Dok se svađate, držite se za ruke i gledajte se u oči

Postoji li sukob generacija? Postoje li teškoće u osnovnoj komunikaciji između roditelja i njihove djece. Ili pak sukob generacija u nekim organizacijama kao što je Crkva između mlađih i starijih generacija svećenika. Postoji li sukob generacija u obiteljima. Sve su to pitanja na koja se može razmišljati i preispitivati.

Jednom prilikom dok sam još bio zagrebački kapelan pozvao sam jednog laika, profesora da iz svoje perspektive govori na tu temu. Bilo je vrlo interesantno slušati to predavanje u kojem je on izložio stvarnu problematiku. On nije negirao problem postojanja sukoba generacija u obitelji, nego čak što više potvrdio da on postoji. Govorio je o svojoj obitelji i svoje četvero djece. Napomenuo je da sukob postoji i da ga se ne može osporiti. Sukob generacija je realnost, samo se treba u njemu dobro razumski i emocionalno postaviti. Govorio je o obitelji i mogućim svađama unutar obitelji. Rekao je jednu divnu rečenicu koju pamtim još danas. „Dok se svađate, držite se za ruke i gledajte se u oči.“ Taj izričaj mi je bio vrlo snažan. Obično dok se svađamo okrećemo leđa onome sa kim se svađamo. Nikome ne dolazi na pamet ta stvarnost da se kod svađe uhvate za ruke i svađaju. To ne dolazi na pamet nekom srednjoškolcu koji ima svojih osobnih problema sa roditeljskim stavovima. A još manje to dolazi na pamet ženi i mužu dok su u nekom konfliktu. Vjerojatno taj sukob generacija možemo primijeniti i na situaciju gdje žive dvije životne generacije zajedno u jednoj obitelji. Mislim na roditelje srednje dobi koje imaju u kući snahu ili zeta.

Je li uopće danas spojivo da nekoliko generacija ili bračnih zajednica živi zajedno u jednoj obitelji kao u jednoj “životnoj zadruzi“? Iz djetinjstva se sjećam da je bilo obitelji sa dvije ili tri generacije koje su dijelile dobro i zlo, posao i uspjehe. Pater familias je imao svoju riječ koja se poštivala i bila poveznica obiteljskog života. Tijekom zadnjih trideset ili četrdeset godina nestajala je takva slika i stvarnost obitelji. Svaka generacija želi biti samostalna. Događa se da mladi usprkos dobrim materijalnim i inim uvjetima radije odu u podstanare nego li da žive kako oni znaju reći sa „starcima“. Kako detektirati što se to dogodilo da nema više klasičnih obitelji? Koji su razlozi? Vjerojatno taština jednih i drugih! Vjerojatno želja da se nitko nikome ne upliće u privatan život. A moguće je da smo generacije koje nemaju kreposti strpljivosti sa samim sobom, a kamo li sa onim drugim koji drugačije razmišlja.

Promatrao sam prigodom blagoslova kuća obiteljske situacije i tu problematiku. Možda bi se na prste moglo nabrojati obitelji gdje žive tri generacije bračnih supružnika zajedno, u istom prostoru. Vidio sam puno tužnih situacija. Prigodom jednog blagoslova kuća moji pratioci i ja ušli smo pjevajući u jednu kuću. Tu je kod toplog štednjaka na drva stajala jedna starica. Ja sam moleći i dijeleći blagoslov kuće pogledao kroz prozor i vidio u  nastavku stare kuće novi objekat i ljude na kolinju. Pitao sam nakon blagoslova baku: „Baka vi imate kolinje?“ Ona me tužno pogleda. A ja dalje pitam: „Vjerojatno ćete dobiti nešto mesa od kolinja?“ Ona mahnu rukom. I sve mi je bilo jasno. Postade mi jasno da je slaba komunikacija između bake, njezinog sina i snahe sa njihovom djecom. Zašto je tomu tako? Vjerojatno zbog pretjeranog subjektivizma, oholosti po kojoj nitko nikoga ne trpi, te imamo prividno dobru obitelj, a zapravo žalost bake koja postaje iz dana u dan nesretnija, žalosnija jer je po njezinom sudu njezin sin dovoljno ne poštuje, a kamo li drugi članovi njegove obitelji. Sigurno će mi netko prišiti etiketu na odijelo da sam staromodan, da sam čovjek koji živi u 19. stoljeću. Ali se ne mogu oteti dojmu profesora sa početka ovog razmišljanja da se kod svađa i razmirica treba držati za ruke i gledati u oči.

Analizirao sam, ako se tako dvoje ljudi svađa onda su dobronamjerni i bez prevelike srdžbe, ta gledaju se u oči i žele si reći istinu koja je konstruktivna, a ne razarajuća. Ima li takvih konstruktivnih svađa danas ili su one sa ciljem udaljavanja, a ne kršćanskog približavanja i stvaranja zajedništva. A zajedništvo nije lako, ono iziskuje velike žrtve i odricanja. „Srdačno se ljubite pravim bratoljubljem! Pretječite jedni druge poštovanjem! U revnosti budite hitri, u duhu gorljivi, Gospodinu služite! U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani. Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost.“ (Rim 12,10-14)

Vlč. Vladimir Trkmić

Leave a Reply