ZEMALJSKI UVJETI I MEĐULJUDSKI ODNOSI HRVATA

Načelima Života kao preventivom u ime Života, oduvijek je takva čista duša. Kada je čovjek zbog svoga ponašanja opomenut, znači da griješi, isti se nakon obraćeništva proporcionalno prosvjetljuje koliko radi toliko se veseli, ne laže, ne krade i ne obmanjuje

Zaustavljajući nered spašava se i to prevencijom kao terapijom. Dok zastupa zajednicu po moralno -valjanim razlozima pojedinac je u funkciji općeg dobra, čemu drsko odmetnuti pojedinci iz zajednice proturječe. Kako je za život pojedinca potreban zrak, tako je prijateljstvo potrebno kao vanjski faktor za zajednicu i uvjete u kojima se ostvaruje. Očigledno načela Života se zaobilaze, kada se u Hrvatskoj gube temeljne vrijednosti, što je uzrok komecijaliziranja Hrvatske. Što znači da nema branitelja, ali ih ima puno sa statusom kao branitelja proizišlih iz domovinskog rata, koji su sada postali neaktivni,, sami sebi svrha. Ali na državnom proračunu.

Čovjek je žrtva dok je sam sebi svrha, kako je pojedinac više stimuliran logosom egoistički apetiti više hvatataju maha. Mitos se prividno gubio toliko koliko je prividno logos slavio. U tom pravcu potaknuti pojedinci potaknuti, kako svjetovni vladari, tako i predstavnici religija, osmislili su zakone kao sredstvo kojima se sve regulira, radi isticanja sebe kao faraona. Što znači da je pojedincima oslabila volja, koja je uzrok posrtanjima, samo radi materijalnih koristi odmetnuli se od biti. Ne zanimaju ih unutarnje duševne vrijednost, pa kao takvi mogu biti kao robovi – opomene, robovi strasti i požuda, koristeći vlast, pa vladaju nad drugima kada ne mogu kao takvi vladati sa samim somom.

Stoga pravi vladari i branitelji zajednice su po jakoj volji samokritični, bilo u svjetovnim ili duhovnim institucijama. Karakterima je cilj ostati dosljedan u ime zajednice, pomoću jake volje usklađene sa Stvoriteljem. Uredan čovjek po jakoj volji zna da je snaga duha jača od snage oružja, kojim čovjek pojedinac pokazuje svoje egoističke namjere. Čovjek se ne smije zaokupljati sitnim dogodovštinama da bi samo opisao kronološka stanja kroz vrijeme. Zdravi karakteri znaju za strah egzistira u kombinaciji s napetim tijelom i ubrzanim disanjem, što je jednako neusklađenost duše i tijela. Opet ego, sve dok se ne reformira i preporodi duh koji bi ugasio ego, a uvjet je da se u zajednici radeći živi skladno i veselo. Tendenciozni su prepoznatljivi, dok kao maskirani odmetnici sebe izlažu i osuđuju svojim ponašanjem. Pravednicima ne treba milost, jer skladno žive kao kap u izvoru ili iskra u vatri. Svjestan kao mikrokozmos u makrokozmosu da se po volji čini skladno Jedno.

Slučajnosti nema, pa su sva demagoška uvjeravanja, i pomoću znanosti, sama sebi proturječe, dok kalkuliranjem žele biti sami sebi svrha. Kroz vrijeme u prostoru odmetnuti pojedinci iz zajednice dopunjuju se svojim lukavštinama – slični sličnima teže, tako kalkulirajući svjetovni vladari koriste religiju kao umijeće. Toliko su zaneseno – nezasitni da sebe stavljaju čak i iznad države. Svojim zakonima sugeriraju i truju čovjeka, uvjeravaju kako je sila pravda kako pobjeđuju samo naoružani proroci. Dakle, demistificiranje lašca je nužnost, oslobađanje pritisaka od faraona. Obraćeni čovjek treba se vratili iz odmetništva i živjeti svojoj zajednici po zasluženoj izborenoj slobodi. Postvareni nisu više svjesni da ih ego i materijalne koristi pritišću. Koja tragedija, da čovjek sebe kao bezuvjetna duša sama sebe okuje, preko djela u prostoru kroz vrijeme, dalje nesvjesno vegetira u najgorim formama u devastiranim uvjetima, vraćanjem sebe u uvjetovanost, besmisao. Prividnim šarenilom, čovjek odmetništvom iz zajednice reducira snagu i veselje, čime se svrstava u mazohiste potom i sadiste. Spoznajom da je čovjek društveno biće, zapravo mazohist je čovjeku prozrijeti egoizmom za svoju ukupnu pogubnost. Postaje mjera samom sebi, odnosom vlastite duše i tijela, odnosa prema drugom čovjeku, odnosima prema vlastitoj zajednici, odnosima čovjeka s drugim narodima uopće; radi pravilnijeg odnosa prema prirodi – i kao vjernik prema Apsolutnom biću. Proizlazi kako postavljena pravila za sebe i drugog, jesu presmjele odluke i za one koji su najviše spoznali, (čega ostali nisu svjesni) znajući koliko je kompleksno i da se čovjek nastavi na progresivnu nit tj. znanje koje čovjeku pomaže da ne griješi i da ne skreće s puta. Zato je samokritičnost uvjet spoznaje, kojom se pomaže drugom čovjeku. Unaprjeđivanjem zemaljskih uvjeta u skladu s bezuvjetnim, dalje tvore krajnji smisao na Zemlji, a čovjek svoj život proživi sretno kao društveno biće u skladnim odnosima.

Dakle, načela Života čovjeka potiču da se prepozna po djelima i vidi tuđa djela, djela drugog čovjeka. Dakle, nit progresa koja se kroz povijest provlači, jest kompleksna tvorevina, zapravo to je nit između duše i tijela, kao odraz stalne budnosti čovjeka, ali i iskušenja kojima čovjek odoljeva zbog daljnje spoznaje. Uočava čovjek da ga egoizam zaustavlja, zatvara krug – stoga da bi pobijedio tu statičnu konačnost okrećući se oko sebe, usmjeri se prema drugom – kao uvjet, da stigne i spozna lice Stvoritelja.

Oni koji negiraju ono što jest odlučuju se za ono što nije tj. za ništa.

Aotor: dr. sc. Ilija Barjašić