrumentarij, nove prakse i oblici komunikacije
– likovna kritika kao medijator umjetnosti i društva
– likovna kritika kao prostor interakcije i polje tenzije
– “profesionalna“ i „nezavisna“ likovna kritika u doba tržišnog funkcioniranja medija i kulturnih industrija
– „povijesnost“ i „suvremenost“ izložbi
– arhivi žive memorije (intervjui)
– kriteriji vrjednovanja društveno angažirane prakse
– razlikovna definicija aktivizma i aktivističke umjetnosti
– ciljna skupina i društvena vidljivost likovne kritike
– likovna kritika kao pozicija moći, a kritičar kao medijator između umjetnosti i društva i oblikovatelj umjetnosti budućnosti
– humanistički pristup pisanju i novo čitanje ili interpretacija djela „rane“ suvremene, moderne i povijesti umjetnosti
– likovna kritika i cenzura/autocentura
– predgovor kataloga izložbi i signatura djela na izložbi
– “ethical turn” u umjetnosti i etički kriticizam
– suvremene kustoske prakse kao model interpretacije djela
– muzeji i galerije, problem stvaranja fundusa, stalnog postava i međunarodne prezentacije nacionalne suvremene umjetnosti (primjer pokreta Nove tendencije i sl.)
– nestanak izložbenih prostora u javnom gradskom prostoru (Galerija Karas u Zagrebu, Mali salon u Rijeci)
U aktualnom trenutku „smrti“ likovne kritike, s obzirom na činjenicu da u Hrvatskoj gotovo više nema za nju medijskog prostora, dok je opstala njezina ultimativno zabavna verzija – je li likovna kritika najekonomičniji način za sagledavanje društvenih problema suvremenosti? Zašto suvremena umjetnost više ne provocira javni kritičarski diskurs? Je li izložba suvremene umjetnosti mjesto na kojemu se prakticira demokratska rasprava (u društvu spektakla i zabavne industrije)? Koja je pozicija kritike u medijima? Koja je ciljna skupina i društvena vidljivost likovne kritike – istisnuta press najavama iz tiskanih, dnevnih medija, bez tereta odgovornosti snage riječi u blogerskim refleksijama, što otvara pitanje načina i opsega njena funkcioniranja na internetskim portalima? Clement Greenberg je tvrdio da je istinska avangarda proizašla iz prosvjetiteljske revolucije kritičkog mišljenja, istodobno zamjećujući rast rear-garde kiča, „ersatz“ kulture te ukazujući na demagoški karakter „razvoja publike“, making looking public.
Silva Kalčić
