Djeca, čim bi malo saznala za sebe, to je obično oko 7. godine, bila bi ispomoć cijeloj kući, odnosno imala su svoja zaduženja, išla bi na pašu za ovcama i kravama ili što bi već bilo od stoke, odnosno oni bi uglavnom išli uz starije kao pratnja i ispomoć

Također, kao i danas sa sedam godina polazilo se i u školu. Što se tiče nošnje, muška djeca su uglavnom nosila rašne (vrsta grube tkanine) hlače do koljena, a odozdo vunene čarape, dok bi ženska djeca nosila uglavnom rašne haljinice.

Budući da su obitelji prije bile mnogobrojne, bilo je više i djece, tako kada bi se stavljao ručak ili večera, djeca ne bi mogla biti za sinijom (mali okrugli stolićak odignut od zemlje nekih dvadesetak centimetara) već bi im se stavilo za vrata na pod jelo, gdje bi oni zajednički jeli. Djeca bi se za svoje igre, uglavnom nalazili na paši sa starijima, kada bi im stariji dali malo više vremena da se izigraju, budući da nisu imali nikakvih igračaka – kao što je sada slučaj, bili su prisiljeni da se snalaze za igre, koje su sami izmišljali ili jedni od drugih «prepisivali».

U ljetnom vremenu, djeca bi dosta pomagala odraslima u polju, ustajali bi rano, u biti kad i ostali odrasli članovi obitelji, kupili bi  klasje na njivama prilikom žetve, kupili bi jagode grožđa prilikom trganja, brali bi i nizali duhan i radili sve ostale poslove koji su bili u njihovu domenu  što bi im roditelji naredili. Uglavnom, djeca su prije uz određenu dozu igre imala radni dan, tj. ne bi dangubili ni ljenčarili kao što danas većinom rade “priljepljeni” na mobitele, laptope i tv…

Što se tiče vjerskih obreda, djeca su tu uglavnom bila  redovita, išlo se obvezno na nedjeljnu misu (osim onih koji su za stokom), a što se tiče svetih sakramenata, «dijeljeni» su redovito (izuzev ratnog razdoblja drugog svjetskog rata), vrlo rano u odnosu na dob djeteta, bez velike pompe oko toga, sve skromno u skladu sa prilikama života. Tako se naši stari skoro ni ne sjećaju  dana svoje prve pričesti ili krizme. Za svetu krizmu običaj zvanja kuma je prije bio u domeni roditelja, ustvari oni bi pozvali nekoga koga bi oni mislili da treba da bude, a u novije vrijeme to su sebi preuzela djeca i oni o tome odlučuju.

Darivanja kumčeta prije nije bilo, jer nije bilo mogućnosti, ali se znalo kupiti rubac, kojim bi kum brisao čelo kumčetu, nakon krizmavanja od strane biskupa, i taj rubac bi poklonio kumčetu. A poslije krizme obično bi kum išao na ručak kod krizmanika – kumčeta, bez zvanja ikoga drugog. Dok u današnje vrijeme od krštenja, prve pričesti i krizme prave se velike ceremonije, od odijevanja, kupovine poklona pa sve do organiziranja ručka, pa sve to više izgleda kao parodija za oči, a ne duhovni smisao dobivenih sakramenata.

Tako je to nekada bilo na selu, kuće pune djece i njihove  vedrine, smijeha i veselja bez obzira na neimaštinu i siromaštvo, a šta danas imamo – sasvim suprotno, prazne kuće, škole bez djece, jedno ili nijedno na pričesti ili krizmi.

Ivica Karačić