Složiti se možemo da je neimaština stvarala ovakve djelomično necivilizacijeske običaje, ali je bilo i dobrih stvari u svemu tome, a gdje smo danas – u nekoj drugoj krajnosti koja također nosi dosta negativnosti

Rođenje djeteta kao Božjeg dara roditeljima i cijeloj zajednici u današnje vrijeme je jedna velika  radost. Rođenju djeteta u prošla vremena je također bila radost, ali nije se pridavao veliki značaj iz razloga što se na to gledalo na sasvim drugačiji način. Trudnice su prije  radile jadnako kao i svi ostali, išle u brdo u drva, na pašu, na polje,… Uglavnom, nisu dobivale “popusta” budući da su u “drugom stanju”. Znalo se često dogoditi da donesu “breme” drva i da upravo taj dan rode. Rađanje djece prije nije bilo u bolničkim rodilištima, već u kominu kraj ognjišta. U svakom selu bilo je vještijih žena koje su porađale rodilje. Žene babice trudnicama su tih dana bile stalno “pri ruci”, jer se nije moglo ići u rodilište u bolnicu. Zbog nemogućnosti pružanja adekvatne liječničke njege na selu je bila velika smrtnost novorođenčadi. Dijete prije u obitelji nije bilo “idol” kao što je sada. Samo prvih dana poslije poroda o njemu se brinula majka, dok se malo ne bi oporavila od poroda, ali čim se malo oporavila, dijete bi preuzela “svekrva”, a  majka bi nastavila raditi poslove kao i do tada što je radila.

Običaj krštenja djeteta prije je bio odmah po porodu. Na krštenje bi dijete nosila, uglavnom, žena iz sela koja je mogla dojiti, a išli bi otac, kumovi i obično zaova iz kuće. Krštenje bi bilo bez mise. Samo bi svećenik svoje obrede izmolio odnosno krstio bi dijete. Majka tek rođenog djeteta prije nije smjela u crkvu zbog tzv. “nečistoće” do 40 dana nakon poroda, kada bi je svećenik na crkvenom pragu blagoslovio. Tim činom je ponovno mogla dolaziti k misi. Imena djece bila su uglavnom po očevim roditeljima, po majkinim nikako, jer bi to bila sramota. Tek kasnije, u novija vremena (osamdesetih godina dvadesetog stoljeća) djeca su dobivala imena i po majčinim roditeljima. Poslije drugog svjetskog rata su se davala imena po imenima nestalih hrvatskih vojnika. Zbog velike smrtnosti događalo se da su se imena ponavljala više puta u imena umrlih. Obično prvom djetetu kum bi bio najstariji zet. Odmah po rođenju  djeteta bliža rodbina i seljani donosili bi “babine”. Vjerojatno je običaj dobio babine po tome što je novorođenče prva dolazila vidjeti rodiljina majka, odnosno djetetova baba. To bi bio prvi put da je majka u kćeri mogla doći poslije njene udaje. Na babine bi se donosile, pokoja pelena, povoj, a sve je to bilo od vune. Od hrane bi se donosila pogača, uštipci, maslo, med,   odnosno što  je tko imao. Žene bi pri donošenju “babina”, kada bi dijete prvi put vidjele znale reći “mašala” ili  “koliko te moje oči dosad vidjele, toliko te svako zlo vidjelo”. Vjerovalo se da se tim riječima dijete štiti od uroka.

Kolijevka djetetova obično bi bila ispod kamenog kreveta odnosno kod majčinih nogu. Kada bi dijete plakalo majka bi ga morala iznijeti iz kuće i umiriti da ne bi smetalo drugoj čeljadi, a otac djeteta imao je samo hraniteljsku obvezu, ne i obvezu čuvanja i držanja djeteta, jer je to prije bila sramota. Odrastanje djeteta bilo je uz baku i djeda kao što smo već i rekli, pa bi ono poprimilo dosta njihovih “manira”. Složiti se možemo da je neimaština stvarala ovakve djelomično necivilizacijeske običaje, ali je bilo i dobrih stvari u svemu tome, a gdje smo danas – u nekoj drugoj krajnosti koja također nosi dosta negativnosti.

Autor: Ivica Karačić