Osjetimo kako je to teško kada shvatimo da smo stotinama lanaca vezani za ono što zapravo u našem životu nema nikakvu ulogu. Koliko može promijeniti našu budućnost to što je tamo netko nešto mislio ili rekao o nama? Da li naša sutrašnjica ovisi o slici koju imamo u tuđim očima ili možda o onome što ćemo sami napraviti, poduzeti, riskirati, iskoračiti u nepoznato?

Najvrijednije stvari u životu dolaze kada se prestanemo opterećivati nevažnima. Koliko toga trebamo posjedovati da bismo bili sretni? Koliko ljudi treba da nas podržava i plješće da bismo imali potvrdu da vrijedimo? Mogu i svi na svijetu ali ako unutar nas nema osjećaja samopoštovanja i vrijednosti nećemo ništa dobiti. Možemo imati sve na svijetu ali ako unutarnju želju ne znamo zauzdati gušiti ćemo se u stvarima koje će nam uzimati životni prostor i ostavljati praznima.

A potrebno je samo malo, napraviti listu prioriteta a ono ostalo što u nju ne spada odbiti, odbiti robovati beživotnim, nevažnim i nepotrebnim stvarima koje su nametnuli drugi. Odbiti ulaziti u ludu utrku uspoređivanja tko je na boljoj poziciji i tko ima više, jer nitko ne zna hoće li doživjeti sutrašnji dan. Željeti samo naučiti uživati u malim stvarima koje vesele srce, razgovoru s prijateljem, šetnji ili kavici s dragom osobom, čitanju omiljene knjige u samoći, osmijehu djeteta ili samoj činjenici što smo se jutros probudili zdravi.

Svaki dan svoga života sebe treba iznova podsjećati na onih tisuće stvari koje stvarno ne mogu donijeti unutarnji mir i ispunjene, već vježbati se u praštanju, jer to je doista važno za nastavak zajedničkog suživota. Malo stanjiti ego, a podebljati strpljenje, suosjećanje, ustrajnost, dosljednost i snagu volje. Malo manje gledati na ono što je bilo a malo više vjerovati u nešto što želimo da bude i u tome dati sve svoje snage.

Autor Mario Žuvela

Leave a Reply

Your email address will not be published.