Fotografije za kojima je pohrlio dobar dio hrvatskih medija nakon ovog šesterostrukog ubojstva i samoubojstva u Zagrebu su pornografske, jer je bilo čija smrt privatna stvar koja zaslužuje pijetet. I žrtve i (samo)ubojica imaju svoje obitelji, svoje bližnje, svoje prijatelje koji ih žele i imaju pravo dostojanstveno pokopati i oplakati.

U Zagrebu pobio cijelu obitelj osim svoje bebe… Ovo su fotografije monstruma koji je ubio šestero ljudi u Zagrebu…

Mogli bismo do kraja ovoga teksta nabrajati naslove koji su u hrvatskim medijima pratili i u globalnim razmjerima rijetko zabilježenu tragediju, šesterostruko ubojstvo i samoubojstvo, ali zadržimo se samo na fotografijama kojima je ilustriran cijeli slučaj. Fotografijama besramno skinutim s privatnih Facebooka, fotografijama na kojima da se nije dogodilo to što se dogodilo, nikada ne bismo prepoznali »monstruma« i njegovu žrtvu, jer se na njima vidi samo jedan mladi i sretan par koji, kao i tisuće i milijuni drugih širom svijeta, želi putem društvenih mreža podijeliti svoje životno zadovoljstvo sa svojim prijateljima i pratiteljima.

Te fotografije, svima je to jasno, nisu nastale, niti su namijenjene da se njima ilustrira nečija smrt, pogotovo ne ovakvo masovno ubojstvo. Ne treba ti nikakav Zakon o medijima, Kodeks časti Hrvatskog novinarskog društva, ne treba ti, ako imaš imalo suosjećanja, nikakav cehovski pisani naputak ili pravni paragraf da, ako imaš imalo morala i svijesti, zaključiš kako, u najmanju ruku, nije pristojno koristiti se tuđim vlasništvom, tuđim fotografijama, samo zato da bi nahranio sve one gladne krvi i, usput, zaradio na tom morbidnom voajerstvu.

No, kada ti ni to nije dosta, kada suhoparni policijski izvještaj kako je »na mjestu događaja pronađeno šestero mrtvih osoba, dvojica muškarca, tri žene i dijete«, pokušavaš za svoju publiku i njezine klikove »oživjeti« opet s Facea ukradenom fotografijom nevino ubijenog desetogodišnjaka, kojem je lice sakriveno laganim blur efektom, eto baš toliko da se razaznaje do prepoznatljivosti, onda se sve zajedno može nazvati jedino pornografijom smrti.

Ne čini li vam se tako, probajte zamisliti da se tu ne radi o nekim do jučer široj javnosti nepoznatim ljudima, već o nekome vašem prijatelju ili susjedu, ili, ne daj Bože, o nekom tko je s vama u bliskom ili daljem srodstvu. Biste li se i onda naslađivali fotografijama iz obiteljskih albuma, koje smo nekada čuvali u kutijama za cipele ili košulje na skrovitim mjestima u ormarima, upravo zato da bismo ih sakrili od neželjenih očiju, a koje su sada, zahvaljujući i našem ekshibicionizmu i društvenim mrežama, dostupne svima?

– Pornografija smrti nije nikakva novost kada je politika po srijedi. Pojedincima se u ime ovog ili onog višeg cilja oduzimala mogućnost da sami odlučuju o svojoj smrti, oni i njihove obitelji postali su maska smrti iza koje se skrivala pornografija politike, pisala je na ovim stranicama prije 20 godina antropologinja Dunja Rihtman Auguštin dok je nacija mjesecima medijski pratila umiranje Franje Tuđmana.

Zato su i fotografije za kojima je pohrlio dobar dio hrvatskih medija nakon ovog šesterostrukog ubojstva i samoubojstva u Zagrebu pornografske, jer je bilo čija smrt privatna stvar koja zaslužuje pijetet. I žrtve i (samo)ubojica imaju svoje obitelji, svoje bližnje, svoje prijatelje koji ih žele i imaju pravo dostojanstveno pokopati i oplakati. Medijska utrka tko će objaviti više ukradenih fotografija kako bi nesretne pokojnike i nakon smrti razgolitili i lišili posljednje trunke njihove intimnosti, samo svjedoči općem stanju u društvu u kojem su i ovakvi grozomorni događaji postali normalni pa se o njima izvještava na isti način kao da se radi o nogometnoj utakmici ili festivalu lake glazbe!

Opravdanje da se radi o javnom interesu, stajalo bi da u ovako plasiranim medijskim kompozicijama tekst naprosto nije prilog i ukras »posuđenim« fotografijama. A one su se mogle zadržati, i bilo bi to dovoljno, samo na preslici krivca za masakr. Šutnja publike koja rado guta takve sadržaje, bit će samo poticaj daljnjem razvoju beščašća medijske pornografije.

Sve dok jednog dana ona ne zakuca i na vaš Facebook.

Autor: Branko Mijić, novilist.hr