Autori – Umjetnici su realizirali radove u prostorima GG Fonticus Grožnjan od 20. do 29. VII. 2019.

Slavko Krunić, Saša Marjanović, Andrea Musa, Hrvoje Marko Peruzović,

Rudi Skočir, Marko Tubić, Milan Tucović, Klavdij Tutta, Dominik Vuković,

Joni Zakonjšek, Katarina Zarić, Nina Zelenko, Marko Zorović

Umjetnici su radili u prostorima Grožnjana, VII. – VIII. 2018.; I. FECIT

Andrej Brumen Čop, Vladimir Dunjić, Petra Grozaj, Saša Marjanović, Hrvoje Marko Peruzović, Stipan Tadić, Milan Tucović, Katarina Zarić, Rok Zelenko

Selektori autora: Ivan Perić i Rok Kvaternik

Kustos izložbe: Eugen Borkovsky

Otvorenje izložbe radova:

u ponedjeljak, 7. listopada 2019. godine u 19 sati

Kuća za ljude i umjetnost LAUBA

Prilaz baruna Filipovića 23a, Zagreb

Hommage à Milan Tucović

Osnivač Fecita Grožnjan:  Rok Kvaternik

Opći predgovor projektu, 2019.

ADAGIO

Iako bi se aktivnosti, rad i druženje na LK-u FECIT 2019. u Grožnjanu mogli opisati živahnijim pojmovima kao što su allegro moderato ili vivace, u znak pijeteta i tuge zbog odlaska jednog od kolege, čini mi se da se kolonija službeno može zvati Adagio*. Dogodilo se da nas je zauvijek napustio vedar i odan drug, odličan umjetnik Milan Tucović, i to samo koji dan nakon završetka kolonije. No unatoč tuzi i osjećaju gubitka, poznavajući ga, moramo biti svjesni da nam naš pokojni prijatelj svojom vedrinom i otvorenošću zasigurno ne bi dopustio tugu ili stanku, ni u druženju ni u radu.

Naslov Adagio može objediniti i sve autorske stavove i poetike iskazane izloženim radovima, koji su nastali tijekom drugog FECIT-a, međunarodnog skupa umjetnika održanog u Grožnjanu, gradu umjetnika, u srpnju i kolovozu 2019. godine. Ovdje smo dužni ponovno pojasniti ideju događanja. Dokazani ljubitelj umjetnosti, potomak obitelji koja je poštovala kreativno, Rok Kvaternik, drugi je put uspio na istoj lokaciji u Grožnjanu okupiti autore iz tri nacionalno šarene države, nastale iz bivše SFRJ, smještene uz sam rub srednje Europe. Raduje nas činjenica da su se autori iz Hrvatske, Slovenije i Srbije odlično družili i kreativno djelovali na artističke načine koji su svakom od njih bliski. Iako ova kolonija nije imala unaprijed zadanu temu, ujedinjujemo rezultate nazivom izložbe nastalih radova.

Čini se da osnovni dojam, doživljaj ovog postava nosi odlike ili odjeke tendencija svojevrsnog neonadrealizma. Taj se pojam danas rjeđe koristi jer je put tog usmjerenja službeno završio. No suvremena događanja, impresije, pritisak neudobnog i nezgrapnog ovovremenog okruženja očito sile autore da pribjegnu nadrealnom. Neki umjetnici tim žanrom bježe od realnosti, neki uz dramatičan aktivistički rezultat, dok neki to čine blaže, pasivnije, izvlačeći oblike iz osobne maštovitosti ili iskustva. Svi zapravo komentiraju, problematiziraju, opisuju stanje. Umjetnici iskazuju svoj dojam ostvaren osobnim rukopisom, prije svega o stanju civilizacije u koju smo i mi promatrači uronjeni zajedno s njima, pri čemu ne smijemo smetnuti s uma opasan, prijeteći, majstorski oblikovan spin: „Jer vi to zaslužujete!”

Iako nadrealna/metafizička orijentacija vizualnih istraživanja službeno pripada u prvu polovicu prošlog stoljeća, ova se ideja, način interpretacije trenutaka realnosti, pojavljuje i iznenada iščitava cijelim tijekom povijesti oblika, kroz mnoge načine vizualizacije. Fantazijski, iracionalni, maštom natkriljeni načini, motivi, rezultati artističkog djelovanja od davnina iskazuju promišljanja tajnovitih predjela ljudske duše. Od prapovijesti pa do danas europska, ali i druga područna vizualna iskazivanja dojma ili htijenja imaginiraju, predstavljaju, materijaliziraju situacije koje ne možemo vidjeti u realnosti. Ali u imaginaciji umjetnika i poslije kod maštovita promatrača one postaju (moguće) realno stanje. U davnim su vremenima iskazivala čuđenje i pokušaj stavljanja prirodnih događanja pod kontrolu, da bi se tijekom nekoliko stoljeća religijske idejne nadmoći, posebno u Europi i tzv. zapadnom civilizacijskom krugu, imaginacije koncentrirale na ilustriranje vjerskih situacija. Tek prije nešto više od stoljeća, u spomenutom cvatu nadrealizma, ove su se ideje okrenule strukturi ljudskog bića, odrekle ilustracija vjerskih dogmi i fanatizama te izišle u prvi plan pokušavajući proniknuti u ljudsko mišljenje, maštu, vizije, snove. Gotovo paralelno, kako se znanost oslobađala religijskih dogmi, vođeni najglasnijima, Freudom i Jungom, koji i teoretski dodjeljuju važnost imaginaciji, tako se i umjetnici skupljaju u jedinstven pokret.

Iz ovih polazišta kretat će se i komentari o pojedinim radovima/autorima. Neke ćemo prikazati kao ilustratore mogućnosti unutar idealističkih, lirskih ideja, neke kao buntovnike, a neke kao aktivne komentatore stanja. Svakako, bez obzira na poruku, status ili dojam, zbog činjenice da su radovi sasvim svježi moramo ih doživjeti kao vizualne komentare recentnog trenutka. Veliki dio njih oslonjen je na tendencije metafizičkog, nadrealnog, intuitivnog, ali uvijek s maštovitim rezultatima.

Ujedinjeni ovim projektom, zajedno su djelovali kreativci, likovnjaci koji su došli iz ceremonijalno različitih imaginarnih utvrda. Autore hotimice nabrajam po abecednom redu, a ne prema područjima iz kojih su došli. U projektu su sudjelovali Slavko Krunić, Saša Marjanović, Andrea Musa, Hrvoje Marko Peruzović, Rudi Skočir, Marko Tubić, pok. Milan Tucović, Klavdij Tutta, Dominik Vuković, Joni Zakonjšek, Katarina Zarić, Nina Zelenko i Marko Zorović. Svima zahvaljujemo na kreativnom trudu.

Umjetnost je živi entitet. Sva povijest umjetničke prakse dekodiranje je iniciranih, usmjerenih poruka, koje su upućene na razumijevanje i iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. Likovna, ali i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment, bez obzira na to je li riječ o monologu ili ponuđenom dijalogu. Izloženi radovi, njihovi osmišljeni oblici, logični ili manje logični detalji postaju ideogrami. Svako izlaženje pred publiku javni je čin ponude iščitavanja.

Prema kraju uvoda treba reći da je očita uložena energija koja rezultira zanimljivim nizom radova, uz ponegdje natprosječno promišljanje. To pripisujemo šarolikosti autora po mjestima edukacije, miljeu iz kojeg dolaze te po dobnoj ili generacijskoj pripadnosti. Svi su umjetnici iskazali iskrenu želju za izgovorom. Rezultati nisu zanemarivi, štoviše potiču zanimanje. Nametanje atribucija promatraču nakon obilaska radova može završiti naporom. Čini se kao da su se autori prešutno ujedinili i da su upravo to i željeli. Ali, davno je Oscar Wilde kroz usta Doriana Graya komentirao: „U umjetnosti se zapravo ogleda promatrač, a ne život…“

Eugen Borkovsky, rujan 2019.

* Adagio: polako, lagano ali ne presporo, izražajno

Komentari o radovima 2019.:

>Slavko Krunić tehnikom akrila na platnu izvodi portretni rad na kojem se može naslutiti izvjestan satirički otklon. Kao središnja figura pojavljuje se mladoliki ženski lik kojemu je naglašen trenutak: pogled i zaustavljen pokret. Osoba je interpretirana na rubu naivnog, gotovo karikaturalnog bez napora postizanja identiteta, individualizacije. Zapažamo detalje (malo)građanski uređenog interijera: zidove obložene lamperijom, starinsku stolicu, zlatni ovalni okvir koji obrubljuje motiv cvijeća te kasetirana prozorska okna. Mogućnost da se umjetnik ovim detaljima obraća nekom prošlom vremenu umanjena je vizurama koje vidimo kroz prozor. Tu zapažamo pejzaž sa stablima i neobičnom, suvremeno oblikovanom zgradom na brežuljku. Navedenim detaljima autor kao da želi dodatno naglasiti osebujnost ove mlade dame. Na cijelom radu potpuno realistični segmenti izrazito su maštovito usklađeni s onima koji imaju otklon ka nadrealnom. Persona se pojavljuje uvjerljivo iako je donesena na rubu fantastike. Taj se dojam odnosi na samo obličje, ali ga naglašava kombinacija s ostalim navedenim detaljima. Umjetnik kao da osobu pokušava uroniti u realno vrijeme, ali se ona ne da, ostaje izvanvremenska, svoja i gleda, samo gleda, uz neagresivni, ali odlučni stav. Kao da nam je upravo pokazala prostorije svoje rezidencije, bez želje da nam ponudi kavu. Čini se da je već spremna na odlazak motorom, što odaju motorističke naočale na glavi. Njezin je pogled usmjeren direktno u promatrača, a iskazuje dojam upita i svojevrsne provokacije. Kao da nas, ipak uljudno, pita: „Što vi, zapravo, ovdje radite?“

>Saša Marjanović izvodi likovno i tematski intrigantan rad, koristeći uljenu tehniku na platnu. Jasno nam je da je pred nama crkveni velikodostojnik koji nije prikazan u nekoj mističnoj, meditativnoj, pozitivnoj situaciji. Viđenje, naše pretraživanje elemenata slike pogledom izaziva nelagodu jer osim znakovitog usmjerenog pogleda aktera, ostali detalji u toplim tonovima izvedeni su na način koji ih zamućuje. Mi ne prepoznajemo, nego razaznajemo oblike, posebno one u pozadini. Svečana, ritualna, dekorativna odjeća i pokrivalo u oštrom su neskladu s izrazom lica. Čini nam se da osoba emanira upitne ideje. Iako u svečanom, službenom položaju, njegove ruke kao da iskazuju prikriven grčeviti stav.

Autor naziva rad Mladi papa Grgur IX., pa samim nazivom određuje iščitavanje. Umjetnik svjesno bira povijesni lik, rođen 1170., koji 1227. godine postaje papa. Ovim radom predstavljen je jedan od najozloglašenijih crkvenih velikodostojnika. Dovoljno je reći da je on, kako bi ugušio dekretom označene, tzv. heretičke pokrete i za službenu vjeru nepodobne osobe, osnovao jednu od najsurovijih institucija u povijesti represija – Univerzalnu papinsku inkviziciju. U dogovoru s tadašnjim carom definirana je uloga crkvene i državne vlasti u inkvizicijskom postupku; crkvena vlast krivce (tzv. krivovjerce) utvrđuje, a država uhićuje i kažnjava. Djelovanje inkvizicije, od XII. do XIX. stoljeća, ostavilo je duboke ožiljke u europskoj kulturi, stvarajući klimu institucionalne netolerancije, koja i danas nagriza pravni sustav država i svih njihovih građana. Nasljeđe inkvizicije očituje se kao njegovanje sumnjičavosti prema svima drugačijima od prosjeka, kao da je njihova moguća krivnja već dokazana. Gotovo kao i danas kad se Crkva na silu, ucjenama, agresivnim autoritetom i raspolaganjem financijama pokušava upletati u državne poslove.

Mi ne znamo je li autor negdje pronašao lik ovog čovjeka u mlađim danima ili ga je zamislio. No to i nije važno. Elementi rada, nadasve prevladavajući crvenkasti ton, možemo tumačiti kao odsjaj milijuna zgarišta koje je predstavljeni lik potaknuo. Čini se da akter iz naslova već u mladenačko vrijeme biva obuzet zgarištima i lomačama koje je poslije inicirao. Umjetnik upozorava na okrutnosti i neuvjerljivosti vjera te interesno fanatične, neduhovne situacije kojima opet svjedočimo, bez obzira na stoljeće u kojem živimo.

>Na slici koju potpisuje Andrea Musa kao da vjetar noseći listove i milujući trave iskušava i pogled, kao da lom svjetlosti otkriva titrave, nevidljive prostore. Gledajući rad uočavaju se dvije stvari: autoričina fascinacija prirodom i ushit spoznaje ideje fraktalnog univerzuma. Ponuda je oslonjena na viđeno, pejzaž, ali u njemu nalazimo priču snažnog sinestezijskog efekta. Umjetnica nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Iako koristi elemente: vodu, zrak, zemlju/kopno, ona ruši tradicionalnu svrhu motiva propitujući ideju oblikovanja. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno. Tisućljećima se naglašava materijalno, čvrsto, vidljivo, a stalni ritam i kontinuirana mijena predstavljaju se kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatna načela. Sklad čovjeka i prirode civilizacija je dramatično narušila. Umjetnica sluti da je stvarnost subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom mora biti stalna interpretacija i reinterpretacija.

Ovaj rad izaziva istodobno i arhetipske i memorijske asocijacije. Kao da se prostor giba, rastvara, pulsira i odjekuje, a oblici nas gotovo dotiču. Takve trenutke naporno je bilježiti, podrediti tehnici, materijalizirati. Još je teže ideju tijeka pretvoriti u trenutak sadržaja slike. Iako umjetnica predstavlja motive prirodnih oblika, uklapanjem figure čovjeka snažno se osjeća i socijalni segment. Ona kao da nas želi podsjetiti na neke osobne meditativne trenutke u kojima smo i sami primjećivali oblike koji su intuitivnom percepcijom izgubili vizualnu oštrinu. Andrea Musa svjedoči: u potrazi za osjećajem slobode, na mjesto materijalnog oblika stupio je doživljaj trenutka tijeka.

   >U sferama nadrealnog, ne samo radom u sklopu ovog projekta, dobro se snalazi Hrvoje Marko Peruzović. On akrilom na platnu ostvaruje sliku kojoj daje određujući naslov Šumska vila. To su česta bića iz slavenske i keltske mitologije, no nisu ih, kao mnoge druge mitove, preuzele službene vjerske knjige. Vile su uvijek obdarene čarobnim moćima, ambivalentnih karaktera, ponekad dobre, ponekad ne, pa u narodu postoji mnogo priča o njima.

U našem slučaju u središnjem dijelu rada nalazimo lice okruženo snažno koloriranim oblicima. Elementi kompozicije stilizirani su i gotovo simetrično posloženi. Kao da se lice prikrilo u oblik brežuljka iz kojeg rastu cvjetovi. Svi detalji, čak i lice geometrizirani su. Okrugli skupovi cvjetova različitih veličina, koji asociraju na Petrijeve zdjelice s nekim začudnim cvjetnim kulturama, magično emaniraju, zrače sa slike. Oni su međusobno, ili s glavom, povezani pojednostavljenim oblicima debla/grana. Pozadina je tonirana tako da svjetlija područja oko cvjetova bivaju zatamnjena prema udaljenijim dijelovima. Iako je u pitanju slikarski rad, prevladava crtački način obrade elemenata.

Na licu ne nalazimo oznaku neke emocije koja bi prevladavala. Djeluje hladno, umireno, ali ne i sasvim spokojno. Začudni oblici frizure, kose i njihov zaista snažan kolor asocira nas na glavu Meduze. Kao mitološka junakinja ona nije omiljen lik. Legende o njoj često su surove, a ponegdje je nalazimo sa zmijama umjesto kose. No umjetnik nas usmjerava dajući naslov. Moramo zanemariti svoje predznanje ili uvjerenja: propitujemo se jesu li šumske vile zapravo tužne, ljute, vesele ili stroge? Kao da se i umjetnik pita pa se odlučuje opisati je kao raskošnu, ali pomalo strogu. Preostaje dvojba: treba li poželjeti susret s ovom šumskom vilom?

>Rudi Skočir predstavlja osebujan likovni rad. Iako su prisutne boje, umjetnik odlično definira svoje djelo jednostavnim, ali znakovitim nazivom Crno-bijeli portret. O namjeri i njegovu osjećanju vremena svjedoče elementi kojima sklapa odličan kolaž. Čini nam se kao da se nalazimo pred oglasnim stupom postavljenim pred golem plakat koji tek visoko, negdje na rubu vidljivosti, iskazuje dva znakovita, logična termina. Očitavamo naslov i riječ/pojam UM. Ostatak prostora prepunjen je informacijama koje zbog količine ne razabiremo. Bjelina, praznina, tišina označena je s dva naočita svijetla oblika. Jedan je groteskni oblik jaja koje bi moglo predstavljati glavu poprsja nekog spomenika. Druga je bjelina geometrijski nepravilan plošni peterokut postavljen iznad stupa. Ovo nas osvješćuje. U suvremenom vremenu bombardirani smo reklamama i podacima u količini koja gubi značenje i smisao. Kapitalu i religijama lakše je manipulirati pojedincem izgubljenim u besmislenim informacijama. Kakofonija kojom smo obasuti ne dopušta nam koncentraciju, čistu emociju, domišljanje i odlučivanje. Najčešće na podražaj reagiramo hirovito. To govori kako u suvremeno doba zapravo nema tonova. Sve je pojednostavljeno: crno ili bijelo, dobro ili zlo, bogato ili siromašno. Nestale su gradacije, mogućnosti. Izgubilo se osjećanje ili osluškivanje finesa. Nemamo više vremena za čuvstva, očekivanje razumijevanja ili suosjećanje. I tzv. bolonjski, brojčani način klasifikacije educiranja pretvorio je široki raspon pojmovanja o stvarima u osnovne podatke koje često i ne treba razumjeti, samo znati nabrojiti.

Umjetnik mogućem liku/spomeniku oduzima osobnost i kreće ka oblikovanju znaka, asocijativne kompozicije. Oduzimajući licu njegovu individualnost, daje mu besmislenim htijenjem umrljanu sjenu. Akteru uvjetno oduzima uzrok, a ostavlja posljedicu. Ovom inverzijom autor upućuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku doživljaja. Osim dosjetljivoj tehnološkoj izvedbi, svjedočimo osobnom doživljaju svijeta koji promatraču nudi decentnu provokaciju.

   >Marko Tubić predstavlja rad koji, u prvi mah, nudi erotske ili u najmanju ruku emotivne konotacije. On može biti iniciran odnosima energija elemenata/boja, ali ja ću se u komentaru voditi prvim dojmom te naslovom Nježnost. Mi ne vidimo lica, identitet nijednog sudionika. Pred nama su njihove atribucije. Tu je skladan ženski torzo, njezina tamna put i čin podavanja. Drugi sudionik scene je amorfno, bljedoliko, neskladno biće koje ju prima u zagrljaj ili privija uza se. Čini nam se da je biće, iako naizgled nepravilno i neprivlačno, nježno prema ženskom liku. Nejasni komadić pejzaža određuje da je mjesto radnje eksterijer. Nameće se dojam osamljenosti aktera.

Čini se da umjetnik problematizira privlačnost bića koja bi većini ljudi bila ili nebitna ili neatraktivna. Umjetnik kao da problematizira različitost, predstavlja moguću međusobnu privlačnost osoba/bića koja ne podliježu trendu mladog i lijepog. Poput Christiana Boltanskog, tjelesne referencije pozivaju na odluku o prevladavanju stečenih, nametnutih reakcija. Autor se igra, aktivira moguću nelagodu dovodeći u pitanje konvencije o tijelu.

Moguće su društvene konotacije kako je in samo mlado, skladno, kozmetički obrađeno, lijepo prema estradnim propozicijama. I sami doživljavamo situacije koje su nam nametnuli mediji i reklamokracija. Ne poštuje se čista osobnost bez obzira na oblik tijela ili moguće nedostatke, nepravilnosti. Zanemaruje se prosvijetljenost, znanje, tolerantnost. Svaka različitost od poželjnog prosjeka biva progonjena. Od obojenih, debelih, erotski drukčijih, istospolno orijentiranih, nevjernika, mogućih neistomišljenika distanciramo se i prije nego što ih upoznamo.

Uz to, umjetnik dodiruje temu izbjegavanja svijesti o materijalnosti tijela. Ljudski rod mnogo ulaže u ideje bijega od tijela. Sve moderne religije sadrže naglašeno neprijateljstvo prema tijelu i fizičkom svijetu. Kapitalu i vjerama odgovara cyber svijet. Informacija zamjenjuje materiju. Mi mislimo da smo bili, a zapravo smo samo vidjeli. Kakofonija informacija je svuda: upute za proizvodnju atomske bombe dostupne su na webu. Uronjeni smo u cyber svijet. No netko ipak mora uzgajati jabuke i zašiti hlače. I to bi se moglo automatizirati, ali još mora postojati netko tko će jesti jabuke i nositi hlače. Netko tko će strasno zagrliti voljeno biće.

Čulnost prevladava u premisi i u promatračevu doživljaju ovog rada. Umjetnik i promatrač imaju moć da otvore ili zatvore neke od prolaza prema percepciji. Uvjeren sam da ova igra oblicima angažira promatrača barem onoliko koliko je autor bio angažiran odgovarajući na izazov tjelesnog. Tako dvije instancije podupiru jedna drugu. Ženski akt i amorfno biće usuglašavaju se u iskazu autora i percepciji promatrača.

>Dogodilo se da nas je Milan Tucović zauvijek napustio nekoliko dana nakon završetka ovoga rada. Uz žaljenje za dragim drugom, moramo komentirati ovu njegovu, vjerojatno posljednju dovršenu sliku. On ju je nazvao Hommage to B. N. Umjetnik je kao motiv uzeo portret Bena Nicholsona, rođenog 1894. godine, začetnika ideje nefigurativne umjetnosti u Engleskoj. Na slici nalazimo zrelog muškarca jedne ruke o boku, koji se drugom rukom oslanja na reljefni kolaž apstraktne etimologije, čime se referira na engleskog autora. Čini se kao da su u pitanju plošni, kolažirani odresci ostataka dijelova za neki brod ili drugi uporabni predmet. Kao i često na Milanovim radovima, i ovdje je prisutan reljefni rezultat, prodor u prostor. Pozornost privlači i jedan segment rada: iza portretiranog zapažamo oblik koji asocira na kvadratičnu sjenu. Zanimljivost nalazimo i s desne strane gdje uz rub, po cijeloj visini rada, Milan Tucović aplicira izduženi oblik, blago zaobljene daske, koji najviše izlazi u prostor. Na njemu je kao sporedno, rubno, nenapadno oblikovan zapis „BEN NIKO“. Možemo ga iščitati kao kraticu iz imena i prezimena spomenutoga engleskog umjetnika. Cijeli je rad izveden uklapanjem dijelova, plošnih elemenata na slikarsko platno, pa su mu vanjski gabariti nepravilni.

Kao i na većini Milanovih radova, snažno je propitivana/provocirana/problematizirana trodimenzionalnost. Iako je često koristio druge predmete za postizanje iluzije dubine na prostoru slike, ovdje se oslonio uglavnom na slikarski, plošni postupak. Čini nam se da tijelo i lakat aktera duboko prodiru u prostor iako su samo naslikani. Na ovom području Tucović se godinama pokazuje kao majstor perspektivne iluzije koju postiže različitim sredstvima. Također, ovdje se iskazuje kao majstor vizualizacije portreta. On zna koje značenje od prikazivanja oblika/lika očekuje umjetnik, a koje promatrač. To je formalni identitet oblika svodljiv na uvriježeni doživljaj. Relacija percepcije formalno je opisiva odnosima između linija, tonova, sjena i kompozicije, ali ovdje je zanimljiviji društveni ili, preciznije, osobni kontekst. I iz samog naziva jasno nam je da je tema umjetnik kojeg poštuje i kojeg predstavlja izrazito uvjerljivo, skromnim rasponom boja.

I kao hommage, crtica komunikacije s Milanom Tucovićem: Na postavljanju izložbene prezentacije u GG Fonticus, u Grožnjanu, njegov je rad, prema ideji kustosa projekta, trebao biti predstavljen izdvojen, u reprezentativnom pretprostoru, kao biljeg, znak, uvod u cijeli projekt. Ali umjetnik nije želio biti izdvojen, pa je postav izmijenjen. Njegov je rad uvršten u isti prostor, unutar niza ostalih radova kolega i prijatelja, nastalih na LK FECIT Grožnjan 2019.

>Klavdij Tutta ostvario je zanimljiv rad kojim nastavlja svoj ciklus Mediteranska plovila. Rad je naglašeno horizontalno podijeljen, a tu podjelu razbijaju kosa jedra te pokretni dio, oslikani okomiti štap ispred površine rada, koji se može micati. Plavu boju, koja dominira djelom, uvjetno možemo podijeliti na tri gradacije: svijetlu, srednje plavu i tamnu.

Umjetnik stilizirano obrađuje jedrilicu i okruženje gdje se plovilo pojavljuje. Horizontalna, geometrijski pravilna područja izmjenjuju se kolorom/tonovima. U njima ili pred njima nalazimo više zagonetnih detalja, situacija. Tako iza prednjeg oblika jedrenjaka, na srednjem tonu plave, nalazimo prikrivenu, zasjenjenu siluetu većeg plovila, za koje se čini kao da je potopljeno. Nakon uskog tona plave srednjeg intenziteta, obalna linija sasvim je ravna, a rad se nastavlja jednakomjernom plohom sive. Načas pomislimo kako smo u maketi jer sljedeća, nešto uža, dvotonska horizontalna površina nudi ideju ceste, platoa. Na njoj i na nju oslonjene nalazimo manje, uvijek geometrijske, ali raznolike detalje. Rad se prema vrhu nastavlja svjetlijim pa tamnijim plavim područjima. Sasvim pri vrhu zatamnjeno plavetnilo nosi nepravilno raspršen raster svjetlijih crtica koji, pozicijom i bojom, asocira na nebeski svod. Vrlo slična, tamnije plava nalazi se i u dnu rada, većim dijelom prekrivena plovilima.

Pred promatrača je postavljeno nekoliko zadataka. Najprije moramo dešifrirati naslikano znakovlje, a poslije nam je ponuđeno da, mijenjanjem okomitog segmenta, mijenjamo kompoziciju cijelog djela. Umjetnik nas hrabro sili na vizualno promišljanje uz akciju. Ovaj rad možemo komentirati iz dvije pozicije. Jedna je likovno-tehnička, a druga sadržajna. Nakon opisa sastavnica, možemo pokušati odrediti značenja. Umjetnik se obraća simbolima koje sam oblikuje. Većinu njih moramo tumačiti sami, prema osobnom senzibilitetu. Umjetnik daje kratke komentare svoje premise. Kaže kako obrađuje Sredozemlje. Odmah nam pada na pamet recentna situacija: razlika između turističkog putovanja brodom, jedrilicom, jahtom i putovanja izbjeglica koja su mnogo dramatičnija, opasnija i prečesto završavaju kobno za putnike.

Postajemo svjesni suvremenosti koja je označena divljanjem kapitala, interesnih, religijskih i nacionalnih podjela na koje smo navedeni. Autor ističe činjenicu da ne koristimo misao u njenom mogućem opsegu. Radije se prepuštamo uobičajenim i uvriježenim oblicima prihvaćanja okoline. Jesmo li postali promatrači ili smo ipak akteri civilizacije, društva, okoline u kojoj funkcioniramo? Jesmo li pozicionirani u poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira, nego slijepo i bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja?

Formiranjem osobnog sistema znakovlja Klavdij Tutta kao da se želi približiti računalnim igricama gdje oblici bivaju jednostavni i odmah čitljivi. Iako na platnu nije sve odmah prepoznatljivo, za pažljivog promatrača, nažalost, ova „igrica“ opisuje stanje ljudskih sloboda i statusa stanovnika našeg, prije svega mediteranskog okruženja, ali i drugih stanovnika malog, plavog planeta Zemlje.

>Slikarskim radom, uljem na platnu, predstavlja se Dominik Vuković. Umjetnik koristi pejzaž, ali iskazuje oznake doživljajnog tumačenja, a ne prijenosa viđenog. Nudi nam neku vrst osobne interpretacije dojma. Taj se dojam iskazuje naglašenim, gotovo nadrealnim predstavljanjem neba koje dominira radom. Ovo tamno noćno nebo posuto je zvjezdanim galaksijama predstavljenim snažno crvenom bojom. Nebeski je svod prepunjen zvijezdama poput raskošne draperije, zastora koji natkriljuje predjel. Čini nam se kao da pritišće krajolik koji se uporno ne da. Negdje pri vrhu, gdje se skupovi zviježđa pomalo razrjeđuju, zagledamo snažno osvijetljeni, bljedunjavi Mjesec koji privlači pozornost.

Gotovo nevidljivo, diskretno, u dnu nalazimo tajnoviti pejzaž. On je naslikan nešto manje gestualno, ali nosi karakteristike živahnosti oblika, reljefnosti. Iz dojma, ali i iz naslova rada prepoznajemo/doznajemo da je riječ o istarskom krajobrazu. Tu nalazimo brežuljke, a na vrhovima nekih od njih smjestila su se naselja. Taj dio rada bogat je tonovima. Predjeli iskazuju tajanstvenost, ali i posebnost koju je umjetnik želio predstaviti. Detalji kao da izgovaraju stav o svojevrsnoj emocionalnoj vezanosti ili barem fascinaciji viđenim, doživljenim. Jedna od uzvisina nudi obrise maloga grada, što je za Istru karakteristično. Pretpostavljamo da bi taj gradić mogao biti Grožnjan koji se smjestio na vrhu brežuljka, a u njemu se održala manifestacija u kojoj je aktivno sudjelovao i autor ovog slikarskog rada. Plemenita reakcija nije izostala: ponuđena je uspavana pokrajina nad kojom titraju svemiri.

>Dojam rada koji potpisuje Joni Zakonjšek u velikoj mjeri oslanja se na senzibilitet promatrača. Umjetnica mu nudi svoj doživljaj, svoju materijalizaciju dojma okruženja. Čini nam se da je polazište priroda, šuma, poljana, proplanak. Svoj doživljaj prirode autorica prerađuje u svojevrsne nakupine boja, poteza. Zapravo, površina platna, podloge, služi joj za iskaz dojma o nekom trenutku. Uočavamo prave mikrokozmose oblika. Ove senzacije nalazimo u gestualnim, gotovo ritualno donesenim nakupinama na plošnoj površini njezina rada. Istodobna nagla spontanost, ali jednostavnost iskaza rezultira raspršenošću elemenata slike.

Pred nama je slikarski rad na rubu apstrakcije. Ipak, čini se da prepoznajemo neke oblike. Granje, šipražje, ali i odsjaje koji više govore o dojmovima umjetnice nego o stvarnom viđenju. Umjetnica rad naziva Posjet. Moramo se upitati tko što posjećuje. Čini se da umjetnica povjetarac ili odbljesak svjetla doživljava kao posjet. Ili neko imaginarno biće, energiju koju i ne opažamo. Priroda i sve oko nas uvjetovano je jedno drugim, povezano sinergijskim koncima. Kao da smo na pragu fraktalnog doživljaja interpretacije svijeta. Filozofija i fizika nakon tisućljeća ponovno su se našle u zagrljaju. Fraktali, bozoni, strune, poznate pod drugim nazivima u istočnjačkim filozofskim i svjetovnim nazorima, postali su epicentar suvremenih znanstvenih proučavanja.

Energija nije samo ono što možemo doživjeti. Postoje mnoge vibracije za koje nemamo razvijen osjećaj osjeta. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji pet ljudskih osjetila može opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Naša civilizacija ovu spoznaju ne njeguje. Napadno je materijalistička, gruba, ekonomijom ukliještena u eksploataciju čovjeka po čovjeku. Ljudski se rod sveo na materijalno i na tih pet osjetila. Osim tehničkog funkcioniranja, čovjek osjeća, pa čak i onda kad je u suvremenosti najčešći osjećaj mržnja prema različitosti ili pohlepa. Umjetnica sugerira da budemo skloniji emocijama koje poštuju različitost i njeguju poštovanje prema okolini, ljudima i prirodi. Jer čovjek, osoba, nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. U ovom slučaju, osvješćivanje nudi umjetnica.

>Katarina Zarić u maniri nadrealizma uljem na platnu ostvaruje zaista zanimljiv rad. Pred nama je promišljanje koji se u premisi može podudarati sa snoviđenjem. Iščitavanje elemenata i njihovo povezivanje traži od promatrača i znanje i maštovitost. Na radu nalazimo imaginarnu povijesnu urbanu cjelinu ispunjenu izduženim građevinama. Zdanja djeluju svečano, kao nakupine katedrala ili vlastelinskih zgrada. U središtu ovoga mogućega grada kvadratni je otvor u tlu koji djeluje poput izgrađenog kratera. Jer i on je određen arhitektonski, visokim stupovima spojenim polukružnim lukovima. Oni kao da podupiru spomenuti (renesansni) grad. Iako začudno, sve bi ovo moglo činiti neku logičnu cjelinu, ali ostali detalji odvode nam pozornost i maštu u fantastiku. Nalazimo dva neba. Jedno je realno moguće ponad grada, a drugo je negdje duboko u utrobi zemlje. Ispod razine grada, između lukova, otkrivamo Mjesec i zvjezdano nebo. Konjanici koje nalazimo u raspadnutim ili naopakim pozicijama leta/pada na neki način pripadaju u oba svijeta, gornji i donji. Možda su iz nekog egoističnog razloga uletjeli, odletjeli, unesrećili se, pa poniru u beskraj. Moguće je da odlaze u povijesnu slavu, ali i da umjetnica prezire kult iskonstruiranih ličnosti koje srećemo, od bronce ili kamena, na glavnim trgovima nacionalno obilježenih tvorevina koje nazivamo države.

Umjetnica nam nudi odgonetku nazivom slike: Singularnost. Ovaj pojam obuhvaća nekoliko platformi, teorija obudućnosti, kad tehnološki razvoj dostigne nadmoć nad prirodnim, ljudskim, koristeći umjetnu inteligenciju koja bi trebala prevladati ljudsku. Teorijske postavke posthumanista o singularnosti djelomično se preklapaju s realnim, no suvremena nas fizikalna, ali i filozofska otkrića vraćaju na početke promišljanja o svijetu oko nas i nama samima. Ako se vratimo slici, aktivitet elemenata raspršenih skulptura, dijelova satnog mehanizma, naglašava ideju o tijeku i mijeni. Bahata, zapadna civilizacija nameće olak pristup relaciji pasivno-aktivno, interpretirajući ritam i stalnu mijenu kao višak realnosti, umjesto kao elementarni i djelatni princip. Umjetnica ovim radom (ali i kroz svoj ciklus) nudi istraživanje, potragu za spoznajom na način stalne interpretacije, reinterpretacije. Ljudi nisu vjerovali da smo sastavljeni od atoma. Danas polako prihvaćamo spoznaju da je materija energija koja titra, nama osjetilno dostupnom sporom frekvencijom. Brže vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencije koje naša osjetila mogu opažati. Ostale dimenzije vibriraju prebrzo pa postaju sfere koje ne percipiramo. Kao i na radu Katarine Zarić, pojam prostora prepoznaje se kao prostor nomadskih subjekata koji se gibaju na način međustanja, ali ne nužno logički od jedne do druge točke. Fizičari i filozofi, a u našem slučaju i umjetnica, na tragu suvremenih spoznaja propituju realnost. Oni ne mijenjaju svijet ni revolucijom ni stoičkim promatranjem. Oni sugeriraju drukčiji doživljaj okoline odbacujući običaje koje su kapitalizam i vjere ruku pod ruku stoljećima zlorabili.

Ovaj rad Katarine Zarić izaziva istodobno arhetipske i memorijske asocijacije. Ona odlično komentira: „U donjem dijelu slike vremena više i nema…“ Iako smo informirani i o singularnosti i o kvantnoj fizici, doživljaj ovog slikarskog rada ostavljen je senzibilitetu promatrača. Zasigurno, on ne može ostati indiferentan uz ponudu otrježnjenja u/o povijesnom trenutku.

>Nina Zelenko predstavlja slikarski rad lirske vokacije, izveden uljem na platnu. Odmah zamjećujemo oblik morskog puža, očito iz porodice volaka. U njegovoj ljušturi predstavljeni su stilizirani pejzaž, livada sa stablima i ptice te u drugom dijelu skup kućica nekog gradića. Prirodni, šumoviti krajolik predstavljen je u dnevnom ozračju, dok je naselje predstavljeno u večernjem, noćnom, s Mjesecom i zvijezdama. Obje sekvence naglašeno su vedre i odišu spokojem. Trave iz krajolika prelijevaju se s algama koje često prekrivaju morskog puža u njegovu prirodnom okruženju. Morskog mekušca, s opisanim detaljima, nalazimo na djelomično rasteriranoj tamnoplavoj pozadini. Umjetnica ga smješta u prirodni okoliš, ali ako se vodimo simbolizmom prisutnim u sekvencijama rada, možemo ga doživjeti i u univerzumu, uronjenog u dubine svemira koji je također tamnoplave boje, s raspršenim zviježđima. 

S ovog rada možemo iščitati izvjesni akcionizam u premisi. Autorica poštuje klasičan pristup likovnom oblikovanju, utječući se simbolizmu. Ona kao da želi upozoriti na nepravde i ekološku neosviještenost stanovnika Plavog planeta. Suvremenost to pokazuje: promjene klime, sve lošiji položaj pojedinca, divljanje profiterstva, bujanje količina odbačenih stvari… Umjetnica upozorava na ekološku zapuštenost naših svijesti. Onog trenutka kad odbačene predmete, smeće više ne vidimo, uvjereni smo da smo ga se riješili. No zbog umjetno stvorene kvalitete ono ne nestaje, nego se pojavljuje u neočekivanim okolnostima.

Nina Zelenko, predstavljajući nam idiličnu kompoziciju, pokušava apelirati na izgubljenu skladnost živog organizma – svijeta, pa odmah zatim univerzuma. Ljudski rod, pohlepom i kontrolom, uz perfidnu reklamnu frazu „Sve je to radi vas“, zanemaruje osnovne elemente opstanka: čisti zrak, vodu, hranu, ali i međuljudske odnose. Bez njih će, ne prestane li iscrpljivanje i eksploatacija prirodnih resursa, biti ugašena, zagušena i civilizacija. Umjetnica spaja scene u nadrealnu kompoziciju, a simbolu – morskom pužu dodaje silnice, emanaciju dobre energije, koja nas osvješćuje.

>Odličan, provokativan rad realizirao je Marko Zorović. Pred nama je triptih, čija krila sa strana, poput nekog oltara, promatrač može micati. Rad je izveden rasno slikarski s prevladavajućim toplim tonovima. Gledajući sadržaj, ostajemo u nedoumici. Pred nama je grupa čija tri aktera intenzivno fizički komuniciraju. Iščitavanje nudi više mogućih tumačenja. Na prvi pogled čini se kao da osobe s lijeve i desne strane napadaju, maltretiraju ležeću osobu u sredini rada. Njegov aktivan, grčevit pokret asocira na želju da iz konglomerata stvari izvuče neki predmet ili čak životinju, ili njezin dio. Nismo sigurni podržava li ga osoba zdesna u tome ili je na strani onog slijeva, koji kao da ležećem ne želi dopustiti pomicanje. Geste sva tri lika snažno su naglašene pa nam se čini da je pred nama neka borba. Opet, moguće je da je sadržaj slike spašavanje osobe iz konglomerata nedefiniranih, bezobličnih predmeta poput otpadaka civilizacije. Razaznajemo da bi desna osoba mogla imati u ruci neku vrstu oblog predmeta, npr. košare, ali ne razaznajemo ima li lijevi muškarac u snažnoj gesti zamaha negativnu ili pozitivnu ideju iskoraka i pokreta ruku.

Referencije na koje nas navodi ova grupa asocijativne su, ali heterogene. Od prikaza žrtvovanja Izaka, preko snažne, ali samo zanatski vrhunski izvedene antičke Laokontove skupine, Tintorettovih povremenih, no sceničnih gestualnih prikaza do El Grecovih iskaza pokreta od kojih su dojmljiviji njegovi portreti svetaca koji nose sumnju u očima. Asocijacije takvih patetičnih, ali zaustavljenih pokreta nalazimo i u repertoaru socrealističke ikonografije, od prikaza na plakatima pa do pune plastike monumentalnih obilježja. No na slikarskom radu Marka Zorovića nema patetike. Iako naglašeno aktivni, njegovi likovi kao da se bore više s očajem svog osobnog statusa nego jedan s drugim. Naslikani likovi ne nose ideju vedrine niti neke vjere u budućnost. Oni kao da u akciju kreću iz statusa borbe za preživljavanje.

I kad smo već umorni od traženja asocijacija smisla, značenja, autor nam pruža odgonetku uz odličan komentar koji ocrtava stanje civilizacije: „Današnja totalno dematerijalizirajuća informatička civilizacija na kraju, ipak, proizvodi gomile sasvim materijalnog otpada. Moglo bi se reći da je smeće ono realno informatičkog doba. Ili da je budućnost u smeću, odnosno da smeće ima budućnost…“ Ova umjetnikova izjava snažno nas postavlja u sadašnjost. U vrijeme prisilnog prekarijata, u kojem su umjetnici koji ne pristaju na konvencije i koji svoje umijeće ne žele samo prodavati, nego imaju potrebu iskazati stav o trenutku prisiljeni spustiti se na stupanj preživljavanja koji ih moralno ne opterećuje, ali ih fizički vezuje uz poslove koji su znatno ispod njihove edukacije i posjedovanja plemenitih znanja. I autor ovog djela prošao je katarzu rada na komunalnim poslovima, komunalnog redara ili, jednostavnije, čistača, smetlara.

Ovaj oltar Marka Zorovića kao da je hommage njegovim trenutcima koje svi želimo izbjeći. Svakako, zahvaljujemo autoru na iskrenosti i artističkom uprizorenju osobnog koje, nažalost, postaje univerzalno. Još nismo ni svjesni da je odgovornost omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav zato što smo dopustili podivljalom profiterstvu da ga učini takvim. Voltaire je davno rekao: „Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom.“

Eugen Borkovsky, rujan 2019.

Komentari o radovima iz 2018.:

       Projekt / izložba je imala naslov.   „…osamljen se kreći kao nosorog“

Autori: Andrej Brumen Čop, Vladimir Dunjić, Petra Grozaj, Saša Marjanović, Hrvoje Marko Peruzović, Stipan Tadić, Milan Tucović, Katarina Zarić, Rok Zelenko

   >Andrej Brumen Čop osebujnom tehnologijom stvara zanimljiv sliko-predmet. Iako je ovdje najvažniji slikarski dio, ne može se zanemariti oprema rada. Ona odiše istočnjačkim pristupom. Korišten je bambusov štap na koji je ovješeno platno s naslikanim motivom. Uz to, odvojeno od platna sa slikom, na nosaču rada, nalazimo zavezane i ovješene crveno obojane trake. Opisani elementi podupiru ideju rada. Umjetnik raspršenom kompozicijom predstavlja male, nježne, ali korisne insekte. Radi se o pčelama. Umjetnik ih predstavlja uvećane u sfumatu, kao da ih želi predstaviti u njihovu neprekidnom titravom kretanju.

    U sjećanju nam se javljaju stereotipi o njihovoj radišnosti, organiziranosti, odanosti roju/pčelinjaku i korisnosti proizvoda koji im čovjek organizirano otima za svoje potrebe. Odmah se prisjećamo i upozorenja kako pesticidi, zagađenja atmosfere i slični rezultati civilizacijskih, najčešće urbano određenih akcija, ugrožavaju eko-sustav. Pojavljuje se pitanje sinergije, povezanosti i međuovisnosti svih sudionika, stanovnika plavog planeta.

   Ovaj rad asocira i na ideju vjernog, tisućljetnog ciklusa koji podrazumijeva uporno, možda jednolično, svakako plemenito djelovanje. Tek je ljudski rod bahato poremetio ritam ekoloških događanja namečući promjene u naturalni tijek. Postavlja se pitanje je li Čovjek, kao umišljeni vrhunac darvinističkog razvoja, ipak pretjerao. Čini se da su ga ponijeli pohlepa i egoizam. Pohlepe je možda više svjestan nego egoizma. Problem je rješiv diskretnijim, plemenitijim i promišljenijim iskorištavanjem resursa koji su nam dani jer od njih ovisi i čovječji daljnji opstanak.

   Specifična oprema rada kao da nam sugerira istok, budizam, pristup životu koji nije vjerski, već funkcionalno sinergičan s prirodnim datostima. Tako ovaj rad, sa običnim, naoko nevažnim motivima, zapravo apelira na našu svijest u cilju mudrijeg posezanja i manipuliranja ekološkom ravnotežom. Mi sada znamo što bi se dogodilo kad bi nestale pčele i drugi kukci. Površna, pohlepom označena zapadna civilizacija, unatoč upozorenjima stručnjaka i dalje forsira gruba kršenja ekološke stabilnosti i ravnoteže. Zahvaljujemo umjetniku na upozorenju.

   >Svojevrsnu retro-situaciju predstavlja nam Vladimir Dunjić. Umjetnik kombiniranom tehnologijom oblikuje portretni rad. Prepoznajemo ženu koja prikriva kosu maramom. Odmah asocijacije kreću ili ka našim prabakama, bez obzira na vjerska uvjerenja, već običaje, te odmah zatim na, u realnom okruženju primijećeni, retro-pokret vjerskih fanatizama koji ženu svrstavaju u podređena bića i kojima muškarci ne dozvoljavaju u javnosti pokazivati kosu. Na ovoj razmeđi možemo doživjeti znalački izvedenu sliku. Čini nam se da je umjetnik maramom s arabeskno prošaranim, ali prepoznatljivim oblicima, prekrio lice preuzeto s nekog starog portretnog rada. Tretman lica i područja prekrivala razlikuju se i likovnim pristupom.

   Osoba s maramom ima u nas usmjeren pogled. On nije lascivan, već propitujući. Nije prisutan čak ni strah u pogledu; više doživljavamo osobnu sigurnost i snagu osobe. Tako ovaj rad možemo svrstati u odlične portretne uratke. Motiv ptica, možda ždralova u letu, s njenog pokrivala dodatno progovara o sigurnosti, ali i povjerenju. Jer, od davnih vremena ždralovi su svojom pojavom, svadbenim plesom i vještinom letenja imali veliki utjecaj na ljude i mitologiju, književnost i pjesništvo. Ždral se u japanskoj kulturi štuje kao sveta ptica koja može doživjeti tisuću godina. U istom kulturnom krugu, Senbazuru, je origami koji se sastoji od nanizanih tisuću ždralova. On se davao kao svadbeni dar kojim se mladencima željelo tisuću godina sreće ili se darivao novorođenčetu. Ovdje ne smijemo previdjeti tradiciju europskih bajki s motivom žene-labuda.

   Nalazimo se pred upitom. Ždral, kralj svih ptica, pokazuje se kao multiplicirana priložna oznaka. Umjetnik daje radu naslov: „Do tamo i natragˮ. Time izaziva mnoge doživljajne implikacije. Možemo zastati kod konstatacije da je rad izuzetan tehničkom izvedbom, a mnogoznačan smislom.

    >Petra Grožaj predstavlja neobičan portret, mogući autoportret. No, na platnu ne nalazimo lice u nekom, manirom određenom položaju. Lice, glava je djelomično prekrivena rukama koje se bave dijelom lica. Pažljivim uvidom shvaćamo da je u pitanju prikazano činjenje vezano za oko. Prsti ruku podižu kapak kao kad nam neki trunak uđe u oko ili tijekom upale, kada nas oko „žulja“. Drugo oko netremice gleda u nas ili, ukoliko se osoba nalazi pred ogledalom, u samu sebe.

    Rad nam se čini kao izrezak veće scene, kao izrez određen formatom ogledala. Autorica nudi sadržaj nehajno, bez inzistiranja na figurativnim, realnim oponašanjem oblika. Ona skicom, karikaturom, krokijem predstavlja sadržaj, značenje. Naučeni na marketingom naglašene simbole, poruke reklama i sličnih vizualnih objava, prihvaćamo ovu sliku kao ponudu za promišljanje. Tako ovaj rad pripada u područje konceptualnih iskaza kojima je važnija poruka od oblika. Naslov „Fly in the eyeˮ i neobična tematika navodi nas na ideju umjetničine provokacije. Rad možemo doživjeti kao ironično upozorenje na gledanje na koje smo natjerani medijima. Suvremeni uvjeti gledanja i percepcije nametnutih fiksnih i/ili pokretnih slika s porukama zahtijevaju novo promišljanje. Poruka može biti poziv da preskočimo ili barem selektiramo ponuđeno/nametano. 

   Autorica problematizira ideju gledanja i viđenja. Javlja se sjećanje na Ovidijeve spise. Jedna od legendi govori o Perzeju, poslanom u smrt i Gorgoni sa zmijama na glavi koja, onog tko ju pogleda, pretvara u kamen. No, bogovi junaku daruju metalni štit. Ovaj dar pokazao se bitnim: bio je ispoliran pa je reflektirao sliku. Znajući da se Meduzi ne smije gledati izravno u oči, Perzej joj odrubi glavu gledajući je zrcalno, u odrazu svoga štita.

   Ovaj stari mit ne predstavlja samo anegdotu o sukobima ljudi i bogova, jer, već tada, na početku zapadnjačke misli, propituje prostor vizualnosti. Svjedočimo pitanjima čovjeka koji se odbija podčiniti dominirajućoj logici pogleda. Gledajući zrcalno, on medijatizira čin gledanja: između svog pogleda i Meduzine glave on postavlja zrcalo. Tako izmiče fatalnom pogledu. Petra Grožaj čini suprotno: dozvoljava nam da vidimo njenu/portretnu glavu. Spašava nas ogledalna slika.

   >Povijest promovira ono od čega se sastoji: tijekom vremena postaje svejedno jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni; oni se pokazuju djelotvornima. Ponekad o tijeku vremena ostaju zapisi, legende, ponekad materijalni ostaci koje treba dešifrirati i pridodati im događaje. Povijesne rekonstrukcije uvijek pokušavaju biti logički usklađene. Saša Marjanović nudi reminiscenciju na povijesno značajnu osobu.

   Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. U našem slučaju, prema naslovu rada, pred nama je portret iz mladih dana važne osobe za povijest Europe. To je pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis. On je bio inicijator i voditelj organizacije u Srbiji, šef zavjereničke “Crne ruke” i glavni organizator poznatog atentata u Sarajevu 28. VI. 1914. godine. On je glavnom akteru Gavrilu Principu dao pištolj kojim su ubijeni austrougarski prijestolonasljednik nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova supruga. On postaje odgovoran za izbijanje I. svjetskog rata. Za južnoslavensku situaciju, Balkan, a napose za Srbiju, Apis je nesumnjivo važna osoba. Pučem je, 1903. godine, svrgnuta dinastija Obrenović, a na vlast je došla dinastija Karađorđević. Apis je implicirao obračun dvije balkanske političke orijentacije: okretanje ka Beču i/ili ka Moskvi.

  Znalački izveden slikarski rad, uljem na platnu, odiše napetom atmosferom korištenjem zagasitih, toplih tonova i jedinim kontrastom, rubom rukava košulje. Čini se kao da i sam autor propituje značenje osobe kojoj posvećuje portret. Kao promatrači, nismo sasvim sigurni emanira li osoba na slikarskom radu pozitivne ili moguće, kasnije iskazane, upitne ideje. Atmosfera prostora i okruženja ovog mladog lika iskazuje tajnovitost. Crvenkasti tonovi, uz prigušeno osvjetljenje, ipak iskazuju napetost na rubu nelagode. Tome se pridružuje i mladalački, ali već strogo određen pogled, samouvjerena grimasa lica. Slika asocira na ideju rada njegova prethodnika, Jacques Louis Davida. Slika Mrtvi Marat kao da koincidira s prikazom ovog lika u mladim danima, znatno prije njegova tragičnog kraja, no, već tada s idejom promjena. Oba aktera bili su revolucionari i u konačnici žrtve svojih ideja. Oblik sjedalice, u ideji nalik Maratovoj kadi, kao da pretpostavlja sličnu smrt koju, kako saznajemo u legendama, ni jedan od njih nije primio sa strahom.

   >Plavičasti prizor s emanirajućim cvjetnim kompozicijama koje rastu s nosorogovih leđa, prvo je što zapažamo na radu koji potpisuje Hrvoje Marko Peruzović. Biće je postavljeno na plohu/čistinu usred imaginarnih oblika u pozadini. Oni asociraju na gustiš, šumu. Glavni lik građen je crtački, a ostale dijelove slike nadopunjuju slikarski obrađene površine. Svjetlo na slici izvedenoj akrilikom na platnu pojavljuje se na dva načina. Cijeli prizor odiše raspršenim osvjetljenjem, ali i idejom svjetla koje dolazi iz više svjetlećih grupa, cvjetnih aranžmana. Nadrealistički pristup kombiniran je s realističkim prikazom glavnog aktera, monumentalne životinje.

   Nadrealizam koji ovdje nalazimo možemo tumačiti narativnom, simboličkom progovaranju. Radi se o svojevrsnoj simbiozi, uvjetovanosti, neodvojivosti prirodnih datosti. Kao da je na djelu ekološka misao koja stavlja u ovisnost, suodnos floru i faunu, biljku i životinju. Biljka se priklanja mogućim fantazmagoričnim oblicima pojavnosti, dok vrstu životinje odmah prepoznajemo. Ovdje se prisjećamo budističkog pjesničkog rada „Nosorog“. Tekst čitaoca upućuje na usamljenost i upornost, uspoređujući ove karakteristike s pojmovanjem imenovane životinje. Preporuku prepoznajemo u kitici pjesme: „…Okolina će ti se obraćati / u stanu, na putu i putovanju./ Ostaj nepoznat, čuvaj nezavisnost,/ osamljen se kreći kao nosorog.“ U socijalnim, ljudskim okolnostima ovo je odlična preporuka. No, priroda i sve oko nas uvjetovano je jedno drugim, povezano sinergijskim koncima. Umjetnik sluti da svijet nije objektivno stvaran. Stvarnost je subjektivno determinirana, a potraga za spoznajom je stalna interpretacija i reinterpretacija. Nakon više tisućljeća dogmatskih religijskih prisila i zabrana znanstvenih istraživanja, pojavljuju se načela kvantne fizike. Nekada nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji pet ljudskih osjetila mogu opažati (vid, sluh, okus, opip i miris). Oslanjanjem na njih bazira se doživljaj okoline stanovnika zapadne civilizacije. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih percipirali.

   Prostor predmeta predan je prostoru vremena. Autor kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući motiviku unutar zadane ideje. Kao da oblikovanje postaje ritual interpretacije osobne percepcije. Elemente, prikaze detalja, umjetnik pretvara u scene koje nagone na meditaciju. Peruzović ruši tradiciju pristupa motivu, propituje kvalitativnost materijala i pristupa oblikovanju.

   >Stipan Tadić predstavljen je slikarskim radom izvedenim uljem na platnu. Cijela bogata i razrađena kompozicija, na rubu naivnog pristupa oblikovanju, odaje mnoge odlike crteža. Autor prenosi svjedočanstvo osobnog bivanja na lokaciji. Pred nama je pogled na scenu grožnjanskog trga/terase na kojoj se odvija jedan od mnogobrojnih koncerata. Prema ocrtanim reklamama i predstavljenom na slikarskom radu, čini se kao da je riječ o jednoj od izvedbenih večeri legendarnog Jazz festivala Grožnjan. Događanje na nebu primijećujemo tek pomnijim promatranjem detalja rada. Autor radu daje naziv: „Pomrčina mjeseca“. Ovim iskazom on motivu dodaje poseban smisao.

    Ovaj rad doživljavamo poput dokumenta. Umjetnik dosta precizno, ali ne i dosljedno, predstavlja ambijent i sudionike. Nismo sigurni želi li on prenijeti dojam ili samo slikovne, vizualne karakteristike promatranog. Pred nama je slika stanja, ali ne i iskaz doživljaja. Ili, moguće da je umjetniku bilo dosadno pa je i rezultat njegova činjenja sukladan njegovu dojmu. Moguće je da Stipan ne voli ili ne osjeća jazz glazbu kao važnu. Također, moguće je da je prisustvovao nekom od nastupa jazz muzičara na kojem se nije razvila dramatična korespondencija energija izvođača i publike. Umjetnik primijećuje Mjesec, njegovu transformaciju. Kao da želi naglasiti ovaj događaj na tamnom nebu koji većina drugih nije zamjetila.

   Autor nas navodi na promišljanje kako naša, zapadna, bahata civilizacija ima olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Jer, Svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas.

   Načinom uporabe motiva ovdje je na osobnoj ravni izgovoren apel masovnoj kulturi. Jer, estetika zrelog kapitalizma nije više u mogućnosti odrediti što je realno ispravno ili lijepo. Dostupno je sve više informacija, a sve manje značenja. Simulakrumi zamjenjuju realno. Liječimo se prekomjernom potrošnjom, slaveći hedonizam kao oblik samoispunjenja koji ne donosi istinsko zadovoljstvo. Ritam civilizacije i grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora pojedinca, ponuda sredstava za ugodu i slične situacije koje kapitalizam prikriva pojmom demokracije, pokazuje se ovdje u artističkom uprizorenju.

   >Milan Tucović predstavlja neobičan, ambiciozni, slikarsko-skulptorski rad. Umjetnik ga naziva „Fecit“. Radi se o kombiniranoj tehnologiji, slikarstvu s naknadnim izlaskom u treću dimenziju. Kao osnovu, umjetnik predstavlja portretni rad uključivanjem skoro cijelog ženskog tijela u scenu koju predstavlja.

   Slikarski rad ima portretne karakteristike. Djevojka, žena, akterka kao da je predstavljena pred odlukom treba li dopustiti sili teže da joj smakne haljinu ili da grčevito rukama zadrži na sebi odjevni predmet. Čini se da je osoba stidljiva, ali da bi mogla pokleknuti pred izazovom i obnažiti se. Djevojka kao da je zasanjana, udubljena u neka intimna razmišljanja. Njen zaustavljeni pokret nudi mogućnost dojma pridržavanja haljine prilikom oblačenja ili pred svlačenje. Kao da promišlja neko sljedeće činjenje.

   Iznad ženske figure, na slikarskom dijelu rada, zapažamo biće (lava) s krilima koje drži knjigu. Možemo ga tumačiti kao venecijanski simbol koji se ponavlja na teritorijima koje je kroz povijest zaposjedala venecijanska republika.

   Na vrhu slike umjetnik se odlučuje izvesti skulptorski dodatak. Čini se kao segment renesansne gradske lođe Grožnjana, lokacije gdje je rad i nastao te kasnije prvi puta bio predstavljen. Na samom vrhu, čini se da nalazimo dimnjak i izrezak plavetnila neba, oblak. Ovim detaljima kao da je autor želio odrediti lokaciju, ili, možda, obilježiti trenutak susreta s modelom.

   >Katarina Zarić ostvarila je slikarski rad tehnikom ulja na platnu. Pred nama je nadrealistički sadržaj znakovitih atribucija. U prvom planu zapažamo dvije tekstilne odore, halje, koje, ovješene na gracilne stajaće vješalice, lepršaju na vjetru. Njima su pridružene bijele marame/šalovi koji dodatno dramatiziraju dojam zračnosti. Prostor ovih predmeta definiraju stupovi koji se pri vrhovima spajaju poput gotičkih lukova čineći arkade. Podlogu predstavlja kamena terasa koja metalnom ogradom, rukohvatom, prelazi u područje neba koje se proteže i iznad stupova/lukova.

   Svi elementi slike tvore nadrealnu scenu čiji dojam se zgušnjava otkrivanjem detalja. Tu su glave na zidanom, omeđenom prostoru iznad vrhova oštrih lukova. Nebo se pri vrhu slike sve više zatamnjuje, a na njemu nalazimo zvjezde. Mističnu situaciju naglašava i komet kojeg zagledamo među njima. Prostor i dojam ovog slikarskog rada zaokuplja pažnju. Nudi memorijske reminiscencije. Iako je sve jasno prikazano, nismo sigurni nalazimo li se u interijeru ili eksterijeru. Ljudi nema. Prisutstvo ljudskog označeno je simboličnom odjećom. Rad izaziva melankoličan doživljaj plemenite nestvarnosti. Budi sjetu i promišljanja o realnom i zamišljenom prostoru i vremenu. To potvrđuje i naslov ciklusa iz kojeg je rad: „Tajna odaja bola“.

   Maštovita ikonografija zapanjuje. Radeći ovaj rad, autorica kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući motiviku unutar samozadane ideje. Kao da ritual oblikovanja pretapa u osobno propitivanje stava. Prikaze oblika i detalja umjetnica kompilira u scenu. Sve je na ovoj slici stabilno i nepromjenljivo osim odložene odjeće na vjetru poput sjena osoba te odsjaj kometa koji diskretno prolazi nebom ostavljajući trag prolaznosti. Neko čvrsto određenje rezultata rada koji je pred nama zapravo je suvišno. Promatrač sam definira doživljaj. Katarina Zarić mu nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Sve to ona čini intimnim osobnim promišljanjem, a vizualizaciju doživljaja nudi i nama.

   >Rok Zelenko, bard grožnjanske likovne scene, predstavlja slikarski rad vezan za lokaciju koja označuje njega kao kreativca i osobu, a ujedno i lokaciju događanja ove likovne kolonije.   

   On se iz izobilja pitoresknih grožnjanskih veduta odlučuje za oblikovanje (pre)velikog zdanja glavne gradske crkve. Ovo zdanje postavljeno je čvrsto u centralni dio slikarskog rada. Tijelo objekta zauzima i veći dio formata. Umjetnik dramatičnom, nametljivom arhitektonskom zdanju pridaje obli dio krošnje stabla. Tonovi su zagasiti kao da je vrijeme radnje sumrak. Ekspresivno ispunjene površine odlično odražavaju tajnovitu atmosferu.

   Dok se sumrak uvlači u plemenito naselje, dan još nije završen. Kao dosjetku, znak svjetovnosti i slobode, na slici nalazimo dio figure, vjerojatno žene, s crvenim šeširom i pudlom. Ovaj diskretni znak realnog života unosi vedar štih u ovaj rad. Dok monumentalno sakralno zdanje obuzima mrak predvečerja, osoba sa šeširom uživa u panorami zadnjih trenutaka večernjeg zalaska sunca.

             Eugen Borkovsky, 2018.

Izložba u Kući za ljude i umjetnost LAUBA ostaje otvorena do 29. X. 2019.