Ivica Kiš – PLAKATI | Akademija Art Zagreb

Kreativna igra slike i riječi Ivice Kiša

Ivica Kiš je do sada imao samo jednu samostalnu izložbu plakata, 1983. godine u Galeriji “Intime”, sekcije seniora Društva arhitekata u Zagrebu, za koju je predgovor na deplijanu izložbe napisao prof. Darko Glavan

Kada bismo trebali odrediti koja je to likovna disciplina po kojoj bi Ivica Kiš bio najprepoznatljiviji, bila bi to vjerojatno “njegova” camera obscura, s kojom se počeo intenzivnije baviti od 1995. godine. Kiš je otad dio svog života posvetio upravo njezinoj popularizaciji, što je kasnije iznjedrilo deset zanimljivih samostalnih izložbi, a objavio je i priručnik za nastavnike likovnog i tehničkog odgoja, Camera obscura, u izdanju Školske knjige, 2007. godine. Priručnik su ubrzo prepoznali i struka i javnost, te ga je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske uvrstilo na popis obvezne literature za usmeno polaganje stručnog ispita za zvanje fotografa.

Camera obscura bila je tehnika, preteča prvom fotografskom aparatu. Njom su se služili i renesansni slikari ne bi li postigli veći stupanj realiteta u svojim slikama. Prvi puta se spominje u 7. stoljeću prije Krista u dalekoj Kini. Navodno je za njezine mogućnosti znao i sam Aristotel, a arapski znanstvenici su je upotrebljavali kako bi mogli pratiti nebeske zvijezde i pomrčinu Sunca. Ivici Kišu takva je mogućnost snimanja motiva s veoma širokim rasponom osvjetljenja, uz samo jednu ekspoziciju, omogućila kasnije ući u svijet bes- krajnog eksperimentiranja i izrade različitih tipova tamnih komora. Iz toga se kasnije izrodio i ciklus stereoskopskih slika, s kojima je uspio postići nevjeroja- tan osjećaj dubine snimljenog prostora. Takav tip izložbe stereo slika, u kojoj je koristio fotografske slike snimljene camerom obscurom i digitalnim fotoa- paratom, po prvi puta je bio predstavljen domaćoj javnosti upravo u Galeriji Vladimir Filakovac, 2009. godine.

Ivicu Kiša najbolje je opisati kao svestranog autora nalik renesansnom čovjeku, poput Leonarda da Vincija, koji je nacrtao i opisao cameru obscuru na samom koncu stoljeća (1498. godine). Kišovo polje interesa je nevjero- jatno, ako uključimo i znanja iz različitih oblika života, s kojima lakoćom bar- ata, tako da često u razgovoru znade preskakati s lakše na složeniju temu. Ponekad nam se učini da je to za njega više stigma nego blagoslov, jer živimo u doba gdje vladaju mediokriteti i sve su se naše vrijednosti srozale na niske grane, izgubivši pritom bilo kakav stav i samokritičnost.

Ivica Kiš diplomirani je inženjer arhitekture. Radeći u operativi i u velikom projektnom birou građevinskog poduzeća Tehnika, naučio je biti timski igrač, jer je pojedine odluke morala donijeti struka, specijalizirana za određena pitanja, bilo da je riječ o statici, materijalima, izvedbi, oblikovanju… Tako je

Plakat za kazališnu predstavu Svebor, 1971., sitotisak/papir, 68×49 cm Slika na naslovnici: Plakat za kazališnu predstavu Zobeida, 1981., sitotisak/papir, 68×44,3 cm

znatiželjni Kiš, kojemu je umjetnost oduvijek bila strast, počeo rasti u svim smjerovima likovnosti ne bi li izvukao iz pojedinih segmenata ono najbolje. Uz arhitekturu, umjetnik se tijekom života, osim pedagoškim radom, uspješno bavio i dizajnom, karikaturom, ilustracijom, aranžerstvom, scenografijom…, prilagođavajući svoju prepoznatljivu formu zadanom sadržaju. Svoj je izričaj pronašao i u zaboravljenoj tehnici – vinorellu, sličnoj akvarelu, osim što se umjesto akvarelnih boja koristi pravo vino s vodom. Manje je poznato da se Kiš bavio i rock glazbom, ali životni put ga je odnio u drugom smjeru, ne manje kreativnom.

Njegova izložba plakata kojom se ovom prigodom predstavlja u Galeriji Vladimir Filakovac, retrospektivnog je karaktera, jer kroz nekoliko desetljeća prati njegov razvojni put. Kao autor, oduvijek je bio sklon inovacijama. Svoju funkcionalnost i sistematičnost, potaknutu ekonomskim neprilikama, pro- našao je u jednostavnoj tehnici – ozalid kopiranju, korištenom isključivo za umnažanje arhitektonskih nacrta, u trenutku kada je skupi sitotisak bio u modi, što je omogućilo izradu plakata u manjoj nakladi, pritom uštedjevši naručitelju poprilične novčane svote. Jedinim se problemom pokazalo da su takvi plakati bili podložni propadanju, za razliku od sitotiska, kojega je autor kasnije također koristio u svojem stvaralaštvu.

Upravo neke od takvih plakata izradio je sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća za Dječje kazalište Dubrava, još kao student arhitek- ture, kada je s Rudolfom Zupčićem, Antunom Crljenom i drugim kazalištarcima bio jedan od vanjskih suradnika, a oni su svojim djelovanjem oplemenili taj prostor, stvorivši brojne uspomene mališanima Dubrave. Ono što je karak- teriziralo Kišove plakate bile su dopadljive jarke, plošne boje sa stiliziranim likovima, za što su inspiracija bili domaći crtani filmovi i stripovi Zlatka Grgića, Ante Zaninovića, Krešimira Skozreta…, u kojima je bila vidljiva sva virtuoznost linije i teksture. Razigranost plakata naglašavao bi upotrebom otkvačene tipografije samog naslova predstave koja je intuitivno odgovarala duhu vre- mena. Plakati su pomogli da navedene predstave postanu popularne među djecom, jer su ih upravo oni privukli da posjete to legendarno kazalište u Dubravi. Valja spomenuti plakate kao što su: Zlatni zub, Zobeida, Mudri cigo, Vilibald i jednooki div… Uz to, u istom je razdoblju izradio prepoznatljivi logo- tip kazališta, čime je postao nezaobilazni čimbenik njegove povijesti.

Od klupskih plakata, treba svakako naglasiti one što ih je izrađivao za legendarni, omladinski klub “Jabuka” tehnikom ozalidnog umnažanja, kon- cem 1968. godine. Kiš je izradio i prepoznatljivi, zaštitni znak kluba koji je u upotrebi više od pola stoljeća, doživjevši samo blagi redizajn drugih autora.

U jednom novinskom intervjuu, Ivica Kiš je razotkrio svoj način promi- šljanja vezan za plakatnu umjetnost: “Budući da je prostor plakata urbani (javni) prostor, svaki plakat ima tri aspekta, sagledavanje (uočavanje) iz daljine (preko ulice), gledanje (u prolazu ili prilazu) s nekoliko metara udaljenosti i iščitavanje (s udaljenosti od pola metra ili manje). Ovaj zadnji (intimni) najbliži aspekt plakata postaje veoma važan za plakate tog vremena, možda i zbog razloga koji sam već spomenuo, a to je prostor enterijera koji plakati tog vremena osvajaju.”

Sav taj sistematični pristup vidljiv je i na retrospektivnoj izložbi u Galeriji Vladimir Filakovac, vezano za kazališne, glazbene, klupske i plakate za vlasti- te nastupe, koje je autor radio uglavnom volonterski. Oni nam svjedoče o specifičnoj estetici minulih vremena gdje se isključivo koristila mašta i krea- tivnost, a ne kao danas, neki računalni efekti koji često nameću gotova, nein- ventivna rješenja.

Plakat za kazališnu predstavu Plavi miševi, plave mačke i ostale ačke, 1969., sitotisak/papir, 69×48 cm

Svebor Vidmar

Plakat za kazališnu predstavu Gavranovo ́79, 1979., ozalid kopija/papir, 71×49,5 cm

Predgovor s prve izložbe plakata Ivice Kiša održane u Galeriji “Intime” 1983. godine u Zagrebu

Ivica Kiš Caki mnogo je stvari u životu strasno volio da bi se mogao odlučiti isključivo za jednu vrstu umjetničkog djelovanja. Arhitekt po vokaciji, izražavao se i u drugim vidovima umjetničkog djelovanja: kantautor čija je indolentnost ozbiljno zakinula domaći akustičarski rock, likovnjak onda kada je osjetio potre- bu da se izrazi grafičkim putem, kada je doista osjećao da prvotnu ideju (artiku- liranu u kazališnoj predstavi ili glazbenom komadu) može uspješno i sugestivno prenijeti u likovni jezik… Kiš se ovom prilikom predstavlja manje poznatim as- pektom svog stvaralaštva – designom.

Likovnost, shvaćena u vrlo širokim stilističkim okvirima, Kišu je uvijek sredstvo, a rijetko, gotovo nikada, stil. “Design je uvijek rješavanje proble- ma” – jednom mi je prilikom rekao poznati holandski designer Wim Crouwell. Parafrazirajući tu zgodno sročenu rečenicu, mogli bismo ustvrditi da je za Kiša design uvijek način predočavanja problema, u konkretnom slučaju, kazališnim plakatom, pričom. Prvi Kišov izlet u svijet plakaterstva jest op-art dosjetka ko- jom je opremio objavu predstave “Plavi miševi, plave mačke i ostale ačke”. Sti- lizirani lik mačke ispresijecan je pravilnim izmjenama traka plave i bijele boje, te je na taj način naznačen pomaknut, zaigrani ugođaj predstave. Taj plakat predstavlja svojevrstan izuzetak među Kišovim ostvarenjima – strog i jedno- stavan likovni jezik koji više podsjeća na viđeno nego li na pravce u kojima će se razvijati Kišov izraz. Kiš izvodi taj svoj prvi kazališni plakat 1969. godine, već njegovo drugo ostvarenje sadrži bitne odrednice njegovog budućeg rada. Riječ je o plakatu i cast-listi predstave “Svebor” Studentske scene “Malik Tintilinić”, kojom su debitirali danas već afirmirani Škrabe, Senker i Mujičić.

Kišova produkcija nerazdvojno je vezana uz dječje kazalište, a shodno svo- jim stvaralačkim načelima on je oblikovanje plakata shvatio kao težnju da što izravnije prenese “poruke” mališanima za koje i jesu pripremljene oglašene predstave. Zbog toga Kiš polazi od ikoničkog materijala dostupnog djeci predškolskog i školskog uzrasta – prvenstveno od pučke slike u obliku stripa, ilustracije knjiga ili slikovnica. Kiš je namjerno “infantilizirao” crtež i obnovio tipično adolescentsku potrebu za naracijom i detaljiziranjem. Njegove cast-liste zamišljene su kao svojevrsne strip slikovnice, te se i one poput omiljena dječjeg ilustriranog štiva mogu nebrojeno puta iščitavati u potrazi za promaklim deta- ljima i najnapetijim situacijama.

Kišov je crtež razigran i razveden te rijetko svjedoči o autorovom nasto- janju da disciplinira tok linija ili da postigne kompozicijske ravnoteže, odnosno bilo kakvo formalno jedinstvo. No, Kiš je spreman odustati od svojih nepisanih

stvaralačkih pravila ukoliko osjeti mogućnost da nekim drugim postupkom upečatljivije i prikladnije izrazi duh predstave. Cast-lista u obliku poliptiha, u ko- jem se prožimaju “kasnogotička” ornamentika i “renesansne” kompozicije kao na najpoznatijim slikama dubrovačkih majstora XVI. stoljeća, na duhovit način sekundira Senker-Škrabe-Mujičićevoj persiflaži “Novela od stranca”.

U svojim pak “primijenjenim” crtežima Kiš uvijek polazi od poznatoga i lako prepoznatljivog vizualnog predloška i ne kloni se dopadljivosti na račun likovne “čistoće”. Po njegovom mišljenju osnovni problem kazališnog plakata jest pronalaženje “punch-line” u obliku nekog karakterističnog, tipičnog (pa čak i po cijenu pomalo istrošenog stereotipa) prizora kojim se želi sugerirati ugođaj i duh predstave. Kišovom temperamentu najbolje odgovaraju nesputani svjetovi dječje mašte ili nekonvencionalne farse Senker-Mujičić-Škrabe koje mu dopuštaju gomilanja, preplitanje poznatih likova u nehajnoj, “neurednoj” liko- vnoj obradi koja dočarava ludički karakter predstave.

Kiš prvenstveno želi zadržati radost stvaranja, stalno otvorenu mogućnost povratka u razigrani svijet djetinjstva ili glumišta, u prostore u kojima mašta superiorno nadvladava stvarnost.

Ivica Kiš rođen je u Zagrebu 1948. godine, u obitelji fotografa. Osnovnu školu Ivan Filipović u Zagrebu pohađa od 1954. do 1961., a VIII. (trešnjevačku) gimnaziju u Zagrebu, od 1961. do 1966. godine. Od 1966. godine studirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a diplomirao je 1974. u klasi profesora Božidara Rašice. Tijekom studija položio je (privatno) završni ispit iz fotografije u Školi učenika u privredi u Zagrebu, 1967. godine. Od 1975. do 1983. godine radio je u građevinskom poduzeću Tehnika. Od 1983. do 1988. godine bio je savjetnik za urbanizam i građevinarstvo općinȃ Novi Zagreb i Maksimir u Zagrebu. Od 1988. godine radio je kao nastavnik struke na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (na odjelima za dizajn unutarnje arhitekture, za kiparski dizajn, za dizajn metala, za aranžersko- scenografski dizajn). Imenovanjem za višeg asistenta, od 2003. godine radio je honorarno na Odjelu za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je niza tekstova, likovnih i glazbenih radova te arhitektonskih projekata. Godine 1988. osvojio je brončanu medalju za ino- vaciju industrijskog dizajna u Bruxellesu (Belgija) na svjetskoj smotri industri- jskog dizajna. Član je ULUPUH-a i ULS-a od 2007. godine, a HDLU-a od 2013. godine. Živi u Zagrebu.

Darko Glavan

Organizator Narodno sveučilište Dubrava

Za organizatora Željko Šturlić, ravnatelj

Galerija Vladimir Filakovac Dubrava 51 a, 10040 Zagreb Tel. 2050-063, faks 2050-051 E-pošta: galerija@ns-dubrava.hr Internetska adresa: www.ns-dubrava.hr

Voditelj Galerije Svebor Vidmar

Savjet Galerije _{Iva Körbler, Marijana Paula Ferenčić, Milan Bešlić, Željko Lapuh i Peruško Bogdanić}

Urednik kataloga Svebor Vidmar

Predgovor Svebor Vidmar i Darko Glavan

Likovni postav izložbe Ivica Kiš i Svebor Vidmar

Grafička priprema Svebor Vidmar

Lektura Krešimir Kvočić

Tisak Euroval d.o.o., Zagreb

Naklada 200 primjeraka

Plakat za predstavu Zlatni zub, 1980. sitotisak/papir, 68×43,7 cm

Plakat za predstavu Vilbald i jednooki div, 1991., sitotisak/papir, 56×42 cm