Priča o Željku Malnaru

ŽELJKO MALNAR bio je osebujna ličnost. Televizijski voditelj s anti-televizijskim showom. Posvećen svojoj zajednici, ali anti-političar

Studeni 1989: “Ako ikada poželiš od svega pobjeći – govorio mi je još davno stari Ciganin Tarik – ne idi u gradove, ne idi među ljude… bježi u šume, u planinu jer nećeš naći dobrotu tamo gdje svakog dana ne možeš vidjeti izlazak i zalazak sunca. Priroda je majka, ona će ti pomoći, ali joj ne nosi svoj teret, ona ga neće prihvatiti. Predaj joj se i poštuj njezine zakone.”

Prisjećajući se davnih dana najranijeg djetinjstva i čestih druženja s Ciganima zagrebačke Peščenice, Željko Malnar govori polako, pomalo sjetno. Kraj njega, u velikom kaminu, vatra romantično pucketa, a na podu se izvalio ogromni njemački ovčar.

Na vratima njegove kuće tablica “Čuvaj se psa”, uz dodatnu informaciju “Pazi, ima ih tri!”

Svjetski putnik, dijete iz sretnog braka pilota i domaćice, 45-godišnji kontroverzni šarmer osebujnog imagea, duge kose i dugih, pomalo krivih nogu utaknutih u zašiljene čizme, ovih dana ponovo skreće pozornost na sebe. Uskoro, naime, polazi na posve originalno putovanje; konjem, 36.000 kilometara, preko tri kontinenta tragom veličanstvenog puta Aleksandra Makedonskog. Neće ga biti tri ili četiri godine. Poneki će reći “Hvala Bogu”, no to je već drugi dio priče… Nazivaju ga genijalcem, bleferom, fenomenom, šminkerom… već kako tko. Ima čak i onih što tvrde da sve svoje filmove snima na Peščenici, u vrtu, s afričkim studentima koje za tu priliku skida do gola i farba ratničkim bojama. Pričaju da je sve kobre i majmune na svojim filmovima snimio po vašarima i sajmovima, a neki su duboko uvjereni da su svi njegovi dokumentarci ostaci nekih serija s francuske televizije.

“Jedno vrijeme mnogima je ‘argument’ bila činjenica da se mene nigdje ne vidi na filmovima”, kaže Malnar.

“A kako, mislim si ja, da istovremeno budem s obje strane kamere? Pa onda počnem i sam sebe slikati, a urednici protestiraju: ‘Što se preseravaš, čovječe?’ I daj ti sad budi pametan…”

Inače, studirao je medicinu, ali je definitivno odustao na vježbama seciranja kad je pred sebe dobio leš neke stare žene od 120 kg. Prešao je potom na Prirodoslovno-matematički fakultet (eksperimentalna zoologija) pa opet odustao jer je na ispitivanju uvjetnog refleksa jednoj sirotoj žabi trebalo odrezati nogu. Iza toga neko je vrijeme, kako sam kaže, bio propali student, sve dok nije diplomirao na studiju masovne komunikacije Univerziteta u New Delhiju.

Prisjećajući se svoje sportske biografije, Željko priznaje da je već u najranijem djetinjstvu beznadno razočarao svog oca, bivšeg standardnog Hajdukovog braniča Zvonka Malnara, pokazavši se s onim svojim dugim krivim nogama kao totalni nogometni antitalent. Pokušao je potom trenirati rukomet u Metalcu, ali je i za taj sport bio previsok, ni uz najbolju volju, čak ni uz svu podršku trenera (koji ga je izuzetno volio), nije uspio upasti u prvu momčad.

“Sjećam se, hvatali su se za glavu čim bih se pojavio na treningu.”

Konačno je našao sebe u auto-reliju.

“Bio sam čak i drugi u Jugoslaviji 1968. godine, potom sam za nekih 3.000 švicarskih franaka (a to su onda bile velike pare!) pristupio profesionalnom automobilskom cirkusu “Devil drivers” u Švicarskoj. Nažalost, već na prvom treningu doživio sam nesreću, sudar i prevrtanje… a ručica mjenjača zabila mi se u donji dio trbuha tako gadno da sam dva i pol mjeseca odležao u bolnici.”

Džipom je dosad prevalio stotine tisuća kilometara. Običava reći da je, u usporedbi s onim što je dosad prošao svojim “Land Roverom”, razvikani “Camel Trophy” sasvim običan turistički reli.

“Teško je nekome tko to nikad nije doživio opisati kako je jezivo voziti džipom po pustinji nekoliko tisuća kilometara, svjestan da svaka nezgoda, svaki kvar može značiti smrt. Što ako ti crkne motor? Otpješačiti do 100 milja udaljenog sela i pitati ‘Ima li tu možda neki automehaničar?’ A kad ti nestane nafte u divljini prašume (uz pogon na sva četiri kotača džip guta i do 25 litara), možeš se tek nadati da iza tebe stiže još jedan sličan luđak s rezervnim kanistrom goriva.”

Jednom je gotovo smrtno stradao u Afganistanu, zajedno s kolonom džipova krijumčara opijuma na putu za Iran. Iznenada je naišla pješčana oluja u kombinaciji s pljuskom.

“Ne možete si to zamisliti… s neba na vas padaju komadi blata! Ipak, najgore mi je bilo u 4.000 kilometra širokoj australskoj pustinji ‘Great sandy desert’. Vozio sam tada jednog 65-godišnjeg domorodačkog poglavicu koji je želio umrijeti usred pustinje. Ustvari, taj je čovjek davno, još kao 25-godišnjak, istrčao iz divljine i gol-golcat pojurio da se s kopljem u ruci suprotstavi bijelcima. Grotesknom igrom sudbine upao je pravo na jedan veliki ranč gdje su ga lako svladali i zadržali kao roba sljedećih 40 godina. Nazvali su ga Tom, dali mu kasnije i kuću (na kojoj je on izbušio zidove kako bi vidio izlazak i zalazak sunca) a napokon je, eto, bilo došlo vrijeme i umiranja.” zagrebački memento