Vedran Karadža Tabulov
POTREBNOST NEPOTREBNOG
samostalna izložba
kustos: Eugen Borkovsky
Zavičajni muzej Buzet / POU „Augustin Vivoda“
pozivaju Vas na otvorenje u petak 11. X. 2019., u 19.00 h, Zavičajni muzej Buzet

   POTREBNOST NEPOTREBNOG

   Kompozicije, objekti, artističke instalacije sačinjene od odbačenih predmeta imaju više značenje: slobodu pristupa likovnom stvaranju i upozoravajuće, često ekološke ili narativne konotacije. Citiram Davida Lodgea: „…umjetnici posežu za postmodernim sredstvima i postupcima: parafrazom, plagijatom, ironijom, kičem, trivijalnosti, zagonetkom, igrom…“ Od vremena afirmacije pojma do danas, akteri oblikovanje doživljavaju kao poprište avangardi te artističkih i političkih utopija. Kriza vrijednosti, alternacija vrijednosti i sumnja u povijesne fame, kao karakteristike postmoderne, odražavaju se u kreativnosti mijenjanjem i nepoštovanjem uobičajenih pristupa, tehnika te plasmana umjetničkog predmeta.

   Kad islužene predmete prepoznamo u začudnoj kombinaciji, i još k tome u izložbenom prostoru, potaknuti smo na propitivanje smisla ovog čina. Likovne kompozicije pred nama temeljene su na otkrivanju, dešifriranju, kombiniranju, shodno autorovom stanju svijesti u različitim trenucima. Vedran Karadža nas okružuje nizom trodimenzionalnih instalacija sačinjenih od upotrijebljenih predmeta, gdje su nepotrebno i memorija, nosioci ideje projekta. Elemente koji čine ove radove možemo podijeliti na prirodne (dio tikve, koža, sjemenje, grančice…), i artificijelne (žica, špaga, valoviti karton, daske, štipaljke, gumbi, tekstil, lepeza, olovka, čep od piva, vješalica, češalj, perle, opruge…). Možda su neki izostavljeni jer popis je zaista dugačak. Osim prepoznatih sastavnica, pronađenih kao takvih ili dooblikovanih, autor koristi i druge predmete, pa je ideja proširena na moguće fetiše – od polica za mini „uspomene“, košara, metalnih dijelova nekog odsluženog aparata. Ovo igranje, kolažiranje upozorava na mnoštvo naših ovisnosti o predmetima: robovanju kičastim artiklima. Sjetimo se magnetića za frižider s nazivom putne lokacije koji sakupljaju prašinu u našim dnevnim boravcima, kuhinjama ili ostavama, ali su nam potrebni kao trofeji za memoriju.    

    Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer rezultati nose sve karakteristike (skoro) hermetične cjeline. Svaka promjena bilo kojeg elementa izazvat će promjenu cijelog sustava. Višegodišnji rad Vedrana Karadže, sa odbačenim/pronađenim stvarima, duguje ponešto i tendencijama Arte povera. Prezirući konvencionalnost umjetničkog jezika autor ga izvrgava neobičnom gradbenom materijalu. Očito autorovo voljenje oblikovanja, nudi razvoj misli prepoznavanja nove znakovitosti oblika, ali i vapaja, apela, poruke. Projekt nudi dva moguća iščitavanja: pored intoniranog sarkazma prema industrijskom društvu, tu nalazimo i upozorenje na ekološko stanje, naravno, korištenjem očito napuštenih sastavnica. Simpatično, ponegdje simbolično izvedeni objekti progovaraju o prokletstvu zatrpavanja odbačenim. Umjetnik ukazuje na ekološku zapuštenost naših svijesti. Pokazalo se da smo površniji u odlukama koje su odveć često negativne jer, odbacivanjem / zamjenjivanjem bilo čega, opterećujemo matičnu planetu. Onog trenutka kad dotrajale predmete, smeće, više ne vidimo, uvjereni smo da smo ga se riješili. No, ono ne nestaje, već se pojavljuje u neočekivanim okolnostima.   

   Ako bolje promotrimo, pred nama je niz izvedenih, zaustavljenih performansa produciranih unutar intimnog prostora autora. Umjetnik svaki rad, ili možda i paralelno njih nekoliko, izvodi prema osobnom trenutku potrebe za sklapanjem, nadograđivanjem, dosjetljivim komponiranjem. Ponegdje u rezultatima možemo iščitati sasvim iskrene i dramatične intervencije, a ponegdje nalazimo sklapanje elemenata bez previše energije eksperimenta, možda čak i zamorene postupke oblikovanja koji u rezultatu ipak nude sličan rezultat kao i oni najblistavije izvedeni. Umjetnik kompilira oblike i daje im nove konotacije određujući ih kao novi mogući predmet zamjene za uobičajene estetske predodžbe. Ova problematizacija funkcije predmeta/elemenata graniči s dosjetkom. Kompozicije pred nama nose u sebi odjeke underground pokreta, pop-kulture. Objekt nastao od odbačenog predmeta kolažiranog u instalacije poput ovih dobiva sociološki smisao važniji od značenja kad je predmet bio nov i u žiži interesa vlasnika. Imamo novi realizam snažne višeslojne narativnosti.

    Svako je likovno oblikovanje igra i za umjetnika i za promatrača. U toj igri se, za oba sudionika, sve neprestano mijenja, ne samo promatranjem pojedinog rada, već i pri svakom opetovanom pogledu na isti rad. Propitivanje je oznaka promjenjivosti. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni, bez obzira oslanjamo li se na doživljaj, mišljenje ili na analizu situacije. Radovi Vedrana Karadže izazivaju zanimanje pri prvom susretu. Nove konotacije javljaju se pažljivijim promatranjem, a sasvim nove bivaju asocirane temeljem postava. Komunikacija s promatračem ostvarena je na dvjema razinama: promatrača i pojedinog rada, bez obzira na pozicioniranje u prostoru i rad kao dio niza. Ovaj ciklus ujedno problematizira zbirku, galeriju, muzej. Nudi se postav kao instalacija. Autor i kroz rad, ali i u postavu nudi ideju igre. On realizira čin odbijanja građanskog tretmana umjetničkog djela. On traži svijet oslobođen represivnih stega zakonitosti klasičnih pravila. On se ne slaže sa stavom većine slikara i položajem umjetničkog djela. Umjetnik, uz kustosa, gotove radove postavlja u sklopove koji ne moraju imati logiku povezanu motivima niti kolorističkim ili kompozicijskim elementima. Na neki način, on želi izmjestiti umjetnost iz njenog uvriježenog konteksta. Kompilacijama oblika sačinjava nove cjeline pa promatraču ostaje da se odluči hoće li se usredotočiti na jedan rad ili na kompoziciju postava pri čemu može uvažavati i zbirne dojmove ponuđenih privremenih cjelina.

   Zanemarujući prepoznato, dojmovi ovih radova nude i vedre, čak lirske konotacije. Neki djeluju kao aparati za proizvodnju zvuka, sviranje, kojima se vide napete opruge, neki kao arhaični dijelovi nekog tehnološkog sistema. Postav potencira ideju da ritam civilizacije, neekonomičnost konzumerizma, nemogućnost apsorbiranja viška informacije, brzo odbacivanje modnih oznaka i slične situacije koje podivljalo profiterstvo prikriva frazom demokracije, biva ovdje pokazano u propitujućem značenju. Karadžini radovi su svojevrsni žrtvenici konzumerizna.

   Ovu seriju radova možemo doživjeti kao propitivanje osobnog i povijesnog. Ponekad gestualno, ponekad sasvim pitomo, na radovima očitavamo prepoznatljive elemente uz otklone ovisne o raspoloženju, trenutnim odbljescima svijesti. Dešifriranje iziskuje određeni napor. U suvremenosti je umjetnost izgubila funkciju zadanog prikazivanja. Prisutna je intenzivna umjetnička djelatnost, gdje umjetnik i umjetnost imaju ulogu svjedoka i aktera sadašnjeg, a nadasve osobnog trenutka. Autor svjedoči: bogatstvo raznorodnih elemenata govori o njegovom bogatom intimnom svijetu. Nomadizam interpretacija očituje se činjenjem bez ustručavanja, nepoštovanjem bilo koje čvrste dosljednosti osim dosljednosti samom sebi.

   Autor ustaje protiv globalizacije čiji je rezultat globalno smetlište. Možda eko-angažman više nije sasvim in, no uvijek treba upozoravati i reagirati na probleme koju su tu, pokraj nas i senzibilizirati javnost na ekološku realnost. Karadža koristi povijesno (predmete) i osobno vrijeme (doživljaje). Tijek promjena, u koje spada i povijest, pa ma tko ju pisao, dokazana kao organizirani kaos na području kvantne fizike, utječe na percepciju svijeta oko nas. Podsjeća nas da su i spoznaja i doživljaj uvijek provizorni procesi koji, zahtijevaju stalna razmatranja bez svršetka. Referiranje na odbačeno naglašava spoznaju o stalnom procesu promjenjivosti svega oko nas. Realizirano, procijeđeno varljivom memorijom, artefakt postavlja na područje evokacija energija. Poveznica je spoznaja da je materija samo jedan oblik energije.

    Eugen Borkovsky. IX. 2019.

   Biografija autora:

   VEDRAN KARADŽA TABULOV rođen je u Splitu, 28.travnja 1977. godine. Na Općoj gimnaziji maturirao je osamnaest godina poslije, te potom upisao ALU u Širokom Brijegu. Diplomirao je 2002. godine u klasi profesora Igora Dragičevića, stekavši titulu akademskog slikara-grafičara i profesora likovne kulture. Poslije studija, u nemogućnosti se baviti grafikom, slika, fotografira, improvizira, te sve češće boravi na otoku Drveniku Velom, gdje se kontinuirano bavi assemblageom. U dugom sljedećem periodu stalno će održavati ravnotežu između pokušaja bavljenja grafikom na kopnu i izradom assemblagea na otoku, ostajući maksimalno fokusiran na kreativnu djelatnost. Zanima se za hortikulturu i uređenje okoliša, u uvjetima i mjeri otoka koji na to nadahnjuje. Tako je i danas. Izlagao na tridesetak samostalnih izložbi u zemlji i više skupnih u zemlji i svijetu. Radovi su nastali u periodu od 2015. do 2019. godine. Živi i radi na relaciji Split – Solin – Drvenik Veli. Član je HULU Split i HZSU.

   Adresa: Put majke domovine 29, 21225 Drvenik Veliki, HR, e-mail: vedran.karadza.tabulov@gmail.com; mob: 00385 91 597 13 86

Info:

POU „Augustin Vivoda“ / Zavičajni muzej Buzet; Ulica rašporskih kapetana 5; 52420 Buzet; Tel: +385 52 662 792; Mob: +385 91 1224 271; e-mail: muzej@poubuzet.hr

Impressum kataloga: Produkcija: POU „Augustin Vivoda“; Zavičajni muzej Buzet; Organizacija Saša Nikolić; Kurator/tekst: Eugen Borkovsky; Lektura: Doris Pandžić; Foto: Ljubica Kostović Ljube; Design: Studio E.V.B.

Izložba ostaje otvorena do 24.10.