Aleksej Orel predstavlja seriju likovnih propitivanja na temu jednog od osnovnih ljudskih osjeta: vida, viđenja, gledanja. Pogled prenosi u mozak impulse koji se očitavaju kao odnosi oblika.

Samostalna izložba – otvorenje: Gradska galerija Fonticus Grožnjan, nedjelja / domenica, 11. VIII. 2019, u 20.00 h

U suvremenoj umjetničkoj praksi umjetnik odlučuje što je tema ili motiv njegova interesa. Aleksej Orel predstavlja seriju likovnih propitivanja na temu jednog od osnovnih ljudskih osjeta: vida, viđenja, gledanja. Pogled prenosi u mozak impulse koji se očitavaju kao odnosi oblika. Ljudski mozak je fascinantna struktura, ali nije bez mana. On čini ogroman zadatak pomažući nam preživjeti u realnosti, ali to često postiže navikom, pogađanjem ili procjenom. Znamo: realnost nije plošna niti ujednačena. Iako ju doživljavamo identičnom, svaka jedinka percipira sebe i svijet oko sebe na barem malo različit, individualan način. Ova spoznaja približava se suvremenim znanstvenim spoznajama o titravosti, promjenljivosti svega u univerzumu. Pored toga, dokazano je da i energija raspoloženja promatrača utječe na tijek događanja. Značaj doživljaja prebacuje se na osobno(st).
Ponuđeni radovi Alekseja Orela, od premise do prezentacije podliježu osmišljavanju po cjelinama. Umjetnik predstavlja ciklus koji sačinjavaju radovi podijeljeni u grupe. Pogledamo li pobliže, uočit ćemo da su pred nama oblici sasvim jednostavnih, skoro prozaičnih matrica. U jednom slučaju to su dvije grupe foto/grafika: pjena sapunice te motivi zgarišta šume, koje se gledaju uz pomoć antiknog, viktorijanskog stereoskopa, naprave opremljene posebno brušenim lećama. Odmah zatim, nastavljajući promišljanje, umjetnik poseže za motivom granja iz prirode i opet artificijelno izazvanim mjehurićima. Oba motiva, predstavljena printevima na zidu, gledaju se aniglafskim naočalama s dva raznobojna stakla: jedno je plavo-zeleno (cyan), a drugo crveno (red). Nešto je sofisticiraniji pristup i prezentacija trenutka stanja raspršivanja kapljice ili rasprostrtih boja na podlozi. One su plasirane kao niz prikaza na ekranu kompjutera. Ovdje je tehnologija manipulacije vizualnim podacima, pikselima, iznjedrila fascinantan dojam prostornog prikaza. U sva tri slučaja u pitanju je izazivanje trodimenzionalnog viđenja motiva pomoću dviju snimki, duplom projekcijom na specijalnoj podlozi fotopapira ili kompjutorskom manipulacijom prilagođenoj ekranu.
Pred nama je niz ponuđenih performansa. Mi moramo sudjelovati. Aleksej rastače fotografije u fleke, nejasne linije, rastere, senzibilne vizualne nakupine, da bi nam procesom naše aktivnosti, sudjelovanja, ponudio jasnoću. Umjetnik opominje na prihvaćanje okoline bez provjere, bez sumnje. Nejasni obrisi printeva na zidovima, papiru ili ekranu, iniciraju pojam sumnje. Sumnja je oznaka tijeka. Dok ne sumnjamo, stvari su zaustavljene. Onog časa kad se rodi sumnja, pokrećemo misao ka promjeni. U povijesti nismo vjerovali da je Zemlja okrugla. Danas teško prihvaćamo misao da je materija energija koja titra na sporoj frekvenciji. Jako brze vibracije uzrokuju da materija napusti frekvencijski raspon koji ljudskih pet osjetila, vid, sluh, okus, opip i miris, mogu opažati. Druge dimenzije su sfere koje vibriraju prebrzo da bismo ih osjetili. Aleksej Orel kao da želi iskazati ostvarenje prostora dojmom stalnih vibracija, titranja i promjena stanja. Međutim, radove ne možemo vidjeti bez osvjetljenja. Kvantna fizika kaže da je svjetlost oblik energije, električne i magnetske, ali i čestica koja se kreće velikom brzinom: foton. Još neraskrinkana, a tako jednostavna pojava svjetlosti, medija koji je istodobno i materija i energija; čestica i val. Čini se da umjetnik problematizira i nudi materijalizaciju oba stanja.
Ove radove ne možemo potpuno smjestiti u figuraciju/geometriju niti zanat/kreativnost samu po sebi. Ovdje kreativne i tehničke radnje svjedoče o prožetosti svijeta koji nas okružuje, a da je na nama samima odgovornost za interpretaciju viđenog. Ovaj projekt svojim sastavnicama unosi ideju o mijeni. Naša, zapadna, bahata civilizacija oduvijek je imala olak pristup odnosu pasivno-aktivno, shvaćajući ritam i kontinuiranu mijenu kao višak stvarnosti, umjesto kao djelatan princip. Jer, svijet nije nepromjenjiva i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena u nama i oko nas. Hoće li se promatrač osloniti na dogmu ili će prihvatiti spoznaju o fraktalnom ostavljamo njemu. Autor, sluteći neprestani tijek i ritam, čini ga vidljivim.
Ideje za neke umjetnikove radove prepoznajemo iz aktivnosti koje nisu bile vezane isključivo za umjetnost. No, svi se radovi oslanjaju na razmeđu pogleda, viđenja i psihološkog dojma oblika koji nudi pogled posredstvom oka. Ljudski sistem prihvaćanja vizualnih informacija na neki je način zaveden uobičajenim. Ovim projektom autor sliku/gledanje podvrgava provjeri. On koristi raznorodnu, tuđu zanatsku i osobnu kreativnu tehnologiju, približavajući se konceptualnom pojmovanju oblikovanja. Njegova igra postaje provokacija jer ju nalazimo na rubovima više područja ljudskih interesa. Uz to, ukazuje na zavodljivost i površnost ljudske percepcije. Tako se pred svakim od radova moramo koncentrirati i otkrivati. Uporni promatrač uskoro biva nagrađen: objelodanjuje mu se svijet vizualnih prevara kojima nas umjetnik, u isto vrijeme grubo, ali i šarmantno, obasipa.

Možemo se osvrnuti na umjetnikov izbor motiva. On namjerno prezentira prirodu u njenoj mijeni, ali se okreće i artificijelnom izazivanju oblika. Segmenti, primijećeni u okruženju, postaju materijal za oblikovanje/preoblikovanje. Ponegdje linije ploha bježe okvirnoj liniji, a ponegdje je obratno. Ritam je naglašen gustoćom i frekvencijom elemenata. Zapisi izlaze iz formata, i na samoj matrici, a posebno na osmišljenom pogledu. Intenzitet ne prestaje pri rubu, osim kad umjetnik kompozicijom to izričito želi. Izbor motiva govori o Aleksejevoj slobodi pristupa kreativnom činu. Još jednom se potvrđuje da u svijetu suvremene umjetnosti tehnologija, materijal ili motiv ne označavaju status djela. Ovaj umjetnik, na razdiobi uočavanja odlične ideje oblika za revizualizaciju i svjesnosti stanja civilizacije, bira motive znakovite za povijesni trenutak.
Izbor aparata za 3D gledanje, iz viktorijanskog doba, svjedoči da već i prije našeg vremena mediji i informacije nude konstantnu dekoncentraciju kroz svijet spektakla. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od izvora informacija, analize, ali i intuicije ili nadahnuća. Suvremeno, površno vrijeme ne daje nam cjelinu, već samo djeliće realnosti. Uskraćene su nam kompletne, uzročno-posljedične informacije. Edukacija nam je postala natjecanje za bodove, a nema cilj skladnog poimanja šire stvarnosti. Odgovornost je omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav zato što smo mi dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Davno, Voltaire kaže: ‘Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom’.“
Ovu izložbu predstavljam kao projekt jer nosi sve karakteristike smislene cjeline. Pred nama je razvoj misli od doživljene realnosti do poruke. Projekt duguje ponešto i tendencijama Arte povera. Prezirući artificijelnost umjetničkog jezika autor ga izvrgava neobičnom gradbenom materijalu. Projekt nudi dva razmišljanja: pored naglašenog sarkazma prema industrijskom društvu, tu nalazimo i upozorenje na zapuštenost naših svijesti. Onog trenutka kad predmete više ne vidimo, uvjereni smo da ih nema. No, oni ne nestaju, već se pojavljuju u neočekivanim okolnostima.
Odgonetka je uvijek u prevarama upućenim našem osjetilu vida. To su preklapanja dviju fotografija istog motiva, snimljenih s neznatnim razmakom, a ponuđenih na tri načina. Jedan sistem, 3D iluzije, promatranje je kroz sistem leća. U drugom slučaju se nudi, s dvije boje, obojeni pogled kroz naočale. Treći način je varanja oka forsiranjem okomitih/horizontalnih nizova piksela ekrana. Svi nabrojeni sistemi od plošne slike tvore iluziju trodimenzionalnosti.
Pred nama je zaustavljeno svjedočenje o dijalektičkoj teoriji sudjelovanja. Uklapanje iskustva potrebno je pri percepciji ovih radova. Tako umjetnik aktivira promatrača. On mu ne daje čistu situaciju, već mu nudi svoj doživljaj. Fotografska tehnologija pokazuje se idealnim medijem. Umjetnik znalački, ali i doživljajno interpretira svijet koji ga okružuje. Pritom, prezentacijom u obliku izložbe upozorava na stanje i indirektno inicira reakciju: pobunu ili daljnju pasivnost nas, usamljenih jedinki dotrajalog svijeta. Uz edukaciju i shvaćanje stalnog tijeka i mijenjanja svega čime smo okruženi, ali i unutar nas samih, prestajemo biti podložni dogmama. Relativizacija postaje način doživljavanja. Ovdje prikazane promjene doživljaja uvlače nas u promišljanje o tome. Stanje stalnih promjena, opisano u teoriji organiziranog kaosa i dokazano na području kvantne fizike, oplemenjuje doživljaj svijeta oko nas. Svjedočenje tog stanja u premisi je ovog likovnog projekta. Trenutak prepoznavanja postaje događaj.

Eugen Borkovsky, VIII. 2019.

Aleksej Orel rođen je 15. VI. 1976. godine u Puli, gdje i danas živi i stvara. Fotografijom se počinje baviti u ranom djetinjstvu pod mentorstvom svog djeda majstora fotografije Alojza Orela. Period odrastanja obilježili su razvoj znanja i eksperimentiranja u fotografiji, te traženje samostalnog fotografskog izričaja. 1996. počinje njegov profesionalni fotografski rad u dnevniku Glas Istre. Od 1997. godine radi u fotografskom obrtu Foto Vujičić u kojem je sve do 2003. godine kada otvara tvrtku Fotopixel. Tijekom godina postaje aktivni sudionik i član fotografskih udruženja Udruženje likovnih i književnih stvaraoca Pule (ULIKS-Pula) i Fotokluba Zagreb. Jedan je od osnivača fotokluba FORMAT u Puli gdje vodi i organizira više foto tečaja za zaljubljenike u fotografiju, kao i predavač na ljetnim radionicama Hrvatskog fotosaveza te sudionik natječajnog seminara Fotosofije na kojem osvaja 1.nagradu za foto dvoboj. 2012. godine postaje članom strukovne udruge HDLU Istre. Izlagao je na 20 samostalnih te više od 50 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Zadnjih 10 godina živi kao freelance artist od fotografiranja, videografiranja i animacije za inozemne agencije na više kontinenata.

Info: www.akademija-art.hr