Autor ovih slika koje su iz svijeta iza sklopljenih očiju probražene stupile u svijet pred našim pogledima, Željko Jančić Zec, već dvadesetak godina prakticira metodično medijsko / idiomsko / stilsko „dvojstvo“ vlastitog shvaćanja izvedbenih i video radova, s jedne, i slikarske produkcije koja se kreće u specifičnom idiomu „slike“, s druge strane

Unutar iste umjetničke osobnosti ima li ikakvih poetičkih dodirnih točaka, analogija, neke korespondencije između tih praksi, „jezičkih igara“ i svjetova, koje bi upućivale na zajednički transcendentalni temelj, onkraj te drastične diferencijacije na paralelne živote i djela Slikara / Performera / Video – umjetnika?

Naime, i u slikama je na djelu interes za unutarnju dinamiku, život, „ko-egzistenciju“ oblika, figura, znakova, ma koliko različitih od navodno realnog prirodnog odnosno društvenog svijeta, čije forme, tragove, prizore manje-više jasno raspoznajemo u performansima i video ostvarajima. Figure, znakovi koji djelomično asociraju / referiraju na „vanjski svijet“ pri tom su jako preobraženi, toliko stilski transformirani da u iscrtanom i koloriranom slikovnom polju u stvari igraju gotovo arbitrarnu i autonomnu igru, oslobođenu svih okova normi i konvencija bilo realnosti bilo realističkog slikarstva koji bi se obvezivali na vjernu deskripciju ljuske svijeta i na prepričavanje općepoznatog i razumljivog „theatrum mundi“ takozvane građenske stvarnosti. Tako oslobođena figuracija, slobodan koloristički odabir, nesputano ponašanje i fluidno pretakanje znakova po vlastitim zagonetnim impulsima, možda je u nutarnjem, intimnom, sasvim subjektivnom dosluhu s autorovim opsesivnim preispitivanjima vlastitog egzistencijalnog „prapodrijetla“, te želja, poriva, ponašanja, slobode / neslobode kretanja odnosno habitusa jedinke, „individue“ koja se bori, ne miri se s tiranijom nametnutih konvencija i konstrukata o prirodi / čovjeku / društvu, o fizičkim i društvenim zakonima i ograničenjima autopoetičkog iskustva? Medij modernistički i postmodernistički oslobođene slike pruža ŽJZ-u priliku da i pikturalnim sredstvima izrazi, inkarnira i razvije tu ludičku potrebu za slobodom, ma kako inače bilo u „stvarnom svijetu“, onom ISPRED otvorenih očiju, u kojemu vlada težina, masa, sila gravitacije, inercija.

Jančić kao slikar spaja po svome intuitivnom odabiru i sklonostima secesijske, kleeovske, matisseovske, miroovske, biomorfno, „organsko“ – apstrakcionističke i ine elemente slobodnog tretmana plastičkog znaka i ameboidno – fleksibilne figuracije u „dječjem“ ili „neo-barbarskom“ izričaju, u mahom dvodimenzionalnom, plošnom slikovnom polju, s hundertwasserovski vedrim i razigranim doživljajem arhitektonske scenografije i kompozicije toplih, pastelnih, dobrohotnih tonova. Te s jasno definiranim i harmoniziranim koloriranim parcelama, tankoćutno obrubljenim i razdvojenim crtežom: jedinim „crnim“ elementom na slikama, jedva vidljivim, kao u suptilnih kartografa i topografa nekog tlorisa, „snimka“ osjetljivog imaginarnog teritorija – od kojeg i polazi strukturiranje, pisanje cijele „priče“, njenih nepoznatih junaka i scene. Unošenjem boja s razrađenim valerskim i tonskim kvalitetom suptilno se razlučuju i variraju infinitezimalne razlike optičkog i emotivnog sadržaja i naboja. Umjetnik pri tom pažljivo izbjegava svako svođenje mogućih interpretacija lirskog dešavanja, moguće dramaturgije onoga što se na istodobno krajnje pojednostavljenoj i razvidnoj, a opet i začudnoj, zagonetno šifriranoj sceni događa s titravim, uzbibanim oblicima, stalno u mijeni, krivudavih granica. Dinamična cirkulacija linija, krivulja na pojedinim slikama formira simboličke kinetičke naprave nalik na biciklu, kola, sunčev disk, čime je apostrofirana njihova priroda. Kao u Heraklitova ili pak Nietzscheova zarathustrovskog Djeteta koje je „kotač koji se sam iz sebe vrti…“.

Te fluidne biomorfno – antropomorfne kreature, neobične poput netom otkrivenih ili iz nesvjesne praprirode / prapsihe samoniklih bića s drugih planeta, kako je primijetila Tatjana Rukavina – u svome tihom svijetu „ žive samostalan život, rijetko komunicirajući međusobno ili s promatračem“ ( T. R., 2012. ).

Možda taj metodični „autizam“ amebasto – čovjekolikih uobličenja poziva promatrača na kontemplaciju o nekom primordijalnom, nemuštom jeziku koji čini prirodni, spontani i utoliko „slobodni“ apriorij svake konvencijama ukalupljene i determinirane društvene komunikacije? Moguće je da Slikar – Performer – Video-umjetnik osjeća, naslućuje potrebu za bavljenjem upravo tim na prvi pogled nemuštim slikovnim pismom / jezikom – poput Slave Raškaj, Juana Miroa, Roberta Willsona ( „Einstein on the beach“ )… Ili pak „baubologa“, majeutičara iz Sloterdijkove knjige „Doći na svijet, dospjeti u jezik“ ? Tako da se Jančić Zec – Slikar drugim sredstvima bavi spletom istih ili analognih pitanja kojima se „paralelno“ bave još izvedbeni i video artist u njemu? Također i „primalja“ i pedagog, nastojeći probuditi i potaći na razvoj te prvotno nemušte intuicije u učenicima. Paralele se negdje, možda, dotiču. Iza sklopljenih očiju otvaraju se imaginarne karte, isječci prostranih teritorija po kojima putuju tihi ali opet zaljubljeni parovi, suputnici, kompanjoni, ta stvorenja iz mašte, tajnovito povezana u nedokučivoj, ali vedroj, nevinoj zavjeri šutnje. A ta karta može biti živopisnija od teritorija „stvarnosti“ – kao za junaka Huellebecqovog romana „Karta i teritorij“.

Jančićevi recentni slikarski ciklusi „Companions“ i „Iza sklopljenih očiju“ ( komb. teh. i ulje na platnu; 2011. – 2012. ) bili su proljetos predstavljeni s dvadesetak slika u Rimu ( Museo della Civilta Romana ), u sklopu prezentacije zemlje ( „Hrvatski mozaik“ ).

Izlozba:11.10.- 3.12. 2019. godine

Tekst: Branko Cerovac