Posjetili smo atelje Mate CROate, poznatog kipara u kamenu, zasigurno jednog od najdojmljivijih ateljea u Hrvatskoj. S Matom smo imali čast u posljednje vrijeme češće se susresti. Proteklog vikenda vrsnog kipara susreli smo u svetojanskom kraju, a prije toga u Gospiću, Karlobagu, Dubrovniku, Baškim Oštarijama, Zadru, Križevcima, a evo nas sad i u njegovom ateljeu u svom Vrbovcu.

“Kažu da sam jedan od ponajboljih kipara u kamenu u cijeloj Hrvatskoj, a ja ne mogu živjeti od svog rada.”

Poštovani prijatelju Mata, u posljednje vrijeme izuzetno si popularan, brojni mediji pišu o tebi, o tvojim kiparskim uspjesima i ostvarenjima. Imaš izvrstan atelje, otvario brojne izložbe, stalni postav u Križevcima,… Je li taj uspjeh došao baš tako olako?

Ovako ću ti odgovoriti. Nedavno sam pisao pismo jednom svom prijatelju. Čovjek koji mi je pomogao skoro više nego cijela rodbina skupa. Kao studentu mi je davao dosta hrane u zamjenu za skulpturu i više nego što sam ja cijenio skulpturu, bio mi čak dva puta u posjetu, na par izložbi izvan Širkog, eto čovjek baš čovjek… Iako je velik radnik i od jutra do mraka radi, nađe vremena za mene… Tako je to nekako krenulo.

Posebno te dojmilo rušenje i uklanjanje tvoje skulpture iz javnog prostora.

Isti čovjek organizirao je da se skulptura koju je prof. Skoko srušio odveze sa smeća. Stvarno čovjek kojemu mogu biti zahvalan. I tebi sam zahvalan, ali obojica zbog obaveza ne uspijevamo napraviti nešto još veće… Ja zbog tebe i par dobrih ljudi idem na kolonije, izvajam svoje slobodno vrijeme, dajem si truda…

Vrijedan si, ali i uporan umjetnik.

Zaista puno radim i onda umjesto odmora, za vikend odem i cijeli dan provedem u hodu i druženju.

Kakvi odnosi vladaju među umjetnicima, je li to lobi koji se drži zajedno, kao npr. doktori?

Iskreno, moram reći, tužno je da se među umjetnicima pojavljuju ljudi koji su nadojeni mržnjom. To je kao kao se u razredu nađe par ljudi koji ometaju i uništavaju nastavu svima, a pogotovo profesoru. To je stvarno ružno, Takvi ljudi umjesto da se brinu o sebi, oni gledaju kako bi nanosili zlo drugima… Kod tebe toga nema, ne možeš ti shvatiti takve ljude. Ideš da se svi zabavimo, da bude ugodno s korisnim, ali podosta ima onih koji nisu takvi.

A da ja, uz svoju muku, idem gledati kako ću druge namjerno klevetati, imao bih do sada samo desetak izložbi i 80 posto manje skulptura i u njima ne bih bilo umjetnosti, pao bi kao umjetnik…

Kako vidiš stanje u društvu, mislim prije svega na političare koji imaju mogućnost za suradnju i pomoći?

Znaš, kad ja kažem nešto istinito o vlastima, kako oni sami sebe zovu, iz mojeg dragog grada, grada u kojem živim, kao imam protiv njih, a nitko se ne pita kako je meni kad mene i moj rad, slobodno mogu reći namjerno diskriminiraju.

Jer počelo se ono događati – 100 puta izgovorena laž, postaje istina… Ja šutio, a oni pričali. Tu živim, pa ne mogu se ponašati kao da je sve super, kad nije.

Trenutno sam pod dojmom pisma koje sam danas pisao prijatelju, pod dojmom njegovih čestitki i podrške koju mi je uputio, pa bih upravo to malo prokomentirao.

Kažu da si jedan od ponajboljih kipara u kamenu u cijeloj Hrvatskoj.

Ovako nekako sam mu napisao. Jednog dana će sve to doći na svoje… Sav moj trud… Vidjeti ćeš… Do tada samo treba izdržati…

Da sam sanjao noćnu moru, ne bih vjerovao, da može biti ovako teško, uz ovolike rezultate, stručne pohvale…

Kažu da sam jedan od ponajboljih kipara u kamenu u cijeloj Hrvatskoj, a ja ne mogu živjeti još od svog rada. To je tako teško zamisliti, a još to i proživljavati…

Sad sam se zaposlio na dva mjeseca u školi, kao profesor, ali na pola radnog vremena, na tri dana u tjednu. S time ne mogu planirati život, obaveza je, tako da neću moći… Jer uz to i ovaj svoj put… Ne mogu oboje…

Od mene se očekuje da budem dobar umjetnik, inovator, da radim u prašini pod maskom, da uz to budem i dobar menadžer, da budem profesor u školi, da pravim izložbe, da budem dobar čovjek, da se ne miješam u politiku, toliko toga…

Kako je živjeti vrsnom umjetniku i to u kamenu u svoj domovini?

Kad pitam ljude mogu li zamisliti dobrog menadžera da bude dobar umjetnik u kamenu, da poslije menadžerskog posla ide brusiti u prašinu ili da poslije brušenja u prašini i inoviranja ide raditi menadžerski posao, nitko ne može to zamisliti… Ali, svi bi rekli da ja mogu biti i profesor u školi, i umjetnik koji inovira, stvara, pravi izložbe, i još uz to da sam menadžer… A kada imati privatni život, kako naći curu, zasnovati obitelj,…

To je stvarnost… Vidiš, to je moj život…

Stvaraš hrvatsku kulturu, umjetnost, djeluješ pozitivno.

A kad mi kažu, dosta si napravio, stani, to je zato jer me gledaju kao zanatliju, a ne kao umjetnika. Messi je dobar nogometaš, i zabio je puno golova, da mu kažu stani, ne moraš zamisliti više, što bi bilo s njime… Bio je i Ronaldinho svjetski, stao i zaboravili ga…

Stvaraoci su jedna druga vrsta ljudi, koje mogu razumjeti samo veliki radnici i slični.

Ipak, stvaraš i nadaš se, ne odustaješ.

Da do sada nisam uložio toliko u izložbe, mogao sam već imati novi kombi, ali da nisam ulagao, čemu bi se nadao… Tako da… Sav ovaj trud je nadanje… Gdje sam uložio toliko truda, koliko ih većina umjetnika ne uloži za vrijeme života…

Nisam ja kriv što živim u sredini koja nema turista, gdje je politika protiv naroda.

Novinar Mili je rekao – ljudi koji uništavaju kulturu, dobivaju nagrade za promicanje… Stvarno je tako i to je problem…

Imaš li podršku od svoga grada, ti ne radiš samo za sebe, radiš gradu veliki marketing uostalom?

Prije dva dana sam imao posjet iz Slovenije. U šoku su, kad su vidjeli što sam postigao te ne mogu shvatiti kako to nemam podršku svoga grada… A bez podrške grada, kao umjetnik, teško mogu… Jer tako to ide, jer vlasti u gradu su tu za građane, ako zakažu, onda je veliki problem… Drugi gradovi imaju svoje umjetnike i normalno da mi kažu da nisam njihov, a moj grad ponaša se, ne kao da nisam njihov, ma rekao bih čak kao da sam neprijatelj.

Prijatelj mi ima firmu, kaže dok npr. limena glazba ide u inozemstvo, grad za njih traži donacije i tako se financiraju i to mi je drago… A za mene nema tko tražiti…

Siguran sam da će te tvoj Vrbovec vrlo brzo podržati, ne ide to tako brzo, shvatit će tvoju vrijednost, takav umjetnik je rijedak.

Velik je to problem, iz toga se samo može vidjeti koliko sam na gubitku, a gdje je sve ostalo. A nisam kriv, netko s vrha odlučio da me treba diskriminirati i svi njegovi ga poslušali, jer ih on drži i plaća.

To je moja sudbina… Ali evo dok se ne desi nešto veliko… Neki poziv, dok me ne uvide… A kad će, ne mogu znati…

Nedavno smo bili u Karlobagu i doznali nevjerojatnu spoznaju za koju ljudi još nisu ni svjesni. Na primjer Karlobag je grad koji je postao sto puta manji od Zaprešića po broju stanovnika. Nestade nam Hrvatska. Mladi iseliše, a vrijednih i upornih kao što si ti je sve manje…

A nekad je Karlobag bio pojam, kako kažu mjesto za odmor, dok bi starom cestom ljudi prema Zadru ili Rijeci… A danas živi samo ljeti kao i većina mjesta… Tužno… A tko je doveo do toga?… Politika!

Većina današnjih političara je zlo koje je uništilo domovinu, ali ipak se nadamo da će se netko pojaviti komu je važno, prije svega – biti čovjek.

Zamisli, političari su dobili čast da raspoređuju resurse i uživaju u večerama, domjencima, putovanjima, a oni tu zahvalu iskazuju da uništavaju one koji su im to omogućili… Političari su najčešće kraljevi laži… Obećaju služiti građanima, a onda traže da građani služe njima, a tko neće da im se pokori, da bude njihovog mišljenja i razmišljanja, tko ne želi biti podoban, njega onda nastoje diskriminirati… A kad netko javno kaže to, onda kažu da taj priča protiv njih… Iz iskustva to sve govorim… Djelujem i nadam se!

Autor: Stjepan Katić