Iz tiska je upravo izašla knjiga LOGO PROTIV KAOSA — IDENTITETSKI DIZAJN BORISA LJUBIČIĆA autora Marka Goluba, objavljena u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva. Ovo malo monografsko izdanje, na 160 stranica na hrvatskom i engleskom jeziku, daje pregled Ljubičićevog dizajnerskog opusa u području vizualnih identiteta, odnosno dizajna znakova i logoa od 1970. do danas. Knjiga je objavljena zahvaljući financijskoj potpori Zaklade Adris, prvu promociju planiramo za rujan, ali možete je nabaviti već sada po cijeni od 120 kn.

Iako usredotočena samo na jednu temu unutar opusa jednog od najsvestranijih hrvatskih dizajnera vizualnih komunikacija (Ljubičić je doista dizajnirao sve od plakata i knjiga, preko vizualnih identiteta, sustava signalizacije i prostornih intervencija do dizajna za TV, ambalaže i omotnica nosača zvuka), knjiga zapravo obrađuje središnje područje interesa Borisa Ljubičića kao dizajnera — pitanje identiteta, znaka, odnosno logoa, na primjerima dizajna za impresivan broj institucija, tvrtki, brendova, organizacija, manifestacija i proizvoda u vremenskom rasponu od gotovo pola stoljeća.

Knjiga je nastala slijedom prošlogodišnje izložbe pod nazivom Jednina množine: Simbol, znak, logo, brend koja je održana najprije u HDD galeriji, a potom u Puli, Splitu, Varaždinu i Berlinu, na kojoj je po prvi puta javnosti u cijelosti predstavljen ovaj segment Ljubičićevog stvaralaštva. Izložbu, a posljedično i ovu knjigu, treba promatrati kao dio većeg kontinuiteta predstavljanja rada ovog dizajnera. U kontekstu izložbe, ali i ove knjige, korištena je sintagma „jednina množine“, na kojoj sam autor inzistira kada govori o važnosti i dosežnosti znaka i logoa i njihovom mjestu ne samo u širem kontekstu identiteta neke institucije, tvrtke, brenda ili proizvoda, nego i samog njihovog postojanja i transformacije u vremenu.

Drugim riječima, Ljubičić upravo znak i logo vidi kao savršene dizajnerske artefakte, najkonciznije vizualne iskaze određene ideje koja povezuje i spaja sva značenja i vrijednosti iza onoga za što ili koga su dizajnirani. Za razliku od dizajna plakata ili knjige, takav vizualni iskaz je, uvjetno rečeno, impersonalan, a njegova daljnja diseminacija najčešće nije u rukama njihovog autora nego se neizmijenjen (jednina…) pojavljuje na potencijalno beskonačnom broju aplikacija, uvijek u dinamičnoj korelaciji s kontekstom u kojem se manifestira (…množine). Većinu Ljubičićeve produkcije u ovom području odlikuje bogatstvo značenja i potreba autora da realiziranim radom ponekad kaže iznimno puno o temi kojom se bavi, a da pritom ne zanemari estetsku komponentu dizajna. Tako samim postupkom deskripcije i interpretacije određenog znaka često saznajemo puno o onome što on označava.

Među gotovo 250 radova koji se predstavljaju u knjizi su i oni za 8. Mediteranske igre u Splitu 1979., Europsko prvenstvo u atletici u Splitu 1990., Eurosong 1990., Franck (1985 – 1992.), YASSA (1974 – 1984.), Labud (1980.), Muzički bijenale Zagreb (1980.), Dubrovačke ljetne igre (1984.), HRT (1993 – 1999.), Zagrebački velesajam (1993.), Hrvatsku turističku zajednicu (1995 – 2015.), Ministarstvo kulture RH (2005.) te brojne druge.

Osim uvodnog teksta koji kontekstualizira taj dio njegovog dizajnerskog opusa, dodatna 24 bogato ilustrirana kratka interpretativna teksta u knjizi obrađuju radove koje su autor knjige i sam dizajner Boris Ljubičić vidjeli kao najznačajnije. Pored obrade ovih radova, knjiga sadrži i dva nova teksta koja dosad nigdje nisu bila objavljena i pisana su specifično za ovo izdanje. Prvi je tekst pod nazivom Bilješka o cjelovitom vizualnom identitetu države, a obrađuje upravo temu kojom se Ljubičić vrlo intenzivno bavi od 1990. godine te je i danas središnja za razumijevanje njegovog dizajnerskog djelovanja. Drugi tekst je ekstenzivan intervju autora knjige Marka Goluba s Borisom Ljubičićem na temu pojma, važnosti i uloge vizualnih identiteta u kontekstu dizajna vizualnih komunikacija općenito. Konačno, knjiga sadrži i katalog svih znakova i logoa koje je Ljubičić dizajnirao od početka svog profesionalnog rada do danas. Knjigu je grafički oblikovala Monika Džakić.

Više o Borisu Ljubičiću:
Boris Ljubičić (Sinj, 1945.) dizajner je vizualnih komunikacija i grafički dizajner. Diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1968. Od kraja 60-ih do danas realizirao je radove u gotovo svim područjima dizajna vizualnih komunikacija, od vizualnih identiteta i logotipa, preko plakata, knjiga, omotnica nosača zvuka, ambalaže, ekonomske propagande, televizijskog dizajna, tipografije, signalistike i prostornih intervencija, pa do osobnih samoiniciranih projekata. Iako se kao i mnogi njegovi suvremenici autorski formira radeći za kulturnu i umjetničku scenu, već od ranih 70-ih znatno širi područje djelovanja te od tada do danas dizajnira, s podjednakim uspjehom, za privredu, sport, medije, turizam, političke stranke itd. Između 1976. i 1979. za potrebe dizajna VIII. Mediteranskih igara u Splitu okuplja pod svojim vodstvom tim dizajnera, fotografa i drugih suradnika koji će narednih godina djelovati pod nazivom Tim vizualne komunikacije CIO. Godine 1987. osniva vlastiti STUDIO INTERNATIONAL u kojem primarno surađuje sa suprugom Rajnom Buzić, Stuartom Hodgesom (do 1992.) i sinom Igorom Ljubičićem.

Među najvažnijim projektima su mu logotipi i vizualni identiteti VIII Mediteranskih igara u Splitu 1979. (1976.), brenda YASSA (1974. / 1984.), tvornice Labud (1980.), HINA-e (1990.), Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža (LZ 1992.), Zagrebačkog velesajma (1993.), Hrvatske radiotelevizije (1993. – 1999.), tvrtke SMS (1993. – 2002.), Muzeja za umjetnost i obrt (1995.), Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti (1998.), Muzejskog dokumentacijskog centra (1988.; 2006.), Ministarstva kulture RH (2005.), Minstarstva vanjskih i europskih poslova (1998.), Matice Hrvatske (2007.), Instituta Ruđer Bošković (irb 2009.), CROSKI (2003.), Hrvatskog autokluba (1995. – 1998.) i niza drugih. Osim identiteta, središnje mjesto u njegovom opusu zauzimaju i plakati, u kojima se nerijetko očituje Ljubičićev senzibilitet za propitivanje medija, smisao za humor i provokaciju. Od početka 90-ih aktivno zagovara ideju cjelovitog vizualnog identiteta Hrvatske kao nosioca prepoznatljivosti njenih institucija, privrede i drugih pojavnosti.

Sklon polemici i okretan u javnim i medijskim nastupima, Ljubičić koristi svaku priliku da progovori o važnosti i ulozi dizajna te objavljuje tekstove u novinama i časopisima kao što su VjesnikDanasČovjek i prostorŽivot umjetnostiNedjeljna Dalmacija itd. Član je ULUPUH-a i Hrvatskog dizajnerskog društva čiji je bio potpredsjednik (1997. – 2001.) i predsjednik (2003. – 2005.). Inicijator je niza važnih strukovnih projekata i izložbi, uključujući Izložbu hrvatskog dizajna (od 1999.), Hrvatski dizajn centar (2005.) i Europa 2020 (2003. – 2005.). Njegov dizajn je prepoznat na globalnoj dizajnerskoj sceni te je jedan od najobjavljivanijih dizajnera u strukovnim knjigama, osvrtima i publikacijama. Član je više međunarodnih dizajnerskih žirija te dobitnik je čitavog niza najuglednih međunarodnih i hrvatskih nagrada i priznanja. Živi i radi u Zagrebu.

IDENTITETSKI DIZAJN BORISA LJUBIČIĆA

Autor: Marko Golub
Dizajn i prijelom: Monika Džakić
Dizajn naslovnice: Boris Ljubičić
Prijevod: Mirna Herman Baletić, Leo Štedul (Language Lab), Graham McMaster
Lektura: Maša Milovac
Transkripti: Jana Gamilec
Tisak: Sveučilišna tiskara
Naklada: 500
Jezici: hrvatski, engleski
164 stranice
Cijena 120 kn
ISBN 978-953-6778-54-6

Leave a Reply

Your email address will not be published.