Ovaj okrugli stol nastao je na prijedlog umjetnika Artema Mirolevicha, koji je posjetio izložbu Sunčice Kuzmanić Perišin-Tomljanović „Pomorac i ocean“ koja je u tijeku u HPMS-u
Radi se o multimedijalnom projektu koji istražuje misterij i život suvremenog splitskog pomorca na brodu koji je autorica započela pred više godina. Ovim projektom željela je otkriti gdje 38000 hrvatskih pomoraca idu kad kažu da idu na brod. Što oni tamo rade, kako se osjećaju, s čime se susreću i tko su ti ljudi kada su na brodu i da li su to isti ljudi kakvi su i na kopnu? Započela je e-mail korespondenciju s tri splitska pomorca, Capom Ivicom Turkovićem, Chiefom platforme Mateom Kraljevićem i kapetanom Tonćem Stamatovićem. Počela je pratiti njegovo putovanje pred let za Teksas gdje se kao Chief ukrcao na brod, otplovio Pacifik, da bi taj isti brod Clarence na drugoj strani zemaljske kugle preuzeo kao kapetan. Tako je projekt „Ocean i more“ prošao prvu fazu sakupljanja materijala, dopisivanja s pomorcima, zatim je prešla na drugu fazu stvaranja skica i radova koji ilustriraju priče iz života suvremenog pomorca, potom i treću fazu tijekom koje je redovno pratila i stavljala (updaterirala) na blogu projekta – korespodenciju mornara o njihovom životu iz svih krajeva svijeta kako bi i čitatelji bloga mogli pratiti živote tih mornara.
Uz tri muškarca iz Splita i Kaštela uključila je i priču žene Ivane Serences koja plovi na kruzeru, koju je godinama pratila.
Više nego li priče o moru, brodovima i mornarima ili o zgodnim kadetima i kapetanima Sunčine slike su priče o stanjima ljudske duše, one su odraz usamljenosti, neispunjenih želja, čežnje i uskraćenih ljubavi i neostvarenih ili nikada do kraja ostvarenih nada, koje su neprolazne, uvijek ponovljive, vječne…
Sudbine ljudi vezanih uz plovidbu i more bile su iste ili vrlo slične i kada se plovilo na jedra i kada se plovilo parobrodima, a iste su i danas kad se plovi na atomski pogon. Akteri neumitno prolaze i nestaju s pozornice života, no arhetipska stanja ostaju i prerastaju u mitove, a mitovi sjedinjeni i sučeljeni u mediju mora / oceana postaju neuništivim sedimentima života uzmorja, ali i života općenito.
Natuknice o kojima možemo razgovarati:
- I danas splitski pomorci odlaze u daleke krajeve i suočavaju se sa stranim kulturama, opasnostima; i danas doživljavaju pustolovine na oceanu
- Život na brodu – more – brod – postaju dio osobnosti pomorca i dio njegova karaktera
- Pomorac zavoli i treba ocean – ne radi isključivo zbog novca. Dug boravak na kopnu budi u njemu čežnju za morem
- Čekanja pisma – Internet/skype je pupčana veza pomorcu – zamijenio je pismo – pomorci gladno iščekuju poruku od doma
- Žene pomorci – kao radna snaga – diskriminacija
- Žene u pomorskoj povijesti i muzeju
- Uloga žene u pomorčevom životu – žena na kopnu
- Žena je opsesivno u pomorčevim mislima, valovi – fantazmi o ženama, koje plešu na valovima pod utjecajem vjetra, nadahnuća i žudnje,. javne kuće – prostitucija
- Žena – imena brodova
- Pulene – brodski kipovi u obliku žene
- Brodski dnevnici
- Kako umjetnost može utjecati na političke, socijalne, egzistencijalne i kulturne probleme hrvatskog pomorstva, pomoračkog života uopće
- Pomorac-more-žena-umjetnost – umjetnost uistinu ima snagu promijeniti svijet
Sunčica Kuzmanić Perišin Tomjlanović- Sunči, rođena je 1983 u Splitu. 1995-2002 Pohađa srednju školu u Engleskoj, a zatim 2002-2006 Diplomira fine umjetnosti na prestižnom koledžu St. Martins u Londonu. 2006 Prva samostalna izložba nakon koledža odvede ju u Rim, gdje radi i boravi sljedećih dvije godine, te započima živjeti kao profesionalni umjetnik od svog rada. Nakon ponovljenog boravka u Londonu Sunčica radi i Živi u Hrvatskoj od 2009.
Sunčica je realizirala više od 50 izložbi i perfomancea internacionalno, među naj zanimljivijim samostalnim izložbama su bile u Rue Rivoli galeriji u Parizu, Aka galeriji u Rimu, Arkaute Galleriji u Meksiku, u Dioklecijanovim podrumima, u Matici Hrvatskoj Zagrebu, Galeriji Hrvatske Ambasade u Londonu.
U najzanimljivije grupne izložbe ubraja izložbu u Victoria i Albert Muzeju u Londonu, u Pompidou muzeju u Parizu, U Arselanu novom tokom venecijanskog bienala 2007, u izložbi istambulskog bienala 2009 te u Moleskine izložbi u New Yorku.
Ove godine u svibnju Sunčica je izvela i samostalni sedmodnevni perfomance tokom tjedna privatnog otvorenja 59 Venecijanskog biennale u srcu Venecije, u slavnom Cafe Florians, nastavak tog perfomansa iu šesti mjesec zvela je kao gost velike ličnosti na sceni suvremene umjetnosti i mecene Dakisa Joannou, u Ateni i Hidri, u Grčkoj. Te taj perfomance putuje 10 mjesec u London i u Rim.
Sunčica je umjetnik antropolog. Umjetnica upotrebljava performans i slikarstvo kako bi istražila živote, raznih grupa ljudi svoga vremena. Njen opus uključuje broj konceptualnih projekata koji istražiuvaju različite skupine ljudi njihove priče i strasti, te ih kao kolekcionar ljudi sakuplja putem svog rada i dokumentira za budućnost. Svaki projekt potom je svojevrsna istraga i igra sa novim materijalima specifičnim za projekt.
Tonka Alujević rođena je 1964. godine u Splitu, djetinjstvo je provela u Hvaru, završila je umjetničku školu, studirala na Filozofskom fakultetu etnologiju i španjolski jezik. Niz godina radila je kao modni kreator i organizator modnih revija u diplomatskim krugovima. Izrađuje umjetničke mozaike od murano stakla, kamena i mramora za hotele, crkve i privatne objekte. Tonka piše kolumne, scenarije, knjige, režira putopise i to uglavnom na čakavici. Napisala je pet knjiga, a u monodrami Jubav u vrime kupusa, govori o svojim ljubavima koje se, iz raznih razloga, nisu ostvarile. Njezino je kazivanje emotivno, autentično i s onim neizbježnim podsmijehom znakovitim za ljude sa škoja.
Tonka Alujević autorica je mozaika „Otisak prsta“ postavljenog 2016. godine u gradskom parku u Hvaru, posvećenog izumitelju daktiloskopije Ivanu Vučetiću, rođenom Hvaraninu, kojemu je Grad Hvar u srpnju obilježio 160. godišnjicu rođenja postavljanjem Multimedijalnog projekta „Vučetić/Vucetich“ u Lođi.
Izložba “Od jedra pod kojin san plovila” u okviru obilježavanja 150. godišnjice organiziranoga turizma u Hvaru, gradu koji je stoljećima bio metropola mora, sadržava modne kreacije nastale od jedra.
Autorica o inspiraciji za izložene radove ističe: “Morske milje, one oceanske, mediteranske i jadranske potrošile su i umorile jedra. Kolekcija je nastala u dahu. Pucale su igle i konci, poštivale se zakonitosti krojačkoga zanata, ali jedro je vodilo igru. Modeli su autentični, na njima je ostala sva ruzina i sol, lahori i nevere… tako da u bilo kojoj od ovih haljina slučajni pad u more ženu može učinit još elegantnijon.”
Zna plivati, jedriti, roniti, planinariti i nemiran je duh, kako se zove i njezina emisija na Splitskoj televiziji u kojoj intervjuira takozvane obične ljude koji vole putovati.
Plovila je morima, dvaput prešla ocean, a poznaje i svaki kutak Mediterana. S putovanja je slala pisane i snimane reportaže, a doplovila je, zajedno s tadašnjim partnerom, u najmanjem brodu na svijetu – gucu – do Festivala mora u francuskom Brestu.
Duška Boban, vizualna umjetnica još od početka 2000-ih godina kroz svoju umjetničku i aktivističku praksu, posebice vezanu za očuvanje kulturnog krajolika Park šume Marjan, pomno bilježi i kritički promišlja svoju neposrednu okolinu – grad koji pod nemilosrdnim diktatom kapitala i privatnih interesa iscrpljuje svoje prirodne, urbane i kulturne resurse te, ništa manje važno, svoje građane. Duška Boban se upravo iz pozicije građanke koja aktivno živi i voli svoj grad okreće splitskim problematičnim, bolnim točkama, iskreno vjerujući u smisao osvještavanja problema i mogućnost pozitivne promjene. U tom je smislu njezina aktivnost u građanskim inicijativama neodvojiva od njezina umjetničkog rada i predstavlja, u današnjem svijetu sve rjeđu, vjeru da umjetnost uistinu ima snagu promijeniti svijet. Koristeći fotografiju kao primarni umjetnički medij, autorica je shvaća u ranije spomenutom diskursu kritičkog realizma, kao način razmišljanja, kao metodu kritičkog čitanja društvenog realiteta grada koji je okružuje. Svojim radom na vrlo specifičan način upućuje na zanemarena mjesta, zapuštene lokacije, zaboravu prepuštene segmente memorije grada koje polako nestaju iz njegova suvremenog identiteta.
U svom se najnovijem projektu bavi istraživanjem nasljeđa brodogradnje u Splitu i mogućnostima njegove prezentacije u suvremenom muzejskom kontekstu. Navedenu strategiju Duška Boban primjenjuje i u najnovijem projektu nazvanom Amorella – ploveći grad. Tematski se fokusira na bogato nasljeđe brodogradnje koja je, posebice u drugoj polovici 20. stoljeća, uvelike doprinijela definiranju Splita kao suvremenog grada. U trenutku u kojem brodogradnja kao industrija bolno nestaje s gospodarske mape Hrvatske, autorica se okreće novonastalom problemu čuvanja, interpretacije i prezentacije njezina nasljeđa, odnosno potencijalu njegove aktivne uloge u stvaranju novog kulturnog identiteta grada.
Ukazuje i na problem čuvanja i prezentacije izuzetno značajnog nasljeđa HPMS-a. Hrvatski pomorski muzej Split, osnovan 1997. godine kao sljedbenik ranijih muzeja pomorske baštine (primarno Pomorskog i Vojno-pomorskog muzeja danas funkcionira kao gradska muzejska ustanova smještena u Tvrđavi Gripe. S obzirom na vrijednost i brojnost predmeta koje muzej čuva i stručno prezentira, njegov smještaj i broj stručnih zaposlenika nije primjeren njegovu značaju. Zbog toga se i ideja o suvremenom Muzeju mora smještenom u Gradsku luku, koju kroz ovaj projekt zagovara Duška Boban, čini neophodnom i značajnom temom u suvremenom čitanju ovog bitnog nasljeđa i jačanju pomorskog identiteta grada koji se danas uistinu nalazi u opasnosti od potpune marginalizacije.
Ana Grabovac
Kapetan Sanjin Dumanić
