Mikulić svoje figure značenjski distancira neodređenim pogledom/osmijehom, znakovitim koloriranjem ili ih strogo geometrizir

Neno Mikulić: VIZUALIZACIJE STANJA
samostalna izložba
Gradska galerija Fonticus Grožnjan, nedjelja / domenica, 1. IX. 2019, u 20.00h

   “Ja ne vidim da se ima mnogo od toga što je netko najviši oblik života…“ Ogden Nash

   Serijom novijih radova predstavlja se Neno Mikulić. Kao i kroz cijeli dosadašnji opus, autor i ovdje kreće od dojma, osobne senzacije doživljaja okruženja. On izdvaja njemu intrigantne detalje i s njima započinje vizualno istraživanje. Rezultati su spontani, djelomično kontrolirani, ali još uvijek iskreni uradci. Pred nama je niz asocijativnih sadržaja izvedenih raznorodnim tehnikama na ravnoj podlozi ili oblikovanih u drvu/metalu, a ponekad ready-made načinima. Iako unutar serije nalazimo hibridne pristupe oblikovanju, autor nudi zaokruženu cjelinu.

   Umjetnik predstavlja kolekciju neobično predstavljenih bića, životinjske ili ljudske etimologije. Iako na prvi pogled, posebno skulptorski radovi, djeluju šarmantno lagodni, očituje se trud potrage za identifikacijskim kodom oblika. Mikulić svoje figure značenjski distancira neodređenim pogledom/osmijehom, znakovitim koloriranjem ili ih strogo geometrizira. Kao da želi sačuvati njihovu privatnost i trenutak u kojem ih bilježi. Odnos mogućeg i doživljajnog umjetnik prelazi instinktivno. On je čas u realnosti, čas u žaru maštarija. Dojam pomalo distanciranih figura asocira izgovoreni vapaj individualizacije. Sceničnost, uz asketizam detalja, doprinosi dramaturgiji.

   Na svim radovima prepoznajemo evokacije realnog. Ponegdje umjetnik već u premisi ima ideju (ob)lika, a ponekad kao da mu se oblik dogodio slučajno. Ovu prezentaciju možemo podijeliti na dvije cjeline koje se prepliću. Jednoj pripadaju motivi ljudi, a drugoj životinje. I jedni i drugi se pojavljuju kao trodimenzionalni objekti i/ili kao plošni, slikarsko-crtački prikazi. Prelazak iz dvije dimenzije u prostor autoru ne predstavlja problem. Ponekad oblike linijski određuje na podlozi. Odmah uz to nalazimo trodimenzionalni asortiman blizak klasičnoj skulpturi. Slikovni, plošni prostori ili gabariti dimenzionalnih likova, izložbom bivaju uklopljeni u prostor izolacije – bijele kocke. Izložbeni se prostor pretvara u dom svih ovih bića u kojem smo mi, promatrači, zapravo gosti. Jer, obličja pozivaju na uviđaj.

   Pomalo neuglađeni likovi, posebno oni izvedeni slikarski, izvrgnuti su problematiziranju, svojevrsnom karikiranju, uz dramatične postupke. Često su zamućeni, nejasni, bez definiranog statusa koji traži pojam portreta. Kao da je umjetnik želio prenijeti doživljaj raspona odnosa prema civilizacijskim i socijalnim aspektima života. Oblici nekih skulptorskih radova čitljivi su samo iz ponekih pozicija: promatrač često mora potražiti gledište za očitavanje predstavljene forme.

   Mikulićeva potreba za oblikovanjem naslanja se na eksperiment, nedosljednost, propitivanje smisla i oblika. Moramo se osloniti na ponuđene atribucije: boju, ruke, dojke, cvijeće, industrijsku maticu, i sl., koje nalazimo na radovima. Ponegdje nalazimo potez/crtež ili urez: trodimenzionalnom obliku dopuštena je linija koja definira detalj i koja tako postaje nosilac izražajnosti. Začudnost interpoliranih elemenata, naročito kod objekata, usklađena je dojmom cijelog rada. Svi akteri, i ljudi i životinje, opskrbljeni su atribucijama koje nude ideju karakterizacije stanja. Na rubu naracije, radovi su dovedeni do ruba pretpostavke, drskog komentara. Umjetnik, pripovijedajući o svojim likovima djelomično otkriva i svoj senzibilitet. Blizak je pučkom, osjetljiv za nepravdu i neshvaćanje okoline, prijemčiv za drugačijost i sjetu. Upite o tome predaje svojim likovima.

   Autor zapravo naglas, vizualno komentira okolinu. Kao da prezire građanske datosti. Naznake sarkastičnog otklona govore o socijalnim reminiscencijama. Primjenjujući likovni postupak, koristi igru kao medij distance od čvrstog angažmana. Proces oblikovanja ostaje igra, a igra je jedan od osnovnih fenomena ljudskog postojanja. Ona nam često otvara nove vizure i tjera ka hrabrosti koju smo imali u djetinjstvu. Mikulić ne želi prikazati stvarnost oponašanjem, već djeluje u registrima doživljaja. Mješavina vedrog i dramatičnog oblikovanja, sklapanje, docrtavanje, bojanje, u dosluhu je s opažajem nesavršene okoline.

   Sva obličja autor prikazuje nezgrapnima. To čini eksploatirajući mogućnosti materije koja pamti osjećaje, dojmove i postupke izvedbe rada. Umjetnik ne poštuje dosljednost, već kombinira crtež, oslikavanje, spajanje, varenje… kako mu to nalaže trenutak izgovora misli. Ne sasvim vedar dojam, koji izazivaju ovi radovi, miješa se sa značenjskom porukom. Važan aspekt premise je dojam okoline. Inicijalni pokretač uvijek je trenutak. Rezultat je uvijek viđenje, a ne vidljivo. Motiv mu je potreban kao polazište, kao bojišno polje na kojem može izgovoriti osobno.

   Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću recentnog svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Svjedočimo kako profiterstvo biva prerušeno pod krinku demokracije. Scene pred nama signiraju činjenicu da smo postali poslušni marginalci, a ne akteri civilizacije. Postali smo lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi, ali čelični zagrljaj eksploatacije. Ovi akteri zadubljeni su u svoju trenutnu poziciju: nesigurnost, možda očekivanja. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Iako okruženi grupom, često se i sami osjeamo osamljeno. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći, kao i bol nadmoći, uzrokuje posljedice. Nauka ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa, ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti.

   Teme od kojih umjetnik kreće u avanturu interpretacije jesu svakodnevnica. Ali on sumnja. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog zamagljena je. Umjetnik je na razmeđi između čuđenja, cinizma i želje za mijenom. On voli miješanje stilova i tolerantan je prema rascjepkanosti i nejasnosti. Naglasak je stavljen na igru, a ne na pravilo. Ove su scene oslobođene herojskih, idealnih ili spomeničkih konotacija. Alter-postmodernizam preoblikuje svijet prema ideji autora koji se usudi kreirati/komentirati. O načinu, materijalu i sredstvima odlučuje idejni tvorac koji više nije Bog, već umjetnik, jedan od nas. Bog izvan nas ne postoji. Sumnja, dovođenje na upit, postaje način percepcije okoline. Uz edukaciju i spoznaju stalnog tijeka i mijene svega oko nas i u nama, odustajemo od poslušnosti uobičajenim pravilima. Tako postajemo istovremeno buntovnici i kreatori. Ovi radovi govore o tome.

      Eugen Borkovsky, VIII. 2019.

Biografija autora:

Neno Mikulić rođen je 1964. godine u Splitu. Kemijsko-tehnološki  fakultet završio je u Zagrebu 1987. godine. Slikarstvo je studirao na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje diplomira 2002. godine u klasi prof. Gorkog Žuvele. Svojim radovima predstavljao se na tridesetak samostalnih i dvadesetak kolektivnih izložbi: (Bol, Cavtat, Dubrovnik, Grožnjan, Hvar, Imotski, Kaštel Lukšić, Palagruža, Rijeka, Rogoznica, Samobor, Sinj, Solin, Split, Šibenik, Šolta, Trogir, Zagreb, Zagvozd, (HR); Rosegg (A), Pariz (F), Pfaffenhofen (D), Seoul (J. Koreja), itd). Dobitnik je Prve nagrade na natječaju Pasionska Baština, Muzej Mimara, Zg, 2005. godine. Radovi mu se nalaze u fundusu Moderne galerije u Zagrebu, Galeriji Sv. Krševana u Šibeniku te u privatnim zbirkama diljem svijeta. Živi i radi u Splitu.