U izložbenom prostoru Photo Art Gallery CVU „Batana“ u Rovinju, Trg brodogradilišta 2, otvara se u subotu, 24. kolovoza. 2019. u 20,30 sati  samostalna izložba ANE MIHALIĆ, jedne od istaknutih predstavnica mlađe generacije suvremenih hrvatskih fotografa, koja će u Galeriji „Batana“ predstaviti svoj kompleksni projekt „NONA“ na kojem radi posljednjih nekoliko godina

Radi se tu o prostorno-vremenskoj vizualizaciji autobiografske obiteljske priče ispričane u formi foto-eseja, koja je tijekom razrade prerasla u društveno široko shvaćeni i angažirani koncept, u današnje vrijeme izrazito aktualan. Koncept koji problematizira povrat i održavanje stalne komunikacije i skrbi, s čime se danas susreću ljudi treće životne dobi. Priču je Ana Mihalić ispričala sugestivno i emotivno, ali likovno vrlo suvremeno;  na način kako priču priča suvremena umjetnička praksa, gdje se fotografija shvaća kao „prošireni medij“, pa se uz klasični pristup u izričaju koriste i „nefotografski“ elementi (kolaži, crteži, objekti), nudeći komunikacijske strategije kod kojih, kao kod Ane, fotografska slika funkcionira kao image i kao vizualni objekt, a fotografski crtež kao vizualni tekst.

Kustosica izložbe i autorica teksta u katalogu je Višnja Slavica Gabout

„NONA“ –  PRIČA O BAKI

Foto-esej „Nona“ govori o mojoj baki i o situaciji nastaloj nakon što je doživjela moždani udar. Kolažiistražuju komunikacijske odnose unutar moje obitelji, promijenjene pod utjecajem bakine bolesti. Kroz njih, ja istražujem promjene koje su se tijekom vremena dogodile u obitelji u novonastalim okolnostima. Uočavam nove odnose, uspoređujući ih s onima kakvi su bili nekad, vraćajući se svom odnosu s bakom iz doba djetinjstva: predmetima koje je za mene tada izrađivala i različitim medijima koji su nas tada povezivali. Sada ja izrađujem slične predmete za nju, kako bih vizualnim i taktilnim podražajima potaknula očuvanje i razvoj njezine percepcije.

Kolaž–fotografije serije „Okreni“, koje su dio cjeline ovog foto-eseja, asociraju na pjesme koje su obilježile moje djetinjstvo i koje obilježavaju moje sadašnje posjete baki u domu. Te sadašnje posjete obilježavaju i  ruke najbližih članica obitelji koje o njoj brinu i s njom komuniciraju. Ruke pomažu sporazumijevanju, jer zbog moždanog udara komunikacija s bakom je otežana. Ruke zato postaju bitan dio našega odnosa i našega zajedništva, a tako i bakinog identiteta.

U foto-esej sam uključila i fotografske crteže nastale nakon mog preseljenja izvan Hrvatske. Radovi su to koji se sastoje od fotografija mog novog krajolika kojeg sad, u trenutcima velike udaljenosti od obitelji, svakodnevno snimam kao vrstu dnevnika. Modernim načinom komunikacije šaljem ih mami, a ona ih pokazuje noni koja na njih direktno reagira i pokretima ruke na ekranu mobitela „odgovara“ i „komentira“ ono što vidi. Tako nas nakon moga preseljenja iz Hrvatske povezuje mobitel. Te fotografije nadilaze sva naša ograničenja nastala zbog bolesti i fizičke udaljenosti, sjedinjujući nas u virtualnom prostoru.

Ana Mihalić

Govor ruku

Većina ljudi smatra da je verbalni govor glavni oblik ljudske komunikacije i zbog toga smo uglavnom usredotočeni na ono izgovoreno.Međutim, govor ruku i tijela jedan je od najelementarnijih, najneposrednijih i najrazumljivijih govora, koji u ljudskoj povijesti postoji mnogo duže nego artikulirano pričanje. Njime se i danas, upečatljivije nego riječima, komunikacijski dopunjuju informacije, prenoseći sugovorniku raspoloženja, misli, emocije, stanja… Govor ruku itekako je važan, jer je njihova motorika usko povezana s verbalnim govorom. Između mozga i ruku postoji više veza nego između mozga i bilo kojeg drugog dijela tijela, budući da se zone koje odgovaraju za govor i za pokrete prstiju u mozgu nalaze vrlo blizu, pa poticanjem motorike potičemo i susjednu zonu koja upravlja govorom. Tijekom evolucije ruke su bile najvažniji alat. Njima dodirujemo, osluškujemo, osjećamo, upoznajemo. Pružajući ruke dodirujemo izvanjski svijet, prelazimo crtu poznatoga i pronalazimo novu prisutnost; novo postojanje. Tako ulazimo, kao kroz neka virtualna emotivna vrata, u energetsko polje dodira novoga iskustva i u komunikaciju. Sve svoje znanje o novome i o svojoj okolini stječemo osjetilima i dodirom. Osjetilom vida cjelovito doživljavamo oblik i prostor, ali osjetilom dodira uspostavljamo neposredni kontakt, tako na neki način gledajući (i razmišljajući) rukom. Nije bez razloga zato Kant rekao kako su ruke „vidljivi izraz misli“. Ruke i dodir postaju zato neobično važni u situacijama kad zablokira ili se izgubi svakodnevni, svima razumljivi vid komunikacije: verbalni govor, motorika, memorija, kognitivne sposobnosti. U takvom novonastalom svijetu prekinutih veza ruke se prve bude i preuzimaju svoju davnu elementarnu ulogu primarne komunikacije, pa postaju ono dragocjeno sredstvo govora i sporazumijevanja. Sredstvo prijenosa poruka, misli i osjećaja.

ANA MIHALIĆ u svome autobiografsko-intimnom projektu „Nona“ priča upravo o takvom jednom svijetu prekinutih komunikacija. Priča emotivno obojenu obiteljsku priču o svojoj baki koja je doživjela moždani udar, posljedice čega su bila znatna oštećenja ne samo u govoru i motorici, nego i u memoriji, čime je njezino cjelokupno sporazumijevanje bilo otežano. Ana je projekt koncipirala u formi tematskog foto-eseja. Strukturirala ga kao narativ kod kojeg priča ne teče kronološki, već se serijom fotografija, kolaža, fotografskih crteža i foto-objekata vizualno dožnaćuje ozračje i pobuđuje pažnja. Jer autorica lirski-sugestivno prikazuje aktivnosti i strategije kojima se nakon traumatskog događaja pokušavaju revitlizirati i vratiti bakine motoričke funkcije te rekonstruirati njezina sjećanja, pa ponovno uspostaviti, uz pomoć ruku, onemogućena komunikacija. U tu svrhu ona koristi fotografije asocijativnih motiva, kao i kolaže-montaže sa znanim pričama i brojalicama („Pliva patka preko Save…“, „Sve pričice iz gore spustile se na more…“, „Zeko i potočić“), koje želi iskoristiti kao okidače za evociranje sjećanja i za buđenje zaspaloga uma. Ali i za stimuliranje rada ruku te time povratak govora i pamćenja, sposobnosti koncentracije i rasuđivanja te svijesti o vlastitome tijelu i identitetu.

Ana Mihalić na ovome je projektu započela sustavno raditi 2017. godine, kad je njegovu prvu fazu realizirala pod nazivom „Okreni“ (asocijacija na priče i brojalice) i tada ga je pod tim nazivom izložila u Galeriji ADU „F8“ u Zagrebu, a 2018. godine,  u sklopu kustoskog projekta „Aktualno“, u Zagrebu i Rovinju. Nakon toga projekt je razvila, proširila i nadogradila, dodavši mu novu seriju fotografija, ali i nove vizualne elemente: fotografske crteže, nove kolaže i foto-objekte, pridavši tako ranijem filmskom ugođaju jednu novu dimenziju. Onu slobodnoga širenja u prostoru i vremenu, pri čemu se sjećanja transgresijski međusobno prevlače i miješaju, a vizualni podražaji prodiru u podsvijest, budeći sinapse i aktivirajući različite razine osjetila, ali i različite misaone i imaginativne procese. Čineći time vizualnu naraciju slojevitijom i višeznačnijom. Projekt je zbog svega toga sad postao kompleksniji, ali i izazovniji, prerastavši – preimenovan u „Nona“, u dugoročni, inspirativni „work in progress“. U njemu je i dalje temeljni koncept priča o baki, koja se isprepliće s pričom o rukama, ali uz taj osnovni „lajtmotiv“ iščitava se i niz popratnih detalja i problemskih diskursa – od balansiranja odnosa intimnoga i javnoga, do otvaranja pitanja obiteljskoga i društveno angažiranoga, gdje se kod ovoga potonjega diskretno apostrofira problematiku s kojom se danas susreću ljudi treće životne dobi. Ono, međutim, što je u najnovijim radovima najuočljivije je autoričin slobodan, suvremeni pristup, koji je u nje u suglasju sa suvremenim tendencijama ne samo u fotografiji, nego u suvremenoj umjetnosti uopće. Jer Ana Mihalić pripada onome dijelu nove generacije suvremenih fotografa kojima je fotografski medij istraživački, a ne prikazivački. Koje ne zanimaju samo tehničke mogućnosti fotoaparata ili kvaliteta snimke, već ih zanima da fotografija, u skladu sa suvremenim pristupom mediju, „funkcionira poput odjeka događaja, odnosno poput kanala kojim se posreduje konceptualizacija i realizacija umjetničke zamisli“ (S. Križić- Roban). Zato fotografi suvremenog pristupa doživljavaju fotografiju kao „prošireni“ medij, kao što ga ovdje doživljava i Ana Mihalić , pa u svoj izričaj uključuju multimediju i nefotografske elemente (ona ovdje uključuje fotografske crteže i foto-objekte), nudeći komunikacijske strategije kod kojih fotografska slika funkcionira kao image i kao vizualni objekt, a fotografski crtež kao vizualni tekst.

Anin fotografski crtež novi je put istaživanja u njezinu projektu, koji se istodobno intrigantno veže uz priču o ruci te tako na svojevrstan način zatvara komunikacijski krug prekinutih veza – ali na jednoj višoj razini. Jer crtež ovdje spaja ruku bake sa suvremenom tehnologijom screen touch-a, a rezultat je trag na kompjutorskom ekranu. Trag pun emocionalnog naboja i osobnosti, koji otkriva poruku o skrivenoj prisutnosti. Poruku koju autorica otkriva i crtežom materijalizira, naglasivši bojom toplinu dodira i prisni govor ruke.

Višnja Slavica Gabout

Ana Mihalić rođena je 1987. godine u Zagrebu. Završila je dodiplomski studij snimanja i diplomski studij fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, kao prva magistrica umjetničke fotografije u Hrvatskoj. Nekoliko njezinih serija fotografija uvršteno je u funduse Muzeja grada Zagreba i Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu. Bila je finalistica fotografskog natječaja Photodays i osvojila nekoliko nagrada na natjecanjima „Young, Creative, Chevrolet“ kao i na „Modnom ormaru“. Održala je predavanje pod nazivom „Tu i tamo“ na međunarodnom kongresu “Europa za svakoga: premostimo jaz!” u Goethe-Institutu u Zagrebu 2014. godine. Kao freelance fotografkinja ostvarila je suradnju s: „Hanzamedia“, „KM kovnica“, „Prijatelji životinja“, „Jedem doma“, „Ožujsko pivo“, „Optima telekom“, „Metronet“,“Phillip Morris“,“Elle“, „MPG“, „Knjigra“ i drugima. Umjetničke fotografije izlaže od 2009. godine. Do sada je realizirala desetak samostalnih izložbi (u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Samoboru i Sarajevu) te sudjelovala na više od dvadeset skupnih, žiriranih izložbi. Članica je HDLU-a od 2014., a ULUPUH-a od 2015. Od lipnja 2019. godine živi u Švedskoj.

Samostalne izložbe

2019. Rovinj, CVU Photo Art Gallery Batana –

2017. Sarajevo (BiH), Sarajevo film festival – „Sarajevo film festival talenti“

2014. Zagreb, Galerija VN/Goethe-Institut – „Tu i tamo“

2012. Zagreb, Galerija KIC – „Mijena“

2012. Samobor, Galerija Lang – „Dvorišta“

2012. Varaždin, Galerijski centar Varaždin – „Bijenale modne fotografije“

2011. Zagreb, Kula Lotrščak – Snapshot: „U blizini“

2010. Osijek, Galerija Waldinger – First shot: “Prošlost, portret, identitet”

2009. Zagreb, Kula Lotrščak – First shot: “Prošlost, portret, identitet

Skupne izložbe (izbor)

2018. Zagreb, HDLU, Meštrovićev paviljon, Galerija Prsten – „Godišnja izložba članova HDLU-a“

2018. Zagreb, Galerija ULUPUH – „ART-ECO, Ravnoteža“

2018. Zagreb, Muzej Mimara – „Aktualno 6/Zajedno“

2017. Zagreb, Galerija F8 ADU – „Alumni,  Katedra za fotografiju“

2012. Rijeka, Galerija Principij – “Nova imena”

2012. Zagreb, Muzej grada Zagreba – „Fotografija industrije“

2012. Zagreb, Galerija Greta – „Izlaganje“

2011. Rovinj, Multimedijalni centar – “Photodays finalisti”

2011. Zagreb, Galerija ULUPUH  – ”Nova imena”

2011. Zagreb, Muzej grada Zagreba – “Kvartovska slika”

2011. Zagreb, Galerija B.O.K. – “Fotografi u Galeriji B.O.K.”

2011. Zagreb, Galerija VN – Važno je zvati se Ana”

2009. Zagreb, Tetar ITD – “Studija karaktera /Arhetip”

Bibliografija

Quorum, serija fotografija „U blizini“, br. 3-4/2011.

Tinted magazine, serija fotografija „Obitelj“, br. 4, ožujak, 2014.

Frazeologija splitskoga govora s rječnicima, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, M. Menac-M., A. Menac, fotografije Ana Mihalić, 2011.  

Izložba/projekt „NONA“ moći će se razgledati u Photo Art Gallery CVU „Batana“ Rovinj do 10. rujna 2019., u radno vrijeme galerije: svaki dan, uključujući subotu i nedjelju: 10,30 – 12,30 i 19,30-22h. Ulaz je slobodan.