Predstavljen niz pobuđuje zanimanje temeljem oblika i materijala. Osim majstorskoj tehnološkoj izvedbi, svjedočimo osobnom angažmanu na rubu provokacije. Umjetnikovo znakovlje kompilirano je u rasponu od općerazumljivog do sasvim osobnog.

Samostalna izložba – otvorenje: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, nedjelja / domenica, 11. VIII. 2019, u 20.00 h

Miha Pečar predstavlja radove čiju okosnicu čine kameni objekti znakovitih oblika. Umjetnik ostvaruje bizarne kombinacije. Izbor, konfrontacija formi i izmjena smisla govore o umjetnikovom nomadskom pristupu kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu umjetnosti tehnika ili materijal ne označavaju status djela. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Iako unutar postava nalazimo više pristupa oblikovanju, autor nudi zaokruženu cjelinu. Umjetnik intenzivno doživljava svijet koji ga okružuje i to nam želi prenijeti.
Predstavljen niz pobuđuje zanimanje temeljem oblika i materijala. Osim majstorskoj tehnološkoj izvedbi, svjedočimo osobnom angažmanu na rubu provokacije. Umjetnikovo znakovlje kompilirano je u rasponu od općerazumljivog do sasvim osobnog. Tu nalazimo formu šestostrane matice, o konop ovješen amorfni predmet s istim elementima ili pak blok kamena iz kojeg na više strana proviruju vijci s maticama. Asortiman se kontinuira puknutim komadom kamena čije puknuće postaje logičan elemenat rada na kojem također nalazimo spomenute tehnološke dijelove. Proces se ponekad nastavlja dodavanjem elemenata koji također nose znakovitost. Tu je nevini, naturalni oblik oblutka, obična kamena ploča ili konop.

Ciklus skulptorskih oblika izaziva više mogućih interpretacija. Svakako, predstavljeno možemo tumačiti interesom za likovni rad koji prestaje biti prijenosnik slika realnog, a progovara o nemoguće vidljivom, ali slućenom pojmovanju stanja. Problematiziranje doživljaja umjetnik razrađuje razvijanjem forme i poigravanjem detaljima. Autor budi koncept memorije koja se odaziva motivikom i tehnologijom izvedbe. Miha Pečar nudi otkrivenje, spoznaju o suvremenosti. On želi svjedočiti pa djeluje skoro anarhistički. Ne poštujući uobičajene konvencije oblika i medija, svoje trodimenzionalne radove oblikuje na zbunjujući način. Već na prvi pogled bivamo osupnuti predmetima realiziranim u prirodnom materijalu – kamenu, a koji oblikovno/funkcionalno pripadaju uobičajenom asortimanu metalnih ili, u povijesti, drvenih predmeta.
Značenje umjetničkog djela dekodira se svijetom umjetnosti i kulture kao mehanizmima iščitavanja značenja i smisla. Autor se oslanja na naš senzibilitet i uvodi nas u poziciju aktivnog promatrača koji se mora odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Poput Zenonovih paradoksa elementi ovih radova ne moraju imati odmah jasnu poveznicu. Ipak, usmjeruju nas prepoznatljivi oblici. Detalji, radoznalo primijećeni u uobičajenom okruženju, pred nama se pojavljuju kao uznemirujuće likovne činjenice. Prolazeći postavom, počinjemo osjećati napor stanja realnog svijeta. U ovo vrijeme crnila, oskudice i dogmatski uzrokovane krize osobnosti, ovi radovi nude uprizorenje. Rezultati umjetnikova djelovanja u materijalu prizivaju spoznaju o izmjeni produktivnog poretka u potrošački usmjereno reproduktivno društvo. Stega, poslušnost, uvriježenost, poštovanje uputa i pravila djeluju poput odnosa njegovih amorfnih ili geometrijskih formi određenih sistemom za stezanje, prisilu, prisilno mirovanje, nemogućnost drugačijosti. Napadni i sveprisutni znakovi, obavijesti, plakati i poruke stavljaju nam do znanja zabrane, ograničenja i obveze. Umjetnik kao da želi ublažiti, osporiti tabue, naredbe, zadatosti. Pečar se manifestno igra oblicima reagirajući na situacije koje ga frustriraju. Jer, sve je više cenzura, tzv. demokratskih odricanja u korist povlaštenih grupa. Grubost potrošačkog društva, nemogućnost otpora pojedinca, ono što kapitalizam skriva pod krinku demokracije, pokazuje se ovdje artističkim propitivanjem. Umjetnikova snaga igre/borbe s materijalom u dosluhu je s opažanjima nesavršene okoline.

Radovi miješanjem ideje materijala i ideje oblika propituju status motiva, umjetnika i vremena. Tradicija postaje upitna kategorija, a u potrazi za identitetom uočavaju se mnoge neslobode. Miha Pečar opominje na artistički dojmljiv način. On nam ne nameće stav, ali nas igrom uvlači u promišljanje o povijesnom trenutku. I sami primjećujemo da je svakodnevica pretrpana zabranama i stalnim nametanjem podobnih slika i zvuka, što predstavlja stalno forsiranje reprezentiranja. Grubost pravila, sistema normi koje nameće određeni kulturni krug rezultira interakcijom koja ima karakter borbe u kojoj se individualnim stremljenjima opire represivna narav društvenih zadatosti. Pitamo se jesmo li postali pasivni ili smo ipak akteri civilizacije, društva, okoline u kojoj funkcioniramo? Jesmo li pozicionirani u matricu/vijak poslušnog motritelja koji ništa ne riskira, već slijepo i bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja? Od manipulirane vizualno/zvučno/znakovne kakofonije ne zamjećujemo divljanje profiterske, religijske i političke moći. Kao da ne uočavamo da problem civilizacije nisu vjere, niti državice niti lijevo ili desno fokusirana politika, već nepravedna preraspodjela dobara, dohotka, ostvarenih vrijednosti.
Samoj biti umjetničkog oblikovanja pripada ideja znaka. Svaki likovni rad svojevrsna je poruka. Miha Pečar održava ravnotežu između premise i izvedbe. Njegovi su radovi oslobođeni heroičnih ili spomeničkih konotacija. Univerzalnost je postignuta iskrenom neambicioznošću. Miha Pečar postavlja aktualna pitanja znakovima. Oni mogu biti upućeni od strane autora samome sebi i/ili publici/promatraču. Artističkim znakovanjem osobna psihološka stanja povezuju se s realnošću, uz preklapanja s pitanjima sloboda u prostoru i vremenu. Intenzivno kreirajući ovaj postav, umjetnik je znao zaustaviti trenutak u kojem sačinjeno postaje predmetom nove realnosti, novog značenja.
Okamenjene situacije nastale su instinktivnom interpretacijom usporedbe raznorodnih socijalnih odnosa pretočenih u oblike. Na svim radovima prisutan je ritam koji se manifestira porivom za obilazak ili čak doticanje predmeta. Primjetna je lakoća oblikovanja jer umjetnik kroz radove decentno izgovara upozorenja na rubu ironije. Promatrač se mora odlučiti što doživljava krećući se mimo radova: doživljava li predmet ili stanje. Umjetnik nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Neki od radova izazivaju nelagodu ali osvješćuju. Stisnuti smo sami u sebe i/ili pritiješnjeni obvezama ili konvencijama. Umjetnik proziva suvremenost u kojoj se strah i nesigurnost tendenciozno proizvode kako bi ljude natjerali na poslušnost. Umjetnik upozorava da, ukoliko ne živimo puninu trenutka, živimo u iluziji koja se manifestira kao strahovanje. Likovna i sve ostale umjetnosti imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment bez obzira radi li se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Dvojba o dokumentarnom i/ili umjetničkom statusu ovih radova izlišna je poput pitanja o njihovoj svrsi: pripadaju li radionici, ručnoj prtljazi ili galerijskom postavu. No, zasigurno upečatljivi, ostaju u memoriji.

Eugen Borkovsky, VIII. 2019.

Miha Pečar rođen je 21. IV. 1977. u Kopru. Najprije se educira na Fakultetu za pomorstvo, smjer strojar. Poslije nekoliko godina plovidbe na prekooceanskim brodovima, počinje ga zanimati kamen i kiparstvo. Ovaj interes prelazi u studiranje na Akademiji likovnih umjetnosti u Carrari (Italija). Poslije prvog stupnja studiranje nastavlja u Carrari i Varšavi (Poljska). Poslije studiranja, u Portorožu, zajedno sa suprugom Miriam. E. V. otvara malu galeriju PREDSOBA u Piranu. Najčešće za kiparske radove bira kamen ali i druge materijale/medije. Autor je nekoliko monumentalnih skulptura u Sloveniji i inozemstvu. Sudjelovao je na nekoliko kolektivnih izložbi. Živi i radi u Portorožu.

Info: www.akademija-art.hr