Galerija tarase “Palmižana”
24. lipanj – 24. kolovoz 2019.
PALMIŽANSKI PAUNOVI
Svom impresivnom umjetničkom vrtu, drveća koza, mačaka, pivaca, ptica i gudina Ljubica D. Buble ove je godine uvrstila i paunove. Ne zaboravimo na brodove , slavne žene, rosarije i križeve.
„Kiparski svijet Ljubice Buble raste u području očaranosti, dirljivosti i neograničene fantazije, koja u istome i u sličnom naizgled minimalnim varijacijama prosijava uvijek iznova svježinu još nedočiotanoga… Ona rukopisom minimalne geste u svoj svojoj punoći iskazuje plastičku dimenziju medija, narav prirode, sudbinu, ludost i tugu božje pastve, svetost posvećenih.“ Margareta Sveštarov Banov
Ljubica Buble vrsna je Hrvatska kiparica koja na žalost nije dovoljno eksponirana u Hrvatskoj likovnosti. Kao mladu umjetnicu uvelike ju je hvalio njen mentor, slavni kipar Branko Ružić i proricao joj značajnu ulogu u hrvatskom kiparstvu. Potvrđivali su to i najbolji od povjesničara umjetnosti koji su s hvalospjevima dočekivali njene izložbe u značajnim hrvatskim izložbenim prostorima Zbog obitelji Ljubica Buble napustila je Zagreb i preselila se u miran, izolirani vrt malog gradića Trogira. Živjeti život majke i supruge i biti razapet umjetničkim stvaranjem koje je tražilo mnogo vremena, / kojeg nije imala/ bilo je problematično i teško. Ni okolina učmalog gradića koji se rascvjetava samo u žiži ljeta berući turističku žetvu, nije joj bila sklona. / „Nisam više mogla zadržati atelje u gradu, zbog najamnine kiparu koji nije komercijalan, koji ne živi od bižuterija“ /
Zbog toga je prolazila različite ovisnosti, zaluđenosti crkvom, veganstvom, vlastito kažnjavanje odricanjem rada, sve većim zatvaranjem u svom mirisnom ali vrlo usamljenom vrtu. Kad bi se ipak prepustila radu, prepustila se i vlastitoj grižnji savjesti da djeci i obiteljskom životu oduzima ono što oni od nje s pravom očekuju. A opet – ako si umjetnik ne možeš prestatii biti umjetnik – unatoč tim teškim dilemama u trideset godina, Ljubica Buble je stvorila impresivnu kiparsku ostavštinu koja nije u kulturnoj javnosti adekvatno poznata i priznata. U stalnom istraživanju novih oblika tražeći u svemu svoj modus vivendi koji naš kratkotrajni ovozemaljski život prepun ograničenja povezuje s beskonačnom slobodom i svrhovitošću onog drugoga svijeta onkraj granica kozmosa i naše krhosti.
“Kad sam radila “Mačke”, one su prezentirale probleme sredine u kojoj živim i zato su ostale u pamćenju kao “gorke” i neljubazne, te moje mace, “Stabla” su bila ekološka poruka i apel za očuvanje prirode. Ja sam podrijetlom iz Kaštela i uvijek me boljela devastacija toga prostora, kulture. “Koze” su ostale nostalgično naslanjanje na ekoapele, sličice iz vremena koje je odbjeglo. Slavne žene” bile moj tihi bunt zbog položaja i uloge žena u društvu…; Rosariji su hortus conclusus same umjetnice,“ti si vrt zatvoren, … a pun biranih plodova“. A križevi su Križevi. Teški. Bolni, u nebo slani vapaji.
Bez ateljea kojeg si sama nije mogla priuštiti u skupom turističkom centru, a sredina je nije spoznala i pomogla, , punio se njen dom , vrt, kuća … „ Moje kiparstvo je priča o samoj meni „- kaže umjetnica prisiljena da stvara, kao što smo prisiljeni da dišemo i živimo.
“.Jednom mi je puklo u glavi“ – pričao nam je sam od sebe njezin muž vozeći nas iz Trogira u Split. “Ušao sam u prostor u kojem se zatvarala danima a koji je bio prepun njenih djela i jednostavno sam jedan dio odvezao u kontejnere, razbivši ih, kako bih je vratio u obitelj“.
Nisam se usudila pitati je li umjetnica otišla vidjeti ostatke svog stvaranja, i kako je to preživjela. Da li je ikad oprostila taj destruktivni čin ili je sama sebi stvorila veo krivnje i smatrala da se dogodilo samo neophodno.
Ljubica Buble se bavi umjetnošću kad za nju pronalazi vremena na periferiji kulturnih događanja.. I tako unatoč respektabilnom opusu koji je stvorila kroz 30 godina , izolacija ju je zakinula za status velike kiparice u javnom raspoznavanju. Vatra tinja, duša vene, križevi se gomilaju na polici, rosariji i dalje cvatu ali dobijaju vremensku sivu patinu, brodovi ukazuju na neizvršena putovanja i neispunjene želje.
Njeno animalističko stado buja, mačke i koze dopunjuju kokoši, pivci, gudini, ptice. „O mojoj pomirbi sa situacijom i okružjem, one su miroljubivi stvorovi, komični i simpatični, sugeriraju svojevrstan dogovor sa samom sobom i svijetom u kojem živim. Više nisam opeterećena time da okrug nije onakav kakav bih ga željela vidjeti, ali mu nastojim dati najbolje što mogu. Nekada sam preko životinja slala poruke, sada su tu da mi čine dobro, da me simpatičnošću, a ne mrzovoljom, učine još boljom. Veselje je stvar intime, a ne angažmana.“
Odjednom dom je opustio, djeca su otišla svojim putem, muž kao i uvijek predan svojim maslinama i vinu uživa u svom polju – a njoj je najednom bilo vremena previše kojeg je uvijek imala premalo.
“Želim pauna , sjećaš ih se sa Palmižane “- poziv od kćeri koja se udala u metropoli nekako je došao u isto vrijeme kao i poziv s Palmižane : „ Bili bismo sretni ukoliko želite i dođete uljepšati škojarsku galeriju, otvorenu terasu u velikom vrtu. Vaši radovi sigurno će naići na veliko zanimanje brojnih svjetskih morskih lutalica željnih da upoznaju kulturu kraja koji ih ljepotom prirode oduševljava i vabi na stalne povratke“.
Tako je Ljubica Bbuble započela 2019. intenzivno kipariti svoje „Palmižanske paunove“ koje je sretala prilikom kratkog boravka na otočiću „da pomogne kćeri oko djece“. Ponovno se vratila svojevrsnom načinu kiparenja, gipsu uz potporu žice, kudjelje, novinskog papira te različitih pigmenata u pojedinim radovima. Premda je gips u osnovi amorfan, lomljiv i osjetljiv, ponajviše skroman, „gluv i beživotan“ materijal, kako ga autorica znade jezgrovito opisati, u pravim je rukama vrlo zahvalan. „ Radila sam i imala izložbe u svim materijalima, u kamenu, bronci, pa u keramici… Najradosnije su mi ipak izložbe u toj, kombiniranoj tehnici jer kroz njih se vjerodostojno oslikava moja narav, karakter i nerv. U gipsu dograđujem kao da je u pitanju glina, ali i oduzimam kao da se radi o kamenu“ . Tom “gluvom i beživotnom gipsu” ta iznimno darovita umjetnica snagom svoga nadahnuća i umjetničke vizije udahnjuje život i oblikuje ga u maštovite ambijentalne skulpture. Razlike u prikazivačkim koncepcijama unutar opusa razvidne su već na epidermi kipa. Drugim riječima, karakter fakture u direktnoj je vezi s interpretacijom djela u cjelini. Ljubica Buble se našla ponovno u tisuću pitanja i dubioza koje prati stvaranje likovnog dijela. Umjetnica je još mlada i snažna žena i pred njom su godine sada slobodnog stvaranja koje mogu oploditi ovaj već dosad impresivni opus.. Nakon dugih perioda u kojim se stalno morala obuzdavati , sada mora pustiti ponovno taj kiparski plamen da bukne.
Ljubica Dragojević Buble rođena je 1960. 1984 diplomirala je kiparstvo na Akdemiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Imala je preko 30 samostalnih i veliki broj grupnih izložbi u velikim muzejima i galerijama Hrvatske.
