Virtual Rashid je likovno-literarno-dramski koncept koji se sastoji od ciklusa slika muškarca portretiranog iz tridesetak različitih kuteva i dramskog teksta u formi monodrame Priča o Rashidu. Kazališne predstave istog naslova plod su umjetničkih suradnji unutar kazališnog medija.

Dijana Lukić
VIRTUAL RASHID
GALERIJA BRUKETA
lipanj 2019.

O konceptu dr. sc. Zlata Tomljenović napisala je:

Motivator opusa je autoričina opsesija da oslikavanjem izraza lica materijalizira trenutni izraz duše, fascinirana „govorom duše kroz oči“. Na taj način vodi se njena neverbalna komunikacija s modelom odnosno sa samom sobom, koja se kontinuirano nastavlja sa svakom sljedećom slikom, dok se energija komunikacije ne potroši, očajnički tragajući za srži, esencijom osobnosti, dok se ne razviju i ne slegnu emocije, dok ne zacijele rane, dok se ne ispriča priča; dok se kroz verbalnu formu komunikacija nastavlja u literarnom obliku – monodrami. Osim intimne priče o ljubavi, ovaj ciklus možemo staviti u relaciju s društvenim kontekstom, tj. s globalnom slikom realnosti, dobro umreženom virtualnom dimenzijom, konotirajući pitanja identiteta i (samo)pozicioniranja u tom kontekstu.

Kroz ovaj ciklus problematiziraju se odnosi koji nastaju na temelju virtualnih alter ega ali propituje se i prostor osobnog identiteta, samoostvarenja, pitanje sreće, istine, smisla i svrhe bivanja. Suvremena civilizacija usmjerena je na površne vrijednosti, u njoj se gube osnovne ljudske vrijednosti i slobode, prava, pa i pravo na komunikaciju, u smislu razumijevanja vlastitih želja i potreba, na introspekciju i samospoznaju. Suptilnim igrama ograničava se ljudski prostor djelovanja prema van ali i prema unutra, prigušuje se potreba za refleksijom vlastitih misli i osjećaja. Emocije popout boli, tuge, usamljenosti, patnje postale su nepoželjne, a instant rješenja za sreću sveprisutna. Uspostavljanje virtualnih kontakata nudi elegantno rješenje za stvaranje iluzije da je nekome stalo do nas, da smo poželjni. Virtualna veza oslobođena je osjetilnosti, tjelesne privlačnosti i odbojnosti, ne traži od nas nikakav angažman, konzumira se po želji i potrebi. Takva veza, međutim, može postati vrlo realna u doživljajnom smislu, u stvaranju nepredvidivih mentalno-emotivnih zapleta koje konstruiramo sukladno trenutnom duševnom stanju, što može biti vrlo opasno, ovisno o tome u kojoj mjeri je opasan spoj vlastitih očekivanja, strahova i podsvjesnih emotivnih labirinata. U takvim trenucima nečije lice na profilnoj slici društvenih mreža (a pitanje je odgovara li i ono uopće realnosti) postaje okidač, povod za sakupljanje svega onoga što nam treba u fiktivnoj osobnosti, izmišljenoj samo za naše potrebe ili, pak, kao kod Dijane Lukić, prostor za vlastito umjetničko preispitivanje, traganje za likovnim i duševnim nadahnućem, želja za ogoljavanjem i prikazom vlastite duše kroz mapiranje nečije tuđe duše, kroz slikanje lica modela. Tako nas i Rashidov prodoran pogled slijedi, provocira, tjera da zastanemo, da se zagledamo iza pojavnog, zapitamo što nam sva ta lica poručuju. Naše pitanje vraća nam se kao bumerang, tjerajući nas da na njega nađemo odgovor u sebi. Iako autorica silno želi prodrijeti u intimu svojih modela, njena djela u našim očima dobivaju nov život, komuniciraju drugačije sa svakim od nas ponaosob, pričajući nam njihovu i našu vlastitu priču istovremeno, otkrivajući nas u njima, pričajući nam NAŠU intimu. ovisno o tome u kojoj mjeri ćemo se mi otvoriti pred njihovim prodornim pogledom, u kojoj mjeri će izazvana asocijacija nastaviti umrežavanje s doživljajnom mrežom naše iskustvene svijesti i podsvijesti. Upravo u ovoj igri racija i iracionalnog ukazuje nam se i smisao same umjetnosti – kao i umjetnik, i promatrač treba biti spreman na novu spoznaju koja ne mora nastati svjesno, već može stići kao intuitivni trenutni uvid, ugodan ili neugodan, veseo ili uznemirujući, no u svakom slučaju katarzičan, koji nas obogaćuje za novo iskustvo. Ova neobična interakcija se, dakle, istovremeno odvija između svih aktera umjetničkog procesa: autora, publike i samih djela koja, samim time što su promatrana, dobivaju vlastiti život, svrhovitost.

U godinu dana, koliko je monodrama Priča o Rashidu dostupna široj publici (objavljena je na internetskoj stranici Drame.hr), već u dva navrata bila je inspiracijom za kazališnu izvedbu. Prva predstava igrana je u galeriji Laurus u srpnju 2018. a dramsku obradu potpisuje glumica Maja Jugović Mohorić u vlastitoj režiji i interpretaciji.

Studentski kazališni studio Sveučilišta u Zagrebu (kraće SKS) s predstavom Priča o Rašidu osvojio je prvu nagradu na 23. Festivalu zagrebačkih amaterskih kazališta. Na 59. Festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama nominiran je među tri najbolje predstave a Dijana Lukić osvojila je nagradu za najbolji dramski tekst.

Dijana Lukić rođena je 1970. u Rijeci. 1994. diplomirala Studij likovne kulture; već 20 godina radi kao profesor likovne kulture, voditelj i organizator likovnih radionica i tečajeva u Art & Hobby u Rijeci. Kao likovni pedagog ostvarila je mnoge projekte i suradnje s razl. udrugama i institucijama.

Kao umjetnik, aktivno djeluje zadnjih 15 godina.
Do 2008. bavila se pretežno kiparstvom.
Od 2008. intenzivno se bavi slikarstvom. Do 2015. radila je velike formate grupa i grupnih portreta, izrazito socijalno angažirane tematike.
Nakon 2015. radi velike i cjelovite opuse psiholoških portreta, konceptualno formatirane u veće instalacije. Koncept – 20 selfija Dijane L. sastoji se od 20 autoportreta složenih na zajedničku konstrukciju i čini prostornu instalaciju 3×3 m. Poneki koncepti multimedijalno se prožimaju – npr. Virtual Rashid – koncept obuhvaća slikarstvo i dramsku umjetnost.
Umjetnica također djeluje unutar književnosti kao autor poezije, kraće proze, drame i scenarija. Zadnjih godina koristi i film i video kao formu tretiranja nekih složenijih koncepata.

Samostalne izložbe:
„Spirale“ izložba reljefa i skulptura u galeriji Laurus, Lovran, 2007.
Laughing people and others ; izložba socijalno angažiranog opusa; 2013. Kaštel, Grad Grobnik;
samostalna izložba slika sa socijalnom tematikom u Galeriji Bruketa, Rijeka, 2015.
Portreti; izložba psiholoških portreta, galerija Paulić u Bakru, 2018.
100 lica, Laurus, Lovran, 2018. izložba portreta i angažiranih koncepata:
20 selfija Dijane L.
Virtual Rashid
20 selfija Dijane L. , Sveučilišna galerija „Vasko Lipovac“ Split, 2019.

Video i kazališna djelatnost:
In memoriam Dijana Lukić, igrani film, 2018.
Srce za ljubav, igrani film, 2018.
Plesala stihove, video 2017.
Priča o Rashidu, monodrama o virtualnoj ljubavi, 2018.
Ich bin nicht unstabil, kratki film, 2019.
Stecker – Utikač, video, 2019.

Nagrade:
Nagrada za najbolji dramski tekst „Priča o Rashidu“ na 59. FHKA, Vodice 2019.

Morana Bruketa Pertaut

Leave a Reply

Your email address will not be published.