Iako je zabranjeno promovirati ideju pušenja, artistički projekt uvijek smije izlaziti iz konvencija ili zadatosti. Već na prvi pogled jasno je da su radovi tematski ujednačeni, uz manja odstupanja od kanona kojeg si autorica zadaje.

fotografski likovni projekt

Kustos: Eugen Borkovsky

Otvorenje / Inaugurazione: subota / sabato, 5. X. 2019., 19,30h.

Galerija AGATA, Velika ulica 1, Novigrad / Cittanova

U okviru 15. Foto EX TEMPORE Novigrad / Cittanova 2019.

    POGROM PUŠAČA   

   Komentirajući ovaj fotografski likovni projekt, nameću se dvije asocijacije premise koje autorica Nadja Brečević svjesno obrađuje kako bi došla do rezultata koje podastire. Jedna je portret kao zabilješka trenutka stanja neke osobe, a druga je problematiziranje proganjanja, pogroma nad pušačima u suvremenosti. Uspostavom režima nepušenja, u mnogim državama svijeta pušači su izloženi diskriminaciji.

   Potrebno je reći da je autorica rođena Šveđanka iz Stockholma, s roditeljem porijeklom iz naših krajeva. Švedska je uvela „konačno rješenje pušačkog pitanja“. Na snagu je stupila zabrana pušenja i na otvorenom. Više se ne smije pušiti na igralištima, kolodvorima i drugim javnim mjestima. Zabrana se odnosi čak i na e-cigarete. U tom svjetlu, radovi Nadje Brečević hrabra su provokacija tamošnjeg, ali i svih ostalih sistema određivanja načina života ili navika pojedinca. Od 2004. u Europi, pušači su osobe drugog reda. Ako se zabranjuje pušenje jer to „nekome smeta“, pitamo se: Što je sljedeće? Hoće li biti zabranjeno jedenje krafni, glasno smijanje, pjevanje u WC-u, samo zato jer to nekome smeta?

   Pušenje je u najstarijim kulturama/civilizacijama bilo uobičajeno i imalo je obredno značenje. U Kolumbovu dnevniku iz 1492. godine, opisano je kako Indijanci motaju list duhana i pale ga s jedne strane, a s druge u pluća uvlače dim. Prvi pušači u Europi su Kolumbovi mornari, a Španjolci prvi Europljani koji već 1595. uzgajaju duhan u prekomorskim kolonijama, te ga nude u Europi, gdje se pušenje proširilo i postalo popularno. Danas su pušači prognanici. Pokazuje se da je ova zabrana najviše uništila društveni život u javnim prostorima, kavanama, bifeima, restoranima. Pušači tvrde da su diskriminirani i da im nitko ne može/smije zabraniti da se truju.

   Pušenje skraćuje jedino cigaretu. Jer, nema relevantnih podataka o štetnosti pušenja duhanskih proizvoda. Razotkriveni anakronizam globalizacije zapravo je osiguravanje velikim korporacijama da čine što žele. Tzv. znanstvena ispitivanjaograničavaju se na urbane, zapadne lokacije gdje su ljudi izloženi stalnom stresu, npr. prekarni rad i gdje se konzumira tvornički dorađen duhan. Osim toga, tu je i dim auspuha automobila, zračenje rutera, odašiljača, električnih instalacija, negativnih energija buke, neželjenih susjeda. Država koja propisuje rigidne zabrane je prijetvorna, jer ako brine za zdravlje stanovnika, zašto se ne bavi klimom, GMO proizvodima, smećem? Pitamo se što je sa štetnošću alkohola, misnog vina, piva, konjaka, rakija ili muzirajućih slatkih pića ili energetskih napitaka. Tu je industrija mesa, povezana s lancima brze prehrane, uvijek profiterskih grupacija. Upitna je i farmacija: što je s kemijskim pripravcima za opuštanje čije je konzumiranje legalno? Konzumenti nabrojanog nisu prognanici. Nakon svega, ispada da je utjecaj duhanskog dima na zdravlje minoran.

   Stručnjaci kažu da male količine nikotina imaju povoljno djelovanje na ljudsko tijelo jer stimuliraju mozak, da pušenje cigareta nosi smirenje, osjećaj sigurnosti. Većina pušača prvi put zapali u tinejdžerskim godinama kao svojevrsni znak odraslosti i način prihvaćanja među vršnjacima. Navika koja je nekoć smatrana iskazom osobnosti, seksipila, dobrog zdravlja, danas se smatra nezdravom i nepoželjnom. Ipak, odluku treba prepustiti pojedincu. Jer, pušenje ipak nije radioaktivno, i uz konsenzus, može se sve prostore podijeliti na pušačke i nepušačke. Svako može birati. Sve ostalo je holokaust pušača.

   Možemo se složiti sa strukovnim mišljenjem da pušenje nije razarajući tip ovisnosti, ali je ipak ovisnost. Ona se ogleda u ritualu i navici. Do nje dolazi vezivanjem za ponavljanu radnju koja izaziva ugodu. Ali, za razliku od alkoholičara ili narkomana, pušači ni po čemu ne odskaču u svojoj prilagođenosti u društvu, jednako su sposobni, koncentrirani, na poslu dobro funkcioniraju. U vrijeme nametanja reklamokracije, smanjivanja individualne bitnosti, pušenje možemo prepoznati u kategoriji tihe neposlušnosti perfidnom nametanju stila ponašanja.

   Na ovom tragu, Nadja Brečević realizira kolekciju odličnih portreta. Iako je zabranjeno promovirati ideju pušenja, artistički projekt uvijek smije izlaziti iz konvencija ili zadatosti. Već na prvi pogled jasno je da su radovi tematski ujednačeni, uz manja odstupanja od kanona kojeg si autorica zadaje. Nadja zna da je lice temeljna oznaka identiteta. To je dio tijela po kojemu razaznajemo pojedine ljude. Drugi dijelovi tijela ne nose toliko individualnosti. Na licu se iščitavaju geste našeg unutarnje stanja, ali, ono može ponijeti i željenu grimasu. Radi se o propitivanju forme i raspoloženja te odnosa s ozloglašenom djelatnošću. Radovi nude motiv glave, lica, ruke, cigarete. Uz njih, tu su, kao akcenti propitivanja, fotografije potrošenih cigareta, čikovi. To su očito situacije gdje nije organiziran prihvat čikova, gdje nema pepeljare, čikobernice. Isto je i s bilo kojim smećem.

   Bitna stavka ove izložbe iskazan je smisao za likovnost unutar samozadane teme. Mlada umjetnica uspješno bilježi neponovljivost trenutaka. Nadja nam predstavlja osobne situacije, individualna stanja različitih aktera koja je teško zabilježiti bez talenta i znanja. Jer, portret je odgovorna tema za sve tehnika oblikovanja. Možda čak najteže fotografima jer, u suvremenosti vlada inflacija fotografije, posebno na društvenim mrežama. No, autorica poznaje pravila žanra, značenja interpretacija lika. To su formalni, fizionomski te postularni identiteti modela. Nadja se ne zadovoljava prikazom ob/lika, već napor usmjeruje ka bilježenju psihološkog stanja. Podastrta lica uvijek su zaustavljena u trenutku njihove osobne situacije uz odnos s upaljenom cigaretom. Autorica ih prikazuje u prostorima ili na otvorenom, najčešće same, ponekad u formi diptiha. Jedan snimak je bez, a drugi s upaljenom cigaretom. Nameće se pitanje: je li nam privlačnija/zanimljivija nepušačka ili pušačka verzija iste osobe? Ovaj drugi uvijek nosi znakove opuštenosti.  

   Umjetnica bilježi sudionike realnog vremena. Neki akteri gledaju u nas, a neki ne. Skoro svi imaju svijest da ih netko bilježi svjetlom. Umjetnica pažnju posvećuje njima samima i svom doživljaju njihovih trenutaka zabranjivane aktivnosti: pušenja. Nameće se dojam naglašene životnosti, realnosti lica koja se nižu pred nama. Trendovski štih je odbačen: cigareta nije skrivena. Prepoznajemo karakter modela i stav autorice. Odsjaje stanja osobe, vidljiva na licima, autorica vješto prepliće, i pred nama se pokazuju lica koja su i mlada, i stara, i mirna, i nervozna. Samoća pojedinca naglašeno je propitana kroz ovaj niz. Nadja niže prikaze lica i cigarete. Čini se da u ovoj kombinaciji osobe postaju ne-same. Cigareta je stalni pratitelj/prijatelj, i u društvu i u samoći.  

    Umjetnica strastveno brani demokraciju. Nadja Brečević kao da poziva na akciju: prepoznavanje podmuklih obrazaca i mehanizama populističkog vala koji se širi svijetom. Ovo je upozorenje da populizam i nacionalizam ne marširaju prema vlasti kao formiran pokret: oni se šuljaju, ali uspijevaju, pod strašnim sloganom: „..za vaše dobro“. 

   Neki od ovih radova već su bili izloženi na skupnoj izložbi, zajedno s njezinom knjigom fotografija pod imenom “Sorry, Mom, But It Looks So Sharp”. Zamišljen je kao starinski album, koji ima i recikliranu ambalažu: kutiju za cigare. Nadja Brečević i ovdje namjerno izuzima kolor. Radovi time nude ideju memorije, starinske fotografije. Za razliku od povijesnog, artističko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. Ova izložba nosi konceptualne karakteristike. Imamo temu, više vrsta predmeta i, nadasve, poruku. Pred nama je odličan, aktivistički, fotografski, likovni projekt. Tema su izgnanici slobode izbora.

 Eugen Borkovsky, IX. 2019.

…”Tada je uvidio kakvo je blago ta stalna vatrica pred vidom i taj modrikast dim koji golica oči i grlo, i omogućuje čovjeku da pusti suzu bez plača, da udahne duboko i izdahne zrak, a da se to ne zove uzdah. Otad mu je godinama svjetlila ta vatra pred očima ili sagorijevala među prstima. Taj dim, uvijek isti ali i uvijek drukčiji, odvraćao mu je misao od onog čega se bojao, i u izuzetno sretnim trenutcima odvodio ga u potpunu izgubljenost i zaborav; hranio ga je kao kruh i tješio kao drug. Noću je sanjao da puši kao što drugi sanjaju susret sa onima koje vole”…   Ivo Andrić

Nadja Brečević je fotografkinja koja je rođena i živi u Stockholmu, odrasla na otoku Gotlandu, sa srcem u Oaxaci (Meksiko). Studirala je umjetnost (fotografiju) na Gerlesborgsskolan, Stockholm. Radi gotovo isključivo s analognom fotografijom (kao član Piri-Piri fotografskog kolektiva). Izlagala je na nekoliko samostalnih i kolektivnih izložbi: Berlin (D); Novigrad (HR); Stockholm (S).

Organizacija: Miranda Legović, inicijatorica i realizatorica projekta Foto EX TEMPORE Novigrad/Cittanova