Akademska slikarica mr. art Krešimira Gojanović 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb u kojem djeluje kao predsjednica

Mr. art Krešimira Gojanović članica je Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika, te slovenskog društva BMG za promociju turizma i umjetnosti. Bila je članica HDLU-a od 1993. do 2017. godine, a 2015. godine s kolegama je osnovala novu strukovnu udrugu zagrebačkih likovnih umjetnika – HDLU Zagreb, u kojem od 2015. godine djeluje kao predsjednica udruge. Izlagala je na 49 samostalnih izložbi i oko stotinjak skupnih u zemlji i inozemstvu. Osim slikarstvom i grafikom, bavi se još grafičkim i web dizajnom, fotografijom, ilustracijom, likovnim marketingom, te osmišljavanjem i organizacijom kreativnih, likovnih i dizajnerskih radionica za djecu i odrasle. Djeluje i kao nezavisna kustosica od 2007. godine, te iza sebe ima preko 30 važnijih kustoskih projekata. Od 2015. autorica je i urednica internetskog portala ”Zagrebački likovni umjetnici” – https://likumzg.wordpress.com/  – namijenjenog neprofitnoj kulturnoj promociji profesionalnih likovnih umjetnika iz Zagreba i Hrvatske. Živi i radi u Zagrebu.

PITANJE: Krešimira, kakva je trenutna situacija na hrvatskoj likovnoj sceni, koje probleme najviše uočavaš kao predsjednica strukovne likovne udruge?

ODGOVOR: U našoj sredini koja je dosta premrežena raznim političkim interesima i borbama, umjetnicima se nije lako snaći, prije svega zato jer se još uvijek premalo novaca iz proračuna izdvaja za kulturu i umjetnost, usprkos fino izvježbanom PR-u Ministarstva kulture da se ta sredstva stalno povećavaju, no ta povećanja su zapravo mikroskopska. Mnogi su likovni umjetnici bez posla i prilika za rad, najteže je naravno onim samostalnim umjetnicima, kojima je njihova umjetnička djelatnost bila glavno i jedino zanimanje, a koji kroz sve ove godine u samostalnoj Hrvatskoj nikada nisu dobili dovoljno pažnje od svih dosadašnjih ministara/ica kulture, niti su se ti ministri/ice kulture ikad potrudili da saslušaju samostalne umjetnike i barem pokušaju riješiti njihove profesionalne probleme.

Kako sam i sama samostalna umjetnica od 1997. godine do danas, nagledala sam se svega i danas mislim da su nama umjetnicima u Hrvatskoj najviše nedostajali neki zdravi umjetnički sindikati, u kojima bi se glavni fokus stavio na radna prava profesionalnih umjetnika. Mi smo imali tzv. strukovne udruge preživjele još iz socijalizma, no u tim udrugama po nekoj inerciji, glavnu riječ vodili su profesori sa umjetničkih akademija, koji su imali sigurne državne plaće i zbog toga im radna prava samostalnih umjetnika nikada nisu bila previše bitna, niti su imali dovoljno solidarnosti i suosjećanja da nekako pokušaju pomoći svojim kolegama samostalnim umjetnicima iz HZSU-a. Također, neki od ‘šefova’ tih naših strukovnih udruga sebi su dodjeljivali plaće i honorare veće čak i nego što je plaća ministara/ica kulture! I dok su umjetnici gladovali, oni su sebi ‘jamili’ što god su mogli – i kroz udruge koje su vodili, jednako kao i članovi raznih kulturnih vijeća u raznim postavima Ministarstva kulture, gdje su uvijek bili u debelim sukobima interesa.

Dodatni problem koji je pogoršavao tu situaciju, jeste taj što se kod nas umjetnici uglavnom boje o tome govoriti, pritisnuti teškim prekarnim radom, obično su zastrašeni da ne izgube i to malo mrvica koje imaju. A nadalje, kada neki umjetnik i progovori, onda naši kulturni ‘klanovi’ organiziraju prave hajke na takvog čovjeka, što sam i sama svojedobno iskusila kada sam s kolegama 2015. osnovala HDLU Zagreb kao jednu novu, ‘alternativnu’ udrugu, koja bi trebala afirmirati upravo one vrijednosti, koje su nam nedostajale u našim dotadašnjim strukovnim likovnim udrugama. 

Biografija: Krešimira Gojanović rođena je 13. veljače 1970. godine u Osijeku. Godine 1989. završila je Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, a 1993. diplomirala je na Grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, u klasi prof. Ante Kuduza. Godine 2010. magistrirala je na ALUO Ljubljana, smjer Oblikovanje vizualnih komunikacija, pri mentoru prof. Milanu Eriču, te je obranila magistarski rad pod nazivom ”Medijska kultura: tradicionalna umjetnost u klasičnim i suvremenim medijima”.

PITANJE: Reci nam nešto više o HDLU Zagreb, za šta se vi zalažete?

ODGOVOR: HDLU Zagreb jedakle nastao 2015. godine, odvajanjem i osamostaljivanjem od HDLU-a u Meštrovićevom paviljonu. HDLU Zagreb su osnovala dva samostalna umjetnika – ja i kolega Robert Štimec, te još nekoliko članova udruga HDLU i ULUPUH, a koji su željeli napraviti nešto novo i drugačije, kada je u pitanju udruživanje umjetnika u gradu Zagrebu.

Željeli smo imati udrugu, u kojoj glavni fokus neće biti na nečijim sebičnim interesima, nego prvenstveno na strukovnoj solidarnosti njezinih članova, i možda pomalo neskromno mogu reći da smo u tome i uspjeli. HDLU Zagreb danas ima 60-ak članova – nemamo ni dovoljno novaca za rad i razvoj, jer nam grad Zagreb i Ministarstvo kulture sredstva djele na kapaljku, nemamo ni svoj prostor – kad nam prostor treba, iznajmljujemo ga na raznim mjestima u gradu ili gostujemo kod nekih drugih udruga ili ustanova. Nemamo ni ljude na plaći, veliki dio svojih umjetničkih i strukovnih aktivnosti organiziramo volonterski, no definitivno kao udruga imamo tu jednu kvalitetu strukovne solidarnosti, na čemu neprekidno insistiram kao predsjednica udruge: da umjesto grozničavog natjecateljstva, tako karakterističnog za našu likovnu scenu, moramo odnjegovati drugačije međuljudske odnose među umjetnicima, temeljene  na uzbudljivoj i slobodnoj kreativnoj suradnji, te međusobnom uvažavanju i podršci. Umjetnici otvorenog duha, koji znaju dinamično i konstruktivno surađivati sa različitim kolegama, uvijek će biti snažniji od onih umjetnika, koji se u nekom beznađu zatvaraju u svoje male, uske svjetove i krugove.

Usprkos malim sredstvima, HDLU Zagreb stalno nešto organizira u Zagrebu, do sada smo organizirali preko 20 skupnih, revijalnih koncepcijskih izložbi, te različite kreativne radionice koje su bile besplatne i za umjetnike i za građane Zagreba, a također smo ove godine organizirali i 1. zagrebački festival crteža, za kojega bi željeli da postane tradicija u gradu Zagrebu. Vodimo i besplatno online savjetovalište za umjetnike, ne samo za naše članove, nego smo otvoreni svim likovnim umjetnicima iz Hrvatske, a kojima je potreban neki strukovni savjet. Također uređujemo i dva portala, od kojih je portal ”Zagrebački likovni umjetnici” ( https://likumzg.wordpress.com/ ) namijenjen besplatnoj promociji zagrebačkih i hrvatskih likovnih umjetnika, koji nam se jave za suradnju.

PITANJE: Kako je to kad se žene kod nas bave umjetnošću, da li je ženama teže postići neke pozicije nego muškarcima ili to danas više nije bitno?

ODGOVOR: Kako kojoj ženi… kod nas na likovnoj sceni još uvijek imamo tu situaciju da donekle bolje prolaze one žene koje su nečije kćerke, supruge,  stranačke kolegice, i sl., nego one žene koje se same probijaju svojim snagama. No ipak danas ima više mogućnosti za vrijedne i kreativne žene koje se ne boje teškog rada, i to je dobro. Ali još uvijek kod nas žena mora tri puta više raditi nego njezin muški kolega i često puta u nekim medijima neće biti tretirana na dovoljno ozbiljan način, nego će joj postavljati neka ‘estradna’ pitanja rezervirana za žene – o mužu, braku, modi i kuhanju, umjesto o njezinim profesionalnim ambicijama i stremljenjima. 

Te stereotipe potrebno je neprekidno osvještavati i na njih ukazivati, čime sam se velikim djelom bavila i kroz svoju umjetnost: fokus mi je bio na starim, poganskim ženskim božanstvima, drevnim svećenicama, pa i tzv. Vještim ženama, koje su u europskoj prošlosti bile žrtvama inkvizicije u mnogim državama, iako u pravilu nisu radile ništa loše, nego su kao ženske narodne iscjeliteljice, babice i neke vrste ”šamanke” bile konkurencija vladajućoj religiji i narod je u teškim problemima radije odlazio k njima po savjet, nego strogim svećenicima koji su mu stalno prijetili sa ”božjim kaznama”. Zanimali su me ti arhetipovi snažnih žena kroz povijest, kao i u raznim europskim i azijskim mitologijama, zanimalo me i nešto što bih nazvala ”ženska spiritualnost”, a koja je povezana sa izgubljenim, svrgnutim boginjama, raznim varijantama Majke zemlje i Majke prirode.

Ne moram ni reći da u tim svojim istraživanjima u Hrvatskoj često puta nisam bila shvaćena ili nisam bila shvaćena na pravi način, no opet mislim da je za umjetnika/icu možda i dobro da ne dobije odmah u mladosti neka velika priznanja koja će mu uzoholiti mladi ego, nego je zapravo puno bolje da doživi određena iskušenja, pa i neprihvaćanje na svom putu, kako bi se naučio asertivnije izboriti za pravo na slobodu vlastite kreacije, umjetničkih interesa i vizija. Sloboda naime nije nešto samo po sebi razumljivo i ona ne pada s neba bez ikakvog truda, nego često puta zahtjeva dosta odricanja, samoće, upornu borbu sa stereotipima i konvencijama, da bi se afirmiralo neko dublje i životnije kreativno biće, sve ono što nam ovo potrošačko društvo pokušava kastrirati, a to je prije svega naša slobodna i neukroćena unutarnja priroda, povezana sa drevnim ciklusima u prirodi oko nas.

Zanemarili smo prirodu oko nas i u sebi samima, izgubili osjećaj za njezinu ”svetost” i sad bi možda morali kao društvo, poput ranjenih iscjelitelja, uz pomoć drevnih misterija redefiniranih u svjetlu moderne psihologije, ponovo emancipirati ono što je izgubljeno u ovoj civilizaciji. U tom smislu, zanima me drevnost, ali volim i moderne tehnologije i njihove izazove, te mislim da u nekim holističkim kreativnim transformacijama uopće nije nemoguće povezati staro i novo, igrati se sa starim arhetipovima u svjetlu novih tumačenja i rješenja.

PITANJE: Koji su ti budući planovi kad je u pitanju udruga HDLU Zagreb, ali i tvoj umjetnički rad?

ODGOVOR: HDLU Zagreb kao udruga mora nastaviti rasti u gradu Zagrebu i istovremeno biti kao neko kreativno ”utočište” za moje kolege, koji usprkos svim teškoćama na nerazvijenom umjetničkom tržištu, žele očuvati živom svoju umjetnost i slobodu izražavanja. Mi smo udruga  gdje je taj pojam ”slobode” visoko cijenjen, samo-organiziramo se u tome nekad uspješno, nekad manje uspješno, ali uvijek je glavni fokus na tim nekim idealima plodnog i nesputanog stvaralaštva, koji nas hrane i iscjeljuju iznutra. Sloboda nije lagodan put, ona je ponekad strastvena i zavodljiva, ponekad i opasna, donosi nesigurnost i neizvjesnost nepoznatih staza. Sigurna sam da želim da HDLU Zagreb na svaki način opstane kao umjetnička udruga u Zagrebu i oko toga ću se sa našim članovima jako potruditi.

Što se tiče mog umjetničkog rada, i dalje ću se nastaviti baviti tim arhetipskim svjetovima, kroz koje se probijaju metaforička ”Saturnova djeca” — umjetnici iz tranzicijskog društva, koji u težnji za dubljim razumijevanjem moraju naučiti spajati različita vremena i prostore. Fokus će mi i  dalje biti na ”ženskoj spiritualnosti” koja je povezana sa prirodom, ali također ni muškarci iz nje nisu isključni, nego se tu naprosto radi o preoblikovanju nekih rigidnih patrijarhalnih vrijednosti – prema društvu koje više cijeni prirodu i različite oblike alternativne duhovnosti povezane sa umjetnošću, kao i taj novo-stari arhetip tzv. Mudrih žena, a koje nisu samo lijepi ukras estradnih medija, nego mogu ponuditi i drugačije, zanimljive odgovore na brojne krize sa kojima se suvremeno društvo suočava.

Slikanje je iscjeljujuća aktivnost, aktivnost u kojoj možemo biti potpuno slobodni i iz kaosa stvoriti red višeg smisla. Drevni umjetnici koji su ispisivali svoje slikarije na kamenim zidovima pećina, ujedno  su bili i šamani koji su svojim vizijama iscjeljivali svoju zajednicu. U tom smislu, definitivno me ne zanimaju muške borbe za vlast, nego me više zanima da kod sebe, svojih kolega i naše likovne publike stalno njegujem tu percepciju da je čovjekova kreativnost svojevrsni ”sveti plamen”, kojega je potrebno neprekidno održavati u duhovnim avanturama i traženjima, gdje se kroz susrete i igru različitih arhetipova metaforički afirmiraju jedinstvo i dinamični sklad čovjekove unutarnje prirode.

Razgovor vodio: Petar Kolovrat