SINDIKALISTICA ANA TUŠKAN O PRIPREMI REFORME OBRAZOVANJA

Ni jedna reforma ne može i ne će biti uspješna ako se ne pita one koji ju trebaju provoditi. Ne treba se bojati mišljenja struke, ona su dobar pokazatelj, a učitelji žele savjetovati i pomagati kako bi obrazovanje bilo što kvalitetnije. Svi mi želimo sustav koji će biti prilagođeniji potrebama učenika i uvjete rada koji su bolji za zaposlenike u sustavu odgoja i obrazovanja.

Nakon jednogodišnjega provođenja eksperimentalnoga programa ove će se jeseni – za dva tjedna, s početkom nove školske godine – u svim hrvatskim školama početi poučavati na novi i drukčiji način. Tako, naime, ističu iz Ministarstva znanosti i obrazovanja, u kojem reformu obrazovanja nazivaju »Škola za život«. No rijetko se u javnosti prostor daje kritici reforme, možda i zbog straha učitelja da o tome progovore. Stoga smo zamolili Anu Tuškan, po struci pravnicu, a zaposlenu na mjestu glavne tajnice Sindikata hrvatskih učitelja, koji ima oko 26 tisuća članova u sustavu školstva, da otvoreno progovori o uvođenju »Škole za život«, kao i o statusu hrvatskih učitelja i drugoga nenastavnoga osoblja.

Nismo kočničari reforme

Mnogo se govori o »Školi za život«, no što zapravo znači frontalni način uvođenja reforme obrazovanja i koga će ona sve zahvatiti?

TUŠKAN: Izraz frontalna provedba reforme dolazi od toga što se ona uvodi u sve škole i predmete, ali postupno: i ove će školske godine ona zahvatiti učenike prvih i petih razreda za sve predmete, a sedmaši će po novim kurikulima učiti biologiju, fiziku i kemiju. S provedbom reforme nastavljaju i one škole koje su ju provodile protekle godine u eksperimentalnom programu, pa će reforma obuhvatiti i te učenike koji će sada biti drugi, šesti i osmi razred.

Tako je plan Ministarstva znanosti i obrazovanja da u idućih nekoliko godina postupno, malo-pomalo zahvatiti sva razredna odjeljenja i predmete.

Koliko su učitelji zadovoljni reformom i kako ju ocjenjuju? Što im najviše smeta kada je riječ o reformi obrazovanja?

TUŠKAN: Proveli smo veliko istraživanje o analizi uvjeta rada u osnovnim školama i u tom kontekstu ispitali i one koji su bili uključeni u eksperimentalni program obrazovne reforme. Kroz njihove se odgovore iščitava da su najviše nezadovoljni jer se ne uvažava njihovo mišljenje. No ni jedna reforma ne može i ne će biti uspješna ako se ne pita one koji ju trebaju provoditi. Ne treba se bojati mišljenja struke, ona su dobar pokazatelj, a učitelji žele savjetovati i pomagati kako bi obrazovanje bilo što kvalitetnije, znaju koja područja u obrazovanju treba poboljšati i zato uz sugestije obrazovni sustav može biti samo bolji. To nisu kritike, nego smjernice za poboljšanje, želimo da nas se doživljava kao profesionalce i socijalne partnere, što i jesmo, a ne kočničare reforme jer svi mi želimo sustav koji će biti prilagođeniji potrebama učenika i uvjete rada koji su bolji za zaposlenike u sustavu odgoja i obrazovanja.

Politika želi instantne rezultate

Spomenuli ste neuvažavanje mišljenja struke. Što je razlog tomu?

TUŠKAN: To je općenito problem u Hrvatskoj, ali ne znam koji je razlog tomu, potencijalnih razloga ima mnogo, to može biti povrjeda nečijega ega, politički razlozi da se sve promjene žele napraviti u jednom političkom ciklusu bez obzira na to što neka rješenja ne će biti dovoljno transparentna, kvalitetna i dugoročno održiva, nespremnost na slušanje argumentacije druge strane, suprotni pogledi i različite vizije koje se ne podudaraju s potrebama u realnosti i stanjem na terenu. No razlozi nisu toliko važni koliko je važno iznaći rješenja koja će biti u korist svim dionicima u sustavu odgoja i obrazovanja, a to se može postići jedino uvažavanjem argumenata koji dolaze od onih koji tu reformu moraju svakodnevno provoditi. Kao predstavnici sindikata sudjelovali smo u brojnim radnim skupinama, no, nažalost, sastanaka je premalo i na brzinu se donose pravilnici i zakoni. Ne ostavlja se vremena za kvalitetnu diskusiju sa sasvim zainteresiranima za promjene i dojam je da se promjene zazivaju samo radi promjene, a ne kako bi krajnji rezultat bila kvalitetnija nastava i kompetentniji učenici. Očito je da u politici žele instantne rezultate, ali treba razmišljati dugoročno, a ne da svaka politička garnitura donosi kratkoročna rješenja kojima se svaki put treba ponovno prilagođavati. Tako je i s nekim dobrim idejama, poput one o različitom početku ili završetku učeničkih odmora, koja nije uzela u obzir da postoje učitelji koji rade na više škola koje su odabrale različite termine odmora, pa se postavlja pitanje kako će oni realizirati taj odmor, a teret administrativnoga rješavanja mnogih novina past će na, ionako pretrpano poslom, administrativno osoblje.

Od zanimanja do pozivaŠto u Sindikatu hrvatskih učitelja smatrate da je pogrješno učinjeno u procesu reforme? Što je trebalo učiniti drukčije?

TUŠKAN: Mnogo je problema, ali oni nisu nerješivi ako postoji volja i ako se posluša mišljenje struke. Reforma treba ići, odavno je trebala krenuti – no razina spremnosti drugo je pitanje. Krenimo od pripreme i načina provođenja edukacija među učiteljima. S terena često primamo pritužbe da je cijeli taj proces prekaotičan i ispada da je glavni zadatak postao skupiti što više znački u virtualnim učionicama, a proces odgoja i obrazovanja predstavlja mnogo više od toga. Dodatni je problem to što se mnogi zaposlenici ne usude javno govoriti o tome jer se boje reakcija, iako mi na svojim edukacijama pokušavamo razjasniti nejasnoće i davati sugestije resornomu ministarstvu kako bi riješili probleme, kojih je, nažalost, u školstvu previše. Također, dio zaposlenika smatra problematičnim to što ne postoji jasna poveznica između zadataka koji se rješavaju i nastavnoga procesa u praksi. Učitelji su, prema našem istraživanju, najviše bili nezadovoljni razinom u kojoj su bili konzultirani pri osmišljavanju eksperimentalnoga programa i nastavnih materijala, pedagoškim standardima te kvalitetom materijala. No za promjene nikad nije kasno, a samo zajednički sustav možemo učiniti boljim. Često se zaboravlja i to da učitelji nisu samo edukatori, nego su i savjetnici učenicima, oni su ti koji prvi uočavaju sve probleme, oni su ti koji uz roditelje vode učenike kroz proces učenja i odrastanja, a to nije nimalo lak zadatak i zato je učiteljska profesija poziv, a ne zanimanje.

Stav apatičnosti i beznađaJesu li onda nastavnici spremni za rad prema novim pravilima i kako će drugoga tjedna rujna krenuti u provođenje obrazovne reforme?

TUŠKAN: Učitelji i nastavnici uvijek su spremni, imaju potrebno obrazovanje, iskustvo i ljubav prema svojem pozivu, iako još uvijek nije sasvim jasno kako će ta nastava izgledati u praksi. Oni se znaju nositi s izazovima ali se, nažalost, svakodnevno moraju nositi s mnogim problemima te im pokušavamo maksimalno pomoći. Primjerice, ne poštuju se propisi i kolektivni ugovori, plaće su im premale, administrativno opterećenje je preveliko, svaki je dan sve više novih zadataka koji ne spadaju u njihove opise poslova, mnogo je njih izloženo svakodnevnomu pritisku roditelja i ravnatelja, nasilju i prijetnjama, anonimnim prijavama, dobivaju se nejasne usmene upute iz ministarstva koje su u suprotnosti s njihovim pravima… Uz mnogo problema s kojima se svakodnevno suočavaju nije ni čudno da postoji nepovjerenje u sustav i da je prevladavajući stav apatičnosti i beznađa. To je šira slika nepovjerenja u kojem se i učitelji osjećaju manje vrijednima, osjećaju da njihovo dostojanstvo i struka nisu na razini na kojoj bi trebali biti i na kojoj su prije bili. Ako ovo društvo želi napredovati, nužno je vratiti njihov osjećaj sigurnosti i dostojanstvo te postići to da se njihov rad više cijeni. Zato je na nama svima da im vratimo položaj u društvu koji zaslužuju i da svi stanemo uz njih jer borba za sustav odgoja i obrazovanja predstavlja borbu za bolje društvo.

Učitelji su postali »Katice za sve«Što još – uz nekonzultiranje struke i nezadovoljavajuće edukacije – smatrate lošim stranama obrazovne reforme?

TUŠKAN: U cijeli taj proces nisu uključeni samo učitelji nego su tu i drugi zaposlenici – od stručnih suradnika, tajnika, računovođa… Svima se u sustavu školstva povećava opseg posla i mnogi od njih trebat će se baviti dodatnim administrativnim, računovodstvenim, pravnim, logističkim, informatičkim i tehničkim zadatcima. Primjerice, kod pitanja besplatnih udžbenika učitelji procjenjuju koji udžbenici nisu dovoljno kvalitetno očuvani kako bi se zamijenili novima za sljedeću godinu, tj. oni moraju čitave godine provjeravati jesu li udžbenici previše podcrtani i iskoristivi, a za to ne postoje jasni kriteriji… Tu može doći i do potencijalnoga sukoba s roditeljima jer će jedni biti nezadovoljni ako dobiju podcrtane udžbenike, a drugi potpuno nove, a nastaju i problemi procjene, naručivanja i raspodjele s kojima je suočen velik broj zaposlenika. Drugim riječima, učitelji su postali »Katice za sve«… Mnogo je pitanja vezano i uz tablete: tko će ih servisirati, tko će biti odgovoran za oštećenja, kako će se raspodijeliti na učenike…

Očito je da se povećava opseg posla s tim novim programima, a upitno je koliko pomažu nastavi i koliko su adekvatni jer ne mogu sva rješenja biti u tabletima. Također, materijalni uvjeti u školama veoma su različiti, neke škole nemaju ni internetske veze, neke nemaju osnovna sredstva za rad, poput papira za kopiranje i drugih materijala koje zaposlenici sami nose u škole. Kada smo pitali zaposlenike osigurava li im poslodavac potrebna sredstva za rad u školi, 31,2 % učitelja, 13 % stručnih suradnika i 13 % pomoćnoga osoblja dalo je niječan odgovor. To je kao da namještamo stan koji ima loše temelje, no ako se već to radi, moraju se napraviti nužna ulaganja kako bi uvjeti bili zadovoljavajući za sve dionike. Gdje ima volje, ima i načina, a ako je suditi prema političkim izjavama kako je obrazovanje ključan faktor razvoja, očekujemo da se to pokaže i u praksi.

Cjelovito rješenje za plaćeVaš je sindikat inicirao povećanje plaća u sektoru školstva, što je prihvatilo i nadležno ministarstvo. Zašto tražite povećanje plaća i mislite li da ćete naići na spremnost političkih garnitura za tom korekcijom?

TUŠKAN: Sve o čemu smo prije govorili stvara dodatne obveze zaposlenih u školstvu, a mi smo ujedno sektor s najvećim postotkom visokoobrazovanih zaposlenika, no s najnižim plaćama. Jedan od razloga za rast koeficijenata svakako je povećanje poslova, no mi smo tražili povećanje plaća za sve zaposlenike u sustavu odgoja i obrazovanja. Krajem 2017. godine objavili smo poziv tajnicima i računovođama da se uključe u akciju za povećanje koeficijenta jer se njihov opseg posla znatno povećao, a koeficijenti su im smanjeni. Još od 2013. resorno ministarstvo uvažava argumentaciju za rast. Još tada su odgovorni tvrdili da su njihovi zahtjevi za povećanje njihovih koeficijenata opravdani, ali da za to nema financijskih sredstava. Temeljem naših zahtjeva, krajem prošle i početkom ove godine, poslan nam je prijedlog Uredbe o povećanju složenosti poslova i to za zaposlenike u posebnim ustanovama te za tajnike i računovođe. Mi nismo bili zadovoljni ponudom jer je to povećanje bilo samo vraćanje na prijašnju razinu, a ne rast te smo zajedno s Nezavisnim sindikatom zaposlenih u srednjim školama Hrvatske tražili sastanak u resornom ministarstvu te rast za sve zaposlenike. Sada već dulje vrijeme ne postoje razlozi da se ne povećaju plaće. Zanimljivo je da su neki naši članovi koji su u škole došli raditi kao računovođe i tajnici iz privatnoga sektora prije razmišljali da je u javnom sektoru lakše raditi, no doživjeli su veliki stres i opseg posla te se uvjerili u suprotno. Sada se čini da se naši zahtjevi za povećanje koeficijenata namjeravaju uklopiti u pregovore o povećanju osnovice u javnim službama, ali mi svoje zahtjeve temeljimo na specifičnostima našega zanimanja, na onom što nam je prije bilo oduzeto i na povećanju opsega posla. Stojimo iza svojega zahtjeva i ako ne bude ostvaren, donijeli smo odluku o sindikalnim akcijama u rujnu. Važno je nastupiti jedinstveno, a politici ne smijemo dopustiti da se vodi onom uzrečicom »Zavadi pa vladaj«. Želimo cjelovito rješenje za povećanje plaća svima u sektoru odgoja i obrazovanja, a za svoj smo zahtjev dobili potporu i od nadležne ministrice, pa se nadamo da će se naći način kako to postići. Važno je u promjenama – pa i u povećanju plaća – obuhvatiti sve zaposlenike u školi. Ona je poput organizma i ako jedan organ ne funkcionira, organizam ne može biti zdrav i kvalitetno obavljati svoje zadaće.

Postupati u skladu s propisima

Upozoravate i na problem zapošljavanja. O čemu je riječ?

TUŠKAN: Velik je problem i zabrana zapošljavanja jer primjerice kad spremačice odu u mirovinu, ne odobravaju se nova radna mjesta iako je nedovoljno zaposlenika i ta su radna mjesta potrebna. A upravo su se spremačice u našem istraživanju, njih čak 48,8 %, izjasnile da čiste površinu veću od one koja je propisana Državnim pedagoškim standardom i Pravilnikom. Neke čiste i trostruko veću površinu od propisanih 600 metara kvadratnih, uz korekciju od 25 %.

Time se i ravnatelji dovode u tešku situaciju jer moraju spremačici naložiti ili da čisti samo dio škole – što onda znači da ne će biti ostvareni higijensko-sanitarno-zdravstveni uvjeti za djecu i što je apsolutno nedopustivo, ili da prihvati čistiti povećanu kvadraturu – što najčešće i čine, ali se onda zbog iscrpljenosti događaju i ozljede na radu, sve češća bolovanja i neplaćanje prekovremenoga rada. Naglašavam da je tehničko osoblje u školama vrlo važan dio sustava jer, osim redovnih poslova koje rade, oni su tu svakodnevno za učenike, poznaju njihove navike i potrebe te im ulijevaju određenu sigurnost i zaštitu. Stoga bi razumnoj državi moralo biti u interesu zaštititi te zaposlenike i postupati u skladu s propisima koje su sami donijeli.

Stigmatiziranje zaposlenika u školstvuSmeta li Vam percepcija javnosti da je učiteljski poziv lako i jednostavno zanimanje, da se ondje nalaze krivotvoritelji diploma? Je li baš tako?

TUŠKAN: Naravno da nemamo ništa protiv toga da se diplome provjeravaju, da one s krivotvorenim diplomama treba sankcionirati i jasnoga smo stava da stručne osobe moraju biti zaposlene u sustavu. No kao da se zaboravlja na činjenicu da je inicijativa za provjerom diploma krenula nakon što je upravo u Ministarstvu znanosti i obrazovanja pronađena krivotvorena diploma – ne u sustavu odgoja i obrazovanja, znači ne u javnoj službi, nego u ministarstvu, državnoj službi. Nas je najviše u čitavu sustavu javnih službi, a javnim izvlačenjem svakoga primjera pronalaska krivotvorene diplome ciljano se blati učitelje koji s tim veze nemaju i kojima je dostojanstvo već dobrim dijelom povrijeđeno. Stigmatiziranje učitelja i zaposlenika u školstvu kao krivotvoritelja diploma ne vodi ničemu dobromu, osim da se pozornost skrene s onoga mjesta gdje je takva diploma prva isplivala. Ako želimo objektivno prikazati sliku lažnih diploma, tada bi se fokus, osim na škole, morao staviti i na druge javne službe te na sve jedinice lokalne i područne samouprave, sva ministarstva i druga tijela državne uprave, a ako se podatci već moraju javno objavljivati, tada bi se trebali objaviti na svakoj od tih razina, i to u postotcima u odnosu na broj zaposlenika u pojedinom sektoru. Baš me zanima kakvi bi podatci tada isplivali.

Autor Ivan Tašev, glas-koncila.hr