Prvom izložbom izložbenog ciklusa „Zapisano u genima“ Hrvatska udruga likovnih umjetnika i likovnih kritičara predstavlja dva iznimna umjetnička dvojca – oca Alberta Kinerta i kćer Nadu Žiljak, odnosno oca Ivu Friščića i sina Danka Friščića

Izložba je upriličena 10. lipnja u Izložbenom prostoru HULULK-a, u galeriji Farof Župnog dvora u Vugrovcu, zagrebačkom spomeničkom „biseru“ dostojnome ovakvoj izložbi.

Ciklus je zamišljen kao kompariranje kroz direktno izlagačko sučeljavanje poznatih likovnih obiteljskih parova, očeva umjetnika i njihove djece koja se bave istovjetnom umjetničkom granom. Kroz samostalne izložbe predstaviti ćemo četiri umjetnička para, te zajedničkom izložbom svih parova krajem godine. Prilika je to da posve drugom trajnijom disciplinom, a to je umjetnička, odgovorimo sve popularnijoj znanstvenoj disciplini kao što je genetika, koja za sve „krivi“ naše gene. Jer ona kaže: talent je zapisan u genima. Koliki su utjecaji kada smo zaključili da su oni neminovni? Kolike su različitosti? Kolika je srodnost tek posjedovanje istovjetnog talenta, a koliko je srodnost i odabir istog zanimanja tj. umjetničkog izraza produkt života u specifičnom okruženju, pogotovo umjetničkom koji nije samo zanimanje,već i način života? Koliki su svjesni odmaci, pa čak i otpori i želje da se „nasljednici“ ne poistovjećuju s poznatim roditeljima?

Izložbe će biti i prilika nove valorizacije i aktualizacije umjetničkih osobnosti koje ne smiju biti zaboravljene i koje pokazuju da istinske umjetničke vrijednosti ne jenjavaju i da neminovno žive u stvaralaštvu, u genima vlastite djece.

Tekstove u katalozima potpisuju ak. slikar i profesor zagrebačke ALU Jagor Bučan i likovna kritičsrka mag.hist.art Sanda Stanaćev Bajzek.

Izložba je od iznimne važnosti za kulturu našega grada i cijele nam Hrvatske, a nama je čast imati priliku u našem izložbenom prostoru predstaviti djela hrvatskih slikarskih velikana Alberta Kinerta i Ive Friščića, koja nikada nisu izlagana. Naime riječ je o intimnim crtačkim ciklusima, o radovima na papiru koje su i Kinert i Friščić stvarali 70-ih godina 20.st. Kvalitetom, nimalo na zaostajući za njima Nada Žiljak i Danko Friščić uspješno likovno odgovaraju na ovaj roditeljski „izazov“.

Iz predgovora Jagora Bučana:

U izložbenoj koncepciji Sande Stanaćev Bajzek djela Alberta Kinerta i Nade Žiljak međusobno se odnose ne samo kao djela oca i kćeri (što je biografska efemerija), nego i kao dvije različite inačice srodnog nazora (što je izbor po srodnosti). O kakvom se nazoru radi? Prema iskustvu čovjekove životne nedaće, njegove egzistencijalne bačenosti u svijet, pojedinac se može odnositi dvojako – prkosnim otporom i stoičkim prihvaćanjem. U otporu spram tegobne stvarnosti, izlaz iz tegobe uvijek je projiciran nekamo drugamo. To može biti ili izmaštani svijet imaginacije, ili pak zbiljski svijet iskona. To je svijet, odnosno stanje iskonske idile, stanje prije čovjekova pada. Za pojedinca ona je u stvarnom svijetu teško i rijetko dohvatna, budući da je iz nje jednom davno bio ispao. Stoga se on utječe posredništvu koje će ga – nadati se je – spojiti sa zagubljenim izvorom. Vjernik se utječe religijskoj zajednici, meditant svojoj vlastitoj nutrini… Slikar se, pak, utječe slikarskome svijetu. Svijetu što ga je u slikarstvu, od slikarstva, sačinio za sebe sama.

Slikarovo povlačenje u svijet vlastitog slikarstva nije bijeg od stvarnosti, nego je način da se ona djelatno pročisti, da se – posredovanjem likovnog sredstva – rastereti od sveg efemernog i da se svede na ono postojano, ono bitno. Ono iskonsko. U svijetu što ga je sačinio za se,Kinert sliku – u ovom slučaju crtež – svodi na njegovu bit, na ono esencijano – na liniju. Njenim umnažanjem on stvara novu stvarnost, lišenu svega sporednog. To je analogija idile ostvarena likovnim sredstvima – prozračna linearna arabeska. To je svijet u kojem slikar prebiva, svijet koji je skrojio po svojoj mjeri. Nasuprot tomu, u stoičkom nazoru tegobna se stvarnost ne doživljava kao nešto strano, već se prihvaća takva kakva jest. Prihvaćena, integrirana stvarnost preobražava se iz tegobne u prihvatljivu. Osim što biva prihvaćenom, stvarnost zauzvrat prihvaća pojedinca koji joj je naklonjen. Ona postaje materinskim krilom, gnijezdom u kojem se počiva. Slikarstvo Nade Žiljak izraz je takvog svjetonazora. Ili preciznije, takvom se nazoru utječe. Poput oca, i kćer je sačinila likovni svijet kao odraz vlastitog svjetonazora. To su dva različita prikaza istog stanja – stanja idile. Dva likovno različita lica ukazuju se kao maskulini i feminini vid istoga. koloristički bouquet. likovno različita lica ukazuju se kao maskulini i feminini vid istoga.

Muževni vid: oporost, bezbojnost, nazubljenost. Feminini vid: blagost, obojanost, mekoputost. U odnosu na linearnu askezu kojom Kinert rabi grafičku alatku flomastera, Nadin je pastel bujne izražajnosti, raspona od paučinaste niti do sipkog rastera. Kinert posve neutralnu podlogu bijelog papira koristi kao kontrastnu opreku gustim grafičkim prepletima, dočim Nada podlogu reljefnog i tamno toniranog rižinog papira koristi kao integralnu izražajnu sastavnicu. Konačno, reski crno-bijeli kontrast u Kinerta (prvotno crni trag flomastera vremenom se, utjecajem svjetla, pretvorio u zagasito ljubičasti) u kontrastnoj je opreci spram višebojnih Nadanih crteža, koji suptilnim gradacijama valera posjeduju birani koloristički bouquet.

Međutim, oprečne značajke i njihove međusobne razlike u Kinertovim i Nadinim crtežima komplementarno se upotpunjuju. Riječ je o dvojevanju u jednome, o dva različita, upotpunjujuća vida istoga. Kao što se feminini i maskulini vid u horizontu mitskog arhetipa ucjelovljuju u jedinstveni aspekt androgina, tako se u horizontu likovnog (svijeto)nazora dva oprečna crtačka aspekta također ujedinjuju u jedinstvenu figuru. Sagledali smo je kao figuru idile. Njome je efemernost biografske, nemotivirane očinske sveze preobražena u puno dublju, motiviranu poveznicu. U znaku te sprege valja nam sagledati ovo Kinertovo i Nadino dvojevanje.

Iz predgovora Sande Stanaćev Bajzek:

Na „različitost istoga“, na neminovnost genske aktivacije, koja poput fatuma nadvisuje biće djeteta, odgovaraju otac Ivo i sin Danko – FRIŠČIĆI.

Neminovna „zaraženost“ slikom kao genskom predispozicijom umjetničkog djelovanja u njih sasvim izvjesno postoji. No, ne očituje se ona u metieru ili u morfologiji slike, koliko u osobnoj filozofiji – ulozi umjetnika, svrsi slike, smislu umjetničkog djelovanja. Prvenstveno oni su autori kojima je slika osnovni medij i koje s punim pravom atribuiramo „istinskim slikarima“. No, dok (je) Ivo neprikosnoveno vlada(o) dvodimenzionalnim medijem, Danku je svaki vizualni medij inspirativan – video, kompjutorska grafika, fotografija, instalacija, performans. Sve su to izričaji čijom eksploatacijom Danko realizira svoju umjetničku invenciju. Tu sposobnost pronalaženja novog, taj istraživački nerv sa snažnom dozom dosjetljivosti naslijedio je od oca. Jer Ivo Friščić primjer je slikara rijetke svježine i permanentnog kreativnog naboja čiji je svaki novi ciklus bio iznenađenje u pozitivnom smislu, istodobno pomak u novo i ostajanje dosljednim da svaki izričaj dovede do perfekcije, snažno izražene autorske dihotomije koju je svjedočio i vlastitom osobnošću.

I Danko ima sposobnost premošćivanja stilističkih ukalupljivanja, dosjetljivog brisanja granica između medija slike i suvremenog medija (fotografije, filma), ne samo u eksploataciji tehnologije, već i u posudbi ikonografskih elemenata. Tako elementi znanstvene fantastike, drugorazrednih holivudskih produkcija (1/2 20.st) ili stripa, u njegovim slikama doživljavaju čudesnu revitalizaciju, uobličenu u kolorističku i oblikovnu psihodeliju, teško prepoznatljive fabule, koja nam se otkriva tek u nazivu djela (ili ne?).Taj Dankov SF „umjetničko-fantastični“ imaginarij zasniva se na demistifikaciji značenja i sadržaja, na dijalogu suprotnosti – čvrstog i rasplinutog, oštrog i zamagljenog. Sada u manjem izdanju od svojih više metarskih senzacija na platnu, u crtežima A3 formata, u kojima evidentno doživljavamo erupciju energije, prasak kumulativne snage kojom forme nisu opisivane već su gestom prepoznatljivog Dankova psihograma utisnute u koloplet raznovrsna poteza i tretiranja plohe različitom zasićenošću partija materijom kolora. Upravo iz tog rasapa obličja i kolora u mrlju, u točku, događa se i „pikselizacija slike“ kao vlastita strukturalna inovacija, koju predstavlja i na izložbi kao dostojan pandan očevim slikarskim iznenađenjima.

Jer i Ivo je percipirao svijet strogom analitičnošću, prelazeći granice iskustvenog, gradeći nove oblikovne i kolorističke sklopove, usredotočujući se na zakonitosti slike kao samosvojnog entiteta, na istovjetnost prostora i lika, ili živog bića i neživog artefakta kao produkta banalizacije. U Ivinom pak, javnosti prvi puta predstavljenom „mini ciklusu“, uočavamo crtačku marnost a slikarsku punoću, kojima izgrađuje djelo koje kroz odabranu formalnu i formativnu zadatost svjedoči o sustavu koji se ostvaruje unutarnjom logikom razvoja forme, uvjetovanošću ravnopravnog tretiranja punog i praznog, gibanja u materiji i prostoru, tvarnošću volumena sugerirajući postojanje motiva – organske ili antropomorfne forme naglašenog stupnja deformacije. Za Ivu bio je to novi pristup u istraživanju postupka slaganja i razlaganja struktura, tretiranja organskog zakonitostima geometrijskog. Specifična metamorfoza obličja koja se događa unutar ovih papira pokreće indicije o njihovoj kompatibilnosti s pastelima i crtežima ciklusa „Sile prostora“ u kojima se upravo „formalna struktura nametnula kao samostalni organizam“(V. Maleković). U Ive znak je uvijek težio višem generičkom stupnju, jednom autonomnom značenju – a to je forma. U Danka smo pak svjedoci namjerne devolucije forme u znak, u točku – u piksel kao simbol nove vizualne estetike. Ivo Friščić svjesno se spuštao u nesvjesno, intelektualnim u spontano, da bi u „tamnim dubinama“ otkrio svjetlo, pronašao iskru nove ideje. I Danku Friščiću je imperativ bio uvijek stvoriti novo, biti individualan, prepoznat u svome vremenu i svojoj okolini kojoj povjerava svoje osobne slutnje i fantazme, svoj osjećaj svijeta kao bitnog uvjeta vlastite egzistencije.

Prolazeći bezbroj metamorfoza, gotovo nas uvjerivši sa su iscrpili sve izražajne mogućnosti unutar slikarskog, odnosno vizualnog odjednom iznenade, i u stvaranju prepoznatljivo osobnog dokažu opće – da linija ima neograničena kretanja, da postoje neiscrpne mogućnosti kolorističkog. Ivo je bio, a Danko još uvijek jest istraživač vlastitih nemira. Majstori imaginacije, svjesni da jedino umjetnost koja dolazi iz unutarnje potrebe pojedinca, iz njegove vlastite istine ima snagu postati trajnim simbolom svevremenog trajanja. Nikad ne podilazeći publici ni kritici, a bivajući od njih uvijek favorizirani. Donoseći iznova ono „što oko nije vidjelo,…“.