Izložba djela fra Blage Karačića retrospektivnog je karaktera i vezana je za obilježavanje sto pete obljetnice rođenja i dvadeset pete obljetnice njegove smrti. Fra Blagin stvarateljski opus je ogroman i teško je izabrati djela koja će ga najbolje predstaviti.

U Franjevačkom muzeju i galeriji Široki Brijeg će biti upriličeno otvorenje izložbe slika “Hercegovački Eden” fra Blage Karačića u usrijedu 31. srpnja 2019. u 19.30 sati. Bit će izloženo 130 slika u tehnici akvarel/tempera na papiru različitih tematika, od kojih se najviše ističu pejzaži.

U predgovoru izložbi povjesničar umjetnosti Tomislav Ćavar o djelima kaže:

Izložba djela fra Blage Karačića retrospektivnog je karaktera i vezana je za obilježavanje sto pete obljetnice rođenja i dvadeset pete obljetnice njegove smrti. Fra Blagin stvarateljski opus je ogroman i teško je izabrati djela koja će ga najbolje predstaviti. Ako bismo htjeli izložiti njegova djela u cijelosti, kako bi smo imali nesmetan uvid u kompletno stvaralaštvo, Franjevački muzej i galerija bi trebali imati trostruko veći izložbeni prostor. Zato je potrebno naglasiti da 130 djela izloženih u ovoj retrospektivi predstavljaju samo jedan suženi presjek fra Blaginog stvarateljskog opusa.

Fra Blago je rođen u Hercegovini, gdje se školovao i većinu svoga redovničkog života proveo je na području škrte, kršne Hercegovine. Ona za njega nije samo škrti, sivi krš, ona je zelena i pitoma, krase je male, zelene oaze, pejzaži sa slapovima, vrtli, ograde, planinski pašnjaci, dubove i bukove šume. Takva percepcija Hercegovine ostavila je neizbrisiv trag na fra Blagu i oblikovala je njegov poseban odnos prema zavičajnom krajoliku, te poslužila kao neiscrpan izvor slikarskoj inspiraciji.

Teme koje obrađuje u slikama su religija, rad, ljudi, arhitektura, grad i, ponekad, apstrakcija. Generalno gledajući priroda je njegova neiscrpna, univerzalna tema kojoj se konstantno vraća i kojom sve obuhvaća. Ukoliko slika arhitekturu i ljude, prikazima dominira priroda, ako se bavi religioznim temama, sve se one događaju u prirodnim ambijentima i njezini akteri nikad nisu zarobljeni u interijerima. Slikajući prirodu, on je svoj na svome, pažljivo je osluškuje, započinje konverzaciju s njom, stvarajući intimne, univerzalne ambijente. U svim slikama prisutno je ogromno poštivanje prirode i njezina percepcija kao Božanskog djela, ona je organizam koji diše, živi i uvlači nas u sebe, pobuđujući osjećaje slične snažnom religioznom iskustvu. Iz prirode se rađa njegovo kolorističko iskustvo, poštuje njezine boje i kao takve ih prenosi na slike. Ponekad daje mašti na volju koristeći kolorit koji nije u vezi sa stvarnim odnosima, stvarajući na taj način imaginarne pejzaže i dodatno naglašavajući određene prirodne fenomene. Kada želi uhvatiti pokrete lišća i kovitlanje
pahuljica, slikajući godišnja doba, koristi kratke i dinamične poteze, a kada želi dočarati monumentalnost planina koristi zbijene, voluminozne, tvrde oblike. Ovisno o raspoloženju i potrebi teme, nekad djeluje monumentalno, a nekad pitomo i zaigrano.

Urbane krajolike prikazuje iz daljine, ne ulazi u grad, on mu je stran, opservira ga samo iz sigurnosti prirode, odmaknut u potpunu tišinu, gleda ga s Japlanice ili Brijega kako svjetluca.

U svim njegovim slikama vlada harmonija, sve ima svoje mjesto i nijedan detalj ne preuzima bitnost nad ostalim detaljima, sve je u idealnim suodnosima, to je krajolik totalnog smiraja u kojem fra Blago kroz iskonski doživljaj čiste prirode doživljava Boga i sve što je On stvorio. I kada na slikama vladaju elementarne nepogode poput vjetra, kiše i snježne mećave prizori nikad nisu prijeteći već opet
ostavljaju dojam idile.

Fra Blagino slikarstvo je duboko intimno, osobno, plod je najdubljih promišljanja i emocionalnih stanja, umjetničke i duhovne težine. Njegujući iskonski franjevački odnos prema prirodi, svojim slikarskim poimanjem prirode susreće se s Bogom, diveći se čudu Božjeg stvaranja. Poput Sv. Franje, duboko razumijeva ljepotu i dobrotu svega stvorenog, to ga ispunjava snažnom ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu. S toga za njega ne možemo reći da je naivni slikar, primjereniji naziv bi bio samouki, hercegovački, franjevački slikar. Njegova stvaralačka snaga svakako zaslužuje stalni postav koji bi na dostojanstven način mogao prezentirati Franjevaštvo, našu regiju i kulturno-umjetničku baštinu.

Životopis fra Blage Karačića

Fra Blago Karačić, krsnim imenom Stjepan, rodio se u Gornjem Crnču 6. rujna 1914. od oca Jakova, kovača, i Marije r. Šaravanja, kućanice. Osnovnu školu i gimnaziju završio je na Širokom Brijegu, a bogosloviju u Mostaru. Početkom srpnja 1934., kao gimnazijalac, obukao je redovničko odijelo, a nakon godinu dana položio je prve zavjete i postao članom Franjevačkoga reda. Za svećenika je zaređen 1940. u Mostaru gdje je službovao kao duhovni pomoćnik (do 1942.), zatim na Humcu (1942. – 1943.) i Konjicu (1943.-1946.), odakle je god. 1945. Mobiliziran. Kao vojni svećenik i domobranski nadsatnik proživio je ratne strahote od Ivan-planine do Beiburga, a zatim one na Križnom putu. U Bosanskom je Brodu zadržan u zatvoru dvadesetak dana te, po nekoliko dana, u Derventi i Doboju. Domalo, nakon povratka u Konjic, uhićen je 1. srpnju 1945. (I godine 1962. odležao je u zatvoru 15 dana, a 1965. godine 45 dana!)

U svibnju 1952. fra Blago je iz Konjica premješten za župnika u Blagaj, a 1957. u Vitinu. Od godine 1961. do 1964. bio je gvardijan na Širokom Brijegu te župnik od 1961. do 1967., zatim je – nakon nepunih godinu dana služenja župe Banići iz samostana u Slanom – preuzeo službu samostanskoga vikara u Tomislavgradu (1967. – 1973.). Godine 1973./74. bio je duhovnik časnih sestara u Potocima pokraj Mostara, zatim sedam mjeseci kapelan u župi Kočerin (1974./75.), odakle je otišao u Kongoru za duhovnoga pomoćnika (1975. – 1981.). Preostale godine života (1981. – 1994.) proveo je u zavičajnom samostanu na Širokom Brijegu.

Blage naravi, miroljubiv i neposredan fra Blago je i samom svojom pojavom osvajao ljude, što su mu priznavali i njegovi progonitelji. U radu je bio savjestan i ustrajan. Osim strogih svećeničkih zaduženja rado je prihvaćao i druge uloge. Promicao je katolički tisak za koji je i sam pisao. Dapače, bio je i odgovornim urednikom Naših ognjišta od godine 1971. do svibnja 1974.

Fra Blago je bio dobra duša. Potkraj života fratri su ga zvali Lipi jer je njemu svaki čovjek bio i „lip“ i dobar. Rado je posjetiteljima Širokoga Brijega tumačio njegovu povijest i znamenitosti. Pisao je pjesme, pripovijetke, eseje i drame. Surađivao je s više katoličkih listova. Objavio je igrokaze Dželat (1972.), U mreži (1974.), Diva Grabovčeva (1982.). Posmrtno su mu objavljena onodobno dostupna sabrana djela pod naslovom Radi Boga i brata čovjeka (1997.). Zbirka pjesama Otisci Tvoga imena objelodanjena mu je god. 2000. i, u ponovljenom izdanju, 2001. Uspješno se bavio i slikanjem, zapažen i očima strogih kritičara, iako je počeo slikati tek u svojoj 66. godini. Do godine 2000. u Bosni i Hercegovini i u Hrvatskoj ostvareno je 16 njegovih samostalnih izložaba. O fra Blaginu slikarstvu izrekli su pohvale i najpoznatiji hrvatski likovni kritičari. Preminuo je 25. studenog 1994. Pokopan je u groblju Mekovac gdje njegovi tjelesni ostatci čekaju uskrsnuće.

Izložba će biti otvorena do 9. rujna 2019. godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published.