Gradska galerija Fonticus Grožnjan, otvorenje 29. X. 2019. u 19.00 h: TRINAESTORO / THIRTEEN
London – Grožnjan / Grisignana – kolektivna izložba fotografija
AUTORI: Clive Bevan, Chris Brock, Davies Gareth, Fernando, Bari Goddard, Tony Hale, Avril Harris, Adrian Johnson, Gordana Johnson, Chris Moxey, Andrew Ridley, Norman Smith, Duncan Unsworth
TRINAESTORO / THIRTEEN je grupa profesionalnih fotografa i vrlih amatera koji su izlagali na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, neki s britanskim i međunarodnim nagradama. Ova izložba u Fonticusu je njihovo treće izlaganje u Hrvatskoj. Da bi izrazili svoju viziju svijeta, članovi grupe odlikuju se iznenađujućim izborom tema koje su obrađene originalno u različitim fotografskim tehnikama. Većina je prihvatila digitalnu fotografiju s manjinom koja ostaje vjerna klasičnoj. Grupa smatra da je broj 13 njihov sretan broj.
O autorima/radovima:
Clive Bevan
Autor uspoređuje svoj vizualni doživljaj super urbanog Londona i arhaičnog Dubrovnika. Za bilježenje bira moderne dijelove Londona koje karakteriziraju neboderi od kojih su neki još u izgradnji. U paralelni slalom uključuje poznati grad na južnom Jadranu ali ovdje bira starije dijelove Grada čiji obrisi nose odlike bizanta, romanike, gotike pa do baroka i historicizma. Zapažamo da je za oba motiva poveznica more. No, dok se vizure megapolisa odlikuju gradskim, užurbanim, poduzetničkim detaljima, vizure Dubrovnika nude umirenost, nostalgiju, uslojenost vjekova. Pojavljuje se pitanje mjesta i nemjesta. Dok je poslovna, urbana cjelina zasigurno nemjesto, mali, pitoreskni grad također postaje nemjesto.
Za razliku od mjesta, nemjesta su lokacije na kojima se mimoilazi velika količina ljudi koji se ne poznaju i ne stupaju u prisniji odnos. To su ulice gradova, zračne luke, kolodvori, javni prijevoz, prodajni centri. Nelagodno je da su centri gradova postali city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Tu su i frekventna turistička područja gdje je fluktuacija ljudi režirana. Obje ovdje prikazane destinacije odraz su suvremenoga načina života kojem je karakteristična brzina i protočnost. Bit nemjesta je samotnjaštvo, umjesto društvenosti, koja je proizvod mjesta.
Autor izostavlja kolor pa svi radovi, oba motiva, dobivaju memorijsku notu. Unatoč tome, dojam usporedbe živahnosti i mirnoće, nije izostao. Visoki neboderi i lučka postrojenja velegrada kao da žele prestiž, uspjeh, hiteći u budućnost. Sasvim suprotno, stabilnoj i postojanoj povijesnoj vizuri Grada, autor dodaje ostarjelog čovjeka zabavljenog dugim i sporim aktivnostima pecanja.
Chris Brock
Autor nudi fotografije portreta s zanimljivim atribucijama. Iz naziva radova saznajemo da se radi o parafraziranju svetaca. Dojmovi njihovih lica, pogleda i poza, pripadaju kanonu prikaza osoba koje je katolička crkva proglasila svetima. No, kako su se kroz povijest pravila prikaza mijenjala, Chris nudi sasvim drugačiju, osuvremenjenu verziju. Mi ove likove nalazimo u sasvim suvremenoj odjeći. Po uzoru na srednji vijek, pozadine su ujednačene rasterima. Predmeti koje nose/drže likovi, zabilježene na fotografijama, smisleno su u skladu sa pozadinama. No, atribucije izazivaju propitivanje kroz humorni način. Predmeti su to koji nam mogu dramatično nedostajati, kao novac i kruh, ili one koje volimo, boje i/ili cvijeće.
Pred nama je igra znakovljem a samoj biti umjetničkog oblikovanja pripada ideja znaka. Svaki likovni rad je poruka, znak znakovima. Medij je religija. Svi znakovi, atribucije, mogu biti upućeni od strane autora samome sebi, drugom autoru, i naravno publici/promatraču. Artističkim označivanjem osobna psihološka stanja povezuju se s realnošću uz preklapanja s pitanjima identiteta i pozicioniranja u prostoru i vremenu.
Možda je najupečatljivija djevojka koja drži/nudi kist i boje. Tim više što i sama na svom tijelu ima obojena mjesta: ona se ponosi svojim brojnim tetovažama u bojama. Iz ove serije kolor fotografije, promatrač si može izabrati zaštitnika koji ima one atribucije koje su mu bliske, važne ili nedostatne.
Ali, nema sveca koji nosi najnoviji mobitel? Hja, ni sveci nisu ono što su nekada bili…
Gareth Davies
Gareth Davies predstavlja niz od 4 fotografije pejzaža. Radovi su izvedeni panoramskim fotografskim aparatom. Ta su pred nama scene koje ljudski pogled ne može obuhvatiti. Iz naziva saznajemo da su sve četiri fotografije zabilježene u dolini Elan, u pokrajini Vels, jednoj od pokrajina GB.
Iako motivi nude mir, prirodu i povijest, kadrovi izazivaju nelagodu i upite. Dok sa motivima na kojima prevladava priroda u prvi mah nemamo problem, percepciju provocira motiv sa građevinama. Most sa čije sredine vidimo dvije zgrade, budi upit o pogledu, gledanju, viđenju svijeta oko nas. Doživljavam ove radove kao autorov komentar i stav o hibridnoj a ne autentičnoj civilizaciji u kojoj živimo. Artističko bilježenje kopiranjem i podražavanjem oblika oko nas, odavno je izgnano iz kreativnog oblikovanja. Za ove fotografije možemo imati dva zaključka. Jedan je: ovo je realnost. Istovrijedan je i drugi, suprotan zaključak: Ovo nije realnost. Umjetnik kao da nudi ideju da instinktivno razmišljanje o realnosti slike, možemo zamijeniti doživljajem.
No, svaka fotografija uvijek je trenutak realnosti. Ovisno je o ideji umjetnika i mogućnostima percepcije gledaoca. Ovi kadrovi nude raskošne ideje oblike ili odbljeske stanja u trenucima želje za doživljajem. Tako se ponašao autor pa je to dozvoljeno i promatraču.
Uvijek je dobro prisjetiti se knjige „Mali princ“, Antoine de Saint-Exuperyja koji između ostalog navodi: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati“.
Fernando
Fernando predstavlja dva para fotografija. Jedan diptih nudi bilješke dviju trgova sa poštanskim sandučićima. Drugi se oslanja na tjelesno. Na njemu su predstavljena dva motiva golišavih žena koje su u pokretu. Čini se da na oba para fotografija, Fernando problematizira suvremenost. Prvim diptihom autor propituje tragove kolonijalizma. Pred nama su, po istom uzoru izrađene kutije, sabirači poštanskih pošiljaka. Na obje fotografije nalazimo slučajne osobe čija odjeća dodatno naglašava različite kulturne krugove. Jedna kao da je zabilježena na zapadu, vjerojatno negdje u GB. Druga kao da se nalazi u nekoj kolonijalnoj lokaciji. Iako je možda, direktna eksploatacija te kolonije smanjena ili prikrivena, nismo uvjereni da i danas, zemlja grube ekspanzije, još uvijek ne iskorištava resurse.
Drugi diptih nudi motive ženskih figura. Na jednoj zagledamo dvije osobe u plesnom pokretu, za koje nam se u prvi mah čini da je jedna koja se ogleda u zrcalu. One su oskudno odjevene. Na drugom radu motiv je naga žena fotografski zabilježena u snažnom gestualnom plesnom pokretu. I ove bilješke svjetlom provociraju suvremenu, sve konzervativniju situaciju. Problem slobode, neopterećenosti konvencijama, pokazuje se kao pitanje suvremenog vremena. Nakon liberalnih pogleda na svijet, kasnih 60-ih prošlog stoljeća, zapadna ali i ostale civilizacije građane ograničavaju. Tako zapadni, nikad prekinuti kolonijalni način eksploatacije, preko institucija financija i vojne snage, služeći se umanjivanjem edukacije i zatupljivanjem stanovnika vjerskim dogmama, ponovno postiže cilj. A to su umanjivanje sloboda, frustriranje građana izazivanjem grižnje savjesti. Uloge tjelesnih datosti su opet prikrivene. Dekretom se ukidaju prava na vlastito tijelo pod krinkom zaštite neke opće sigurnosti.
Ako se sjetimo Paula Klee-a koji kaže: „Umjetnost ne prenosi vidljivo, ona stvara vidljivim“, u tom slučaju Fernando inicira, a promatrač je pozvan da spozna licemjerje civilizacije.
Bari Goddard
Već na prvi pogled riječ je o autoru koji nudi tematiku zabranjenog voća, propitujući konvencije. On to čini izborom motiva, režiranjem scena i/ili tehnološkom manipulacijom snimljenog materijala. Predstavljeni radovi su isječci, izvadci nizova sličnih tema koje ostvaruje umjetnik. Na rubu naracije, scene Goodardovih fotografija vrve značenjima. Motivi dodiruju raznorodnu problematiku osjećaja pojedinca u realnom vremena. Shvaćamo da su značajno prisutne socijalne konotacije. Autor je uronjen u propitivanje svog položaja i kvalitete života u okruženju. Tu su naga ili obnažena tijela u slobodnim ali nekonvencionalni odnosima među sobom ili sa predmetima. Neki likovi začudnom odjećom plasiraju oznaku otpora uobičajenom. Autor dodiruje ideju estrade ali i ovdje progovara nekonvencionalno. Ponekad režirani, radovi snažno nude ideju drugačijosti. Autoru je jasno da je sudbina kreativca u suvremenosti određena ne samo njegovom lokacijom već i odlukom da se društveno-politički angažira ili ostane pasivan.
Oslanjanje na sadržaj, uz narativni moment, ne remeti dojmove. Kolor je najčešće uklonjen ili revidiran kako bi čisti oblici dobili dramatičnost. Sve kompozicije su stabilne. Goddardovi predstavljeni fotografski uradci, promatraču se iskazuju kao ideja za preispitivanje osobnog statusa. Rad sa postindustrijskom temom (socijalne) ekologije, možda je najaktualniji i najdramatičniji.
Tony Hale
Tony Hale predstavlja niz koloristički dojmljivih radova. Na svima su predstavljene kombinacije geometrijskih oblika kojima autor kontinuirano sačinjava apstraktni tijek igre. Ideja iluzije postignuta je mutiranjem i sklopovima obojenih trokutastih oblika. Iako autor kaže da koristi arhitektonske detalje, radove možemo doživjeti kao autohtone, autorske radove.
Snažan dojam ovih radova ostvaren je sučeljavanjem jakih boja. Tu su tonovi primarnih boja koje umjetnik umiruje toniranjem i mrljanjem, a ponegdje sivim međuprostorima. Čini se kao da su pred nama oblici u pokretu, pa ove radove možemo doživjeti kao ideje mobilnih instalacija.
Ali, suvremena filozofija i fizika otkrile su fraktale, bozone, strune. Titranje struktura koje mogu u isto vrijeme biti i materija i val. Ovime dotičemo ideju neprestanog titranja čestica univerzuma oko nas. Ljudski rod teško mijenja dojmove jer se uzdamo samo u naša četiri osjeta koja smo u mogućnosti prepoznati. Sve titraje izvan njih, ne možemo osjetiti. Pažljivi promatrač zapaža i sjenovita područja, zatamnjenja toniranih isječaka, pa dolazi do premise ove ponude: iluzije kretanja i prostornosti. Ovaj niz zasigurno je izbor iz većeg niza ili će autor zasigurno nastaviti ovu efektnu likovnu igru.
Avril Harris
Avril Harris predstavlja se serijom crno – bijelih fotografije prirode. Podrobnije, radi se o vodi, tijeku vodene mase po razvedenim kamenim kaskadama. Čini se da takve prostore autorica najradije interpretira: bilježeći impresiju. Ponekad ju zanese atraktivan oblik isječka motiva, ali se čini da ne inzistira na tome. Čini se da ju više zanimaju energetski aspekti. Na formatima rijetko nalazimo ljude, ali su motivi najčešće posvećeni baš njima. Ove pejzažne fotografije nude isječke prirodnih prostora oblika ali govore i o doživljaju autorice. Ona namjerno rabi analognu tehnologiju. Raspon rastera zaista je bogat, pa je to jedna od okosnica doživljaja. Znalačka upotreba klasičnog fotografskog aparata, kombinacije tehnike i iskustva, ovim radovima daje snažan autorski pečat.
Ovo bilježenje svjetlom, koje potpisuje Avril Harris, ostvaruje se pejzažnim kadrovima u kojima prevladavaju detalji vodenog tijeka. Tehnologija joj pomaže materijalizirati „zamke“ za gledanje, percepciju viđenog. Poput meditacije, i ove scene odišu harmonijom. Kao da i mi možemo čuti razigrani šum vode.
Adrian Leon Johnson
Adrian Leon Johnson predstavlja kolekciju dokumentarnih fotografija. Autor u nazivu otkriva mjesto: Radi se o scenama lokacije sa juga Afrike. Još na samom početku prošlog stoljeća, sagrađeno je mjesto Klipspruit, kao prvo u nizu naselja za tamnopute rudare. Naravno, to improvizirano naselje određuje imperijalna rudarska tvrtka. U blizini se naseljavaju okolna mjesta koja su spojena pod imenom Soweto. Iz fotografija je očito da se radi o siromašnoj četvrti gdje žive obespravljeni radnici. U vrijeme politike Apartheida stvarana su područja koja nisu bila dostupna crncima, već samo bijelcima, te su odvojeni dijelovi autobusa, parkova, čak i posebne klupe. Bantustani su bili teritoriji dodijeljeni crnačkom, starosjedilačkom stanovništvu od strane bijelih okupatora, ekonomskih vlastodržaca za vrijeme apartheida po nekadašnjoj Južnoafričkoj Uniji i Namibiji. Rezervati namijenjeni crnačkim starosjediocima obuhvaćali su niti 10% površine države, a bjelačkoj manjini pripadalo je 90% teritorija. Iako je službeno Apartheid ukinut poslije 1994. godine, rasne razlike nisu značajnije izmijenjene.
Iz Johnsonovih bilješki jasno razabiremo socijalno stanje i bijedno okruženje. Kadrovi nisu režirani već zapaženi na lokacijama. Getoizacija se nigdje nije pokazalo kao nešto korisno osim nametanja moći za zadovoljavanje pohlepe krupnog kapitala. Naglašava se demokracija koja, u izvornom obliku znači okupljanje i odlučivanje stanovnika antičkog grada. Ali, prešućuje se da ta ideja nastaje u robovlasničkom društvenom uređenju: žene, robovi i stranci nisu imali pravo glasa. Socijalističke revolucije nisu uspjele ili su potkopane rovarenjem kapitala, nacionalizama i vjera. No, još se nije dogodila svjetska socijalna revolucija. Rješenje je zapravo, jednostavno: ravnomjerna podjela onog što je ostvareno, onog što je radom zadobilo dodatnu vrijednost.
Gordana Johnson
Gordana Johnson predstavlja se nizom fotografskih bilježaka morske površine. Ove lirske fotografije, na rubu apstrakcije, snimljene su uz morsku obalu nekog urbanog mjesta. Na njima nalazimo igru namreškanih valova koji odražavaju kolor okruženja. Koristeći izobilje svjetla, autorica titravost, promjenljivost, nesigurnost oblika, predstavlja u izrezu koji ne otkriva objekte od kojih se kolor reflektira.
Ovime nas Gordana uvlači na područje fraktalne stvarnosti. Umjetnica predstavlja nedefiniranost energija u odlasku, dolasku, prolasku. Međudjelovanje energija, kao što već znamo, često se ne događa vidljivo. Ljudskih pet osjetila nisu izgrađena, razvijena da bi neke energije registrirali, locirali, a još manje ih izmjerili ili definirali. Tako su i tehnologije zaostale bez obzira što se ponosimo na mobitele i kompjutere. Ovim fotografijama kao da pozdravljamo ideje bozona, fraktala i struna. Možda ih još ne osjećamo ili ne možemo izmjeriti, ali dokazano je da te profinjene i sasvim sitne energije postoje. Možda jednom otkrijemo i strunu ili fraktal koja izaziva emocije.
Ovi efemerni oblici ostaju zabilježeni na ekranu fotografskog aparata pa poslije bivaju preneseni na format predstavljanja promatraču. Umjetničino promišljanje postavlja ovaj rad na područje ponude. Možemo poslušati autoricu: „…izađimo, prošećimo, osjetimo prirodu oko nas, dajmo osnovnim osjetilima da odahnu od elektroničkih informacija. Dajmo zanemarenim osjetilima koje imamo da barem na čas osjete izgubljeni raj.“.
Chris Moxey
Pred nama je niz fotografija osoba u naglašeno urbanom okruženju. Radi se o brzoj, skoro nasumičnoj, uličnoj fotografiji. Fotografije nude figure i lica u realnim okolnostima. To su portretne situacije koje ne sakrivaju nepravilnosti fizionomije, na kojima se ne mora ispasti mladoliko ili u pozi mudraca. Pred nama je upravo suprotno: zabilježene su sudionice realnog vremena. Sve osobe su zaustavljene u nekom svom osobnom trenutku. Ovo nisu manekeni niti poziranje, ovo je zapažanje i bilježenje situacija slučajnih prolaznika. Lica se razlikuju, osim fizionomije, i stanjem koje iščitavamo. Tu je važan intenzitet pogleda, gesta usta, nagib glave, frizura, djelići pozadina, ili detalj odjeće, a ponegdje i rekviziti poput knjige, mobitela, ukrasa u kosi. Modeli su zadubljeni u svoje trenutno stanje: rad, čitanje, hodanje, komuniciranje pogledom… Akteri su sami sa sobom negdje u djelomično nesvjesnoj sferi da bi se, umjetničkom intervencijom, materijalizirali u konceptualnom fotografskom obliku.
Ovi portreti nameću usporedbu s kozmetički obrađenim licima koja viđamo u medijima i koja podliježu trendovima. Nameće se dojam naglašene životnosti, realnosti lica koja se nižu pred nama. Ovo promišljanje svjetlom raščlanjuje konvencionalnu sliku stvari ili – preciznije – raščlanjuje pristup motivu. Portret je i znak društvenih pravila. Analizirajući situacije, shvaćamo da su izrazi lica imobilizirani zadanim putanjama. Indicije prikrivenih odnosa pojedinca i okoline provlače se kroz radove. Grimase su uvjetovane običajima, sustezanjem i drugim socijalnim faktorima. Eventualna iskakanja prikrivena su, a uobičajenost postaje alibi sistema. Doživljena snaga trenutaka nepoznatih sugrađana, donesena je jednostavnim, ali dramatičnim izrezom kadra te realnim kolorom.
Andrew Ridley
Maštovitost igre oblicima očita je na radovima koje predstavlja Andrew Ridley. Služeći se fotografskom kamerom, ali i kompjuterskim manipulacijama, autor realizira zanimljive kombinacije. Doza humora provlači se kroz radove. Upotrebne, uobičajene predmete nalazimo u neobičnim kombinacijama. Tu su nož i vilica kojima je upitna funkcionalnost. Umjetnik režira fotografiju koja postaje nalik na stilizirani reklamni prikaz. Ali, dosjetljivi autor postavlja vizualne zamke. I, kad smo već prihvatili visoko estetizirane vizualne dojmove, otkrivamo prevaru. Tako je vilici onemogućena uporaba lomljenjem vrhova. Nekoliko viljušaka autor slaže u kompoziciju kojoj dodaje plodove trešnje. Odsjaj rasterirane podloge, pozadine, zabilježen je na priboru za jelo koji, u novoj vizualnoj situaciji, asocira oblik meduze ili oktopoda. Navedeno je učinjeno s predumišljajem.
Autor kao da želi propitati ideju reklame. Primjećujemo da je svakodnevica pretrpana znakovima, stalnim nametanjem slika i zvuka, naročito u elektroničkim medijima, što predstavlja stalno forsiranje reprezentiranja. Tako je potrebno očistiti i izoštriti čula da bi se moglo distancirati od pretrpanosti i prepoznati skrivena značenja. Svijet mentalne slike (Paul Virilio) u našim percepcijama približio je original i iluziju, ali je udaljio estetičko iskustvo od stvarnosti. Događa se manipulirano vizualno/zvučno iskustvo uslijed kojega ne zamjećujemo divljanje ekonomske, religijske i političke moći. Problem civilizacije nisu niti vjere, niti državice niti politika, lijevo ili desno usmjerena, već nepravedna preraspodjela dobara, prihoda, ostvarenih vrijednosti.
Ovim estetiziranim dosjetkama umjetnik nas na neki način provocira. On kaže: …“ Nema pravila, nema istinskog značenja ili jasnog predmeta – prilagodite svoju maštu i možda injekciju humora!“.
Norman Smith
Pred nama je niz raznorodnih urbanih svakodnevnih situacija. Autor koristi više načina ali uvijek zapaža neki dramatični trenutak. Na svim fotografijama nalazimo ljude. Oni su u nekom osobnom stanju i kao da ne primjećuju fotografa. Dojmovi osciliraju između nelagode i interesa za slijed. Situacija je napeta i puna pritajene dramatike. Čini se da ovaj niz radova progovara o drami osvješćivanja i stanju civilizacije.
Kroz radove nazire se autorovo određeno razočaranje civilizacijom izgovoreno svjetlosnim likovnim jezikom. Umjetnik bilježi urbani fenomen, centre gradova preoblikovane u city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Tako su od mjesta postali nemjesta. Antropolog Marc Augé definira nemjesta kao lokacije na kojima se mimoilazi velika količina ljudi koji se ne poznaju i ne stupaju u prisniji odnos. Primjer su ulice gradova, zračne luke, kolodvori, javni prijevoz, prodajni centri, javni prostori namijenjeni zabavi. Sa tih lokacija maknuto je sve što bi moglo odvući pažnju od predmeta ponude. Nelagodan je fenomen da su centri gradova preoblikovani u city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Ili frekventna turistička područja gdje je fluktuacija ljudi režirana. Norman Smith propituje estetiku nemjesta. Birajući neuobičajene kadrove, on upozorava na civilizacijske probleme. Sve ovdje prikazane destinacije odraz su suvremenoga načina života kojem je karakteristična brzina i protočnost. Bit nemjesta jest da stvaraju samotnjačku obvezatnost, umjesto organske društvenosti, koja je proizvod mjesta.
Duncan Unsworth
Duncan Unsworth predstavlja kolekciju fotografskom tehnologijom izvedene radove koji su u konačnici bliski slikarskom iskazu. U obrazloženju autor kaže da se poigrava vizualiziranjem predmeta/situacija koje nalazi ili zapaža uz rijeku Temzu. No, on ne dokumentira stanje nalazišta otpadaka već se igra režiranjem, komponiranjem nađenog. Kad je fotografija u pitanju, iako tehnologija ne ograničava status djela, postavlja se pitanje što je to umjetnička a što dokumentarna fotografija. Ovaj niz pred nama nudi kvalitete artističke rezultate iako je otklon ka konceptu ili slikarstvu očit.
Zablude civilizacije o izdvojenosti unutar povijesnog vremena polako se tope uvođenjem spoznaje, potvrđene znanstvenim filozofsko – fizikalnim dostignućima, o prožetosti svih stvari u univerzumu i njegovoj stalnoj mijeni. Poodmaklo postmodernističko vrijeme radnje odvodi nas na područje dekonstrukcije koncepcija stvarnosti. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je neizbježno svedena na stalnu interpretaciju i reinterpretaciju. Ovaj niz nudi provokativnu sliku trenutka. Možemo ga smjestiti i u decentna ekološka propitivanja. Duncan Unsworth, oslanjajući se na viđenje, memoriju i hrabrost vizualne kombinatorike, bilježi povezanost lokacije i evokacije, materijalnog i nematerijalnog, opipljivog općeg i osjećanog osobnog. Detalj/i koji nose poruku često su na rubu humora, drame ili građanskog ukusa bez obzira što fotografija predstavlja realnu situaciju. Ali, sadržaj, poruka značenja ovdje namjerno nije izgovorena do kraja. Promatraču je ostavljeno da u svojoj mašti nastavi radnju ili definira neki osobni nivo smisla.
Eugen Borkovsky
Info: www.akademija-art.hr
POLIVALENTNI KULTURNI CENTAR GROŽNJAN / CENTRO CULTURALE POLIVALENTE GRISIGNANA
GROŽNJAN Grad umjetnika – 1965 – 2019 – GRISIGNANA Cittá degli artisti
