Ovogodišnje izdanje godišnjeg izložbenog predstavljanja članova HDLU-a Osijek posvećeno je mediju grafike

Otvorenje Godišnje izložbe članova HDLU-a Osijek u Galeriji Kazamat održat će se u utorak, 2. srpnja, s početkom u 19 sati.

Već duže vrijeme tendencija je da se podjela na klasične tehnike omekša kako bi se iskoristile mogućnosti koje daje njihovo međusobno kombiniranje, ali i prožimanje s novim medijima. Iz toga se razloga već u predloženom nazivu izložbe, kao i u natječajnom tekstu, istaknulo kako je cilj izložbe potaknuti umjetnike da kroz svoja djela predstave one aspekte grafičkoga medija koji nisu samo umnoženi otisak matrice, ali i da poklonicima drugih medija pruži poticaj za vizualno promišljanje temeljnih postulata grafike u medijima koji nisu grafički te funkcioniraju na temelju posve druge logike.

Povijest želje za umnažanjem vrlo je duga, premda ne onoliko koliko je duga povijest samoga umjetničkog izražavanja. Vizualizacija određene stvarnosti nije isključivo kopiranje ili oponašanje (ne)vidljivoga svijeta kako su mislili grčki mudraci, nego je rezultat pokušaja da se svijet shvati posredstvom vizualnog jezika jer umjetnost, ističe Klee, ne reproducira vidljivo, već određenu stvarnost stvara vidljivom. Povijesni je primjer prvoga autentičnog otiska Veronikin rubac. „Vera icon“, napisat će Horst Bredekamp u tekstu o slikovnom mediju, „na Veronikinu rupcu nastala otiskom Kristova tijela postala je medij. Tijelo se odvaja samo od sebe i postaje oblik, odnosno stvara medij, a Kristova autentična dvostruka priroda ipak ostaje sačuvana. Veronikin rubac paradigmatski pokazuje da slikovni medij neposrednim otiskom ne dobiva materijalnost. On je tjelesna forma koja svoju materijalnost realizira kroz imago i auru.“ Otisak na rupcu, dakle, nije tijelo pa se slikovni medij u tom slučaju sveo na rubac i otisak materije, dok je Kristovo tijelo ostalo u funkciji matrice. Otisak u tkanini udvostručuje tijelo, ali nije tijelo samo te direktno ukazuje na razliku između slike i života. Međutim, reproduciranjem rupca vjerovalo se kako se reproducira i snaga svetosti koju je prvi otisak sadržavao. Ideja umnažanja otisaka, posvećenih ili ne, nastavila je živjeti te je i navela Gutenberga da umjesto umnožavanja slika svetaca za hodočasnike počne eksperimentirati s umnažanjem olovnih slova što je ubrzo dovelo do tiskarske revolucije.

Iako se ne radi o isključivo grafičkoj izložbi, grafička djela svakako dominiraju budući da je u prirodu ove tehnike utkana ideja o multiplikaciji. Uz grafike, mogu se vidjeti crteži, objekti, slike i video radovi. U cjelini je izložbe moguće uočiti dva pristupa kojima su se autori ravnali u odnosu na temu umnažanja – otiskivanje matrice te umnažanje pojedinih elemenata od kojih nastaje cjelina rada. Kod grafičkih je radova umnažanje posljedice otiskivanja matrice što rezultira klasičnim grafičkim primjerima kakvi se mogu vidjeti kod Darija Brkića („Bez naziva“), Marija Čaušića („Vertikala 1“, „Vertikala 2“), Krunoslava Dundovića („Nepatvoreni horizont 6“), Maje Gjajić („Arhiva sjećanja“ i „Komadići Zemlje“), Josipa Kanisa („Sumrak“), Viktorije Križanović („Breathing practice/Vježba disanja“), Tamare Meščić („Bez naziva“), Mije Štark („A pussy for myhometown iliti Osječka pička“) i Vinka Vidmara („Studija reljefa na dubokom tisku“). Među njima, jedino je Vidmar priložio i „tijelo“, dok su ostali, s punim pouzdanjem vjerujući u svetost otiska, predstavili samo „rubac“. Ria Trdin otisak je koristila kao osnovu, ali je kolažiranjem i crtežom dorađivala svaki od njih čineći ga neponovljivim i jedinstvenim („Rad ‘br. 1’“; „Rad ‘br. 2’“; „Rad ‘br. 3’“). Marija Škrobo Arambašić donosi trideset pet crteža koji svaki za sebe simulira otisak imaginarne matrice koju umjetnica nosi u glavi i rapidografom umnaža u kontinuiranom nizu ponavljanja („Bez naziva“). Ponavljajućih se elemenata prihvatio i Robert Fišer čija „Tamna tvar“ odiše minimalističkom serijalnošću tvoreći objekt u koji je pojam umnažanja upisan više konceptualno, nego li stvarno. Vrlo se sličnu situaciju može uočiti kod Ide Đurkić, Josipa Kaniže i Ivane Škvorčević. Koristeći niz segmenata stabla, Đurkić tehnikom 3D printa oblikuje „Šumu“. Kaniža pak nezaustavljivim umnažanjem poteza grafitne olovke 8B nastavlja raditi svoju seriju grafitnih slika, a Škvorčević u video radu „Novi prostori“ umnažanjem poteza urezuje u papir naziv rada pisan kapitalima. Video radom „Otapanje“ predstavila se i Ana Petrović. Na kraju, jedini slikarski rad onaj je Andreja Tomića. U njegovim „Deblima“ stablo se koristi kao repetitivni element koji u prirodi tvori šumu jer je umnažanje stabala uvjet svakog šumskog ekosustava.

Premda je nužnost grafičkoga medija umnažanje, rezultati toga umnažanja nisu jedini artefakti koji mogu biti relevantan izložbeni materijal. Štoviše, svi oni aspekti rada na matrici i njezin život u mijenama koje proživljava prije nego li je pritisne tiskarska preša mogu biti podatan izložbeni artefakt jednako važan kao i konačni produkt otiskivanja. S druge strane, serijalnost je u suvremenoj umjetnosti afirmirala ideju umnažanja kao osnovu za oblikovanje većih kompozicijskih cjelina i ciklusa čime je nužnost reprodukcije „istoga“ nadišla granu grafike otvorivši na posve specifičan način i drugim umjetničkim pristupima nove mogućnosti ludičkog istraživanja različitosti onoga što se ponavlja.

Igor Loinjak

Leave a Reply

Your email address will not be published.