Svi rođeni između 1950. i 1980. moraju ovo pročitati

Možda vam zvuči neobično, ali svi mi rođeni između 1950. i 1980. godine rođeni smo normalno, iako su naše majke radile do posljednjeg trenutka prije poroda, pušeći, jeli su konzerviranu hranu, nikad se nisu testirali na dijabetes…

Kao djeca vozili smo bicikle i to jedan bicikl vozili su svi iz ulice, a danas svatko ima svoj, bez kacige, ali nitko nije ozlijeđivan.

Vozili smo se u automobilu bez sigurnosnog pojasa i zračnih jastuka.

Svi smo pili iz iste boce gazirana i druga pića, ali nikad se nitko nije inficirao niti razbolio od toga.

Vodu smo pili i kod susjeda iz vrtnog crijeva, a ne iz sterilnih plastičnih boca iz dućana, ali ni od toga nitko nije ni najmanje poboljevao.

Pojeli smo bijeli domaći kruh kao slasticu, marmeladu, mliječne sladolede, slaninu, masti, pili sokove pune šećera, ali nitko nije bio pretil. Mi smo se stalno kretali, igrali, skakali vani ili na ulici…

Ujutro smo izašli iz kuće i cijeli dan se igrali kauboja i ndijanaca, između dvije vatre, gumi gumi, školice i drugih različitih sličnih igara, ponekad žedni ili gladni, ali nikad nismo bili umorni, nikad nismo dosadili nikome od prijatelja i nismo pravili nikakve međusobne razlike. Tko god bi došao svirati, bilo bi mu drago. Što nas je više bilo – bilo bi bolje.

Navečer, kad se počmu paliti ulične lampe, plakali smo na pozive roditelja da idemo doma.

Nismo imali mobitele i često nas roditelji nisu mogli pronaći, ali nisu odmah zvali policiju, jer tada nitko nije otimao njihovu djecu.

Kad smo otišli negdje, a ne bi se javili roditeljima, dobili smo možda nešto batina od majke ili oca, ali nije bilo nasilja u obitelji. Bila je to poučna metoda tako da više nismo radili ista greška, ili smo nastojali smanjiti.

Nismo imali imaginarne, virtualne prijatelje. Prijatelji su nam bili stvarni i nismo ih dodavali, već smo ih stjecali.

Na izletu autobusom pjevale su se pjesme, svirala gitara, harmonika, bila je opća buka i norijada, jer jednostavno zamislili smo razgovarati, smijati se, dijeliti čips i sendviče. Nismo imali fotke jer nismo slikali – stvarali smo uspomene koje se ne mogu izbrisati.

Nismo se trebali koncentrirati se na učenje i nastavu, nitko nas nije vodio psihologu, nisu nam davali tablete protiv hiperaktivnosti.

Nismo imali problema s komunikacijom, iako nismo imali internet, računalo, mobilni telefon. Razgovarali smo jedno s drugim glasnim tonom i razumjeli smo se vrlo dobro ponekad i s pogledom. Mi smo se družili.

U školu smo išli pješice, po kiši i snijegu, utrkivali se, izrađivali snjegovića, kule i tvrđave, skakali po kanalima i blatu, ali nitko nije poboljevao.

Brali smo trešnje, zelene marelice, susjedove tulipane i ruže, padali s drveća, razbijali prozore drugih ljudi s loptom, gađali praćkom, iako je poneko imao razbijen nos, izgrebano koljeno ili posjekotinu, nitko se nije tužakao, a da ne kažem išao na sud zbog toga.

Čitali smo stripove koje su nam branili. Dosta smo naučili, a nismo gledali filmove, imali smo jedva dva TV programa, podešavali antenu. Nismo imali kabelsku iii satelitsku TV ili ove još modernije, jedino kasnije videorekorder ili DVD, ali imali smo maštu i znali smo stvoriti film u svojoj glavi.

Naime, posljednjih 50-ak godina najproduktivnije su godine u povijesti svijeta i znanosti. Naše generacije dale su ponajbolje izumitelje i znanstvenike.

Imali smo slobodu, pravo na pogrešku, uspjeh i odgovornost te naučili živjeti s tim!

Ako pripadate jednoj od tih generacija sjetit će te se svih onih divnih trenutaka odrastanja, zdravog i sretnog odrastanja!

Odabrala: SKM, zanimljivovesti.com