Bizarna smrt časne Antonije kratka je priča Mislava Gleicha, oko 10.000 riječi, odnosno 33 kartice

Mislav Gleich izdao je dvije knjige, kraći roman Nikolay Vasilevsky te triler Samostan Craven Hill.

BIZARNA SMRT ČASNE ANTONIJE

Primicalo se podne kad je iz vedra ljetna neba, ničim izazvano, časnu Antoniju, što je gledala svoja posla i nekamo hodala posred trga, pogodila munja. Onaj malen broj prisutnih što je bio te sreće, ili nesreće, da slučajno upravi pogled u tom pravcu, mogao se zakleti da se silovita munja obrušila upravo na crnim velom uokvirenu glavu ostarjele časne Antonije i na mjestu je ubila. Tu je neuobičajenu pojavu popratio istodoban prodoran tutanj koji kao da je odisao velikom mržnjom i koji je, zajedno s munjom, iščeznuo već u sljedećem trenutku. Časna se Antonia, iznenadno lišena svijesti, nemoćno skljokala – ta zaobljena masa lelujave tamne odjeće udarila je potrbuške o kamen i ostala nepomično ležati. Dogodilo se to toliko naglo da je prolaznicima na trgu – ribarima što su se vraćali s ribolova sa štapovima za pecanje, trgovcima što su bili pokupili svoje stvari i uputili se kući nakon jutarnje prodaje na tržnici, djeci što se nedjeljom dokono skitala po uskim uličicama Porta Valenga, te drugima – trebao časak-dva da probave ono do čega je došlo. Jedan od onih rijetkih prolaznika koji su zapravo na vlastite oči vidjeli bijesnu munju kako se rasteže, neki bi rekli ciljano, prema časnoj Antoniji, bio je siromašan ribar Frederico koji se preplavljen zgranutošću prvi zaustavio. I drugi su slijedili njegov primjer, pa su tako malo-pomalo ljudi zastajali i osvrtali se u čuđenju i radoznalosti ne bi li doznali o čemu je riječ.

Uskoro su svi promatrali tu obamrlu, zaobljenu tjelesinu što se s licem okrenutim prema kamenu tako bestidno prevalilo nasred trga. Koraci su se usporili i napokon utihnuli; sve što se čulo bio je udaljen šum valova i kreštanje galebova. Onda su otpočeli zabrinuti uzvici, pa šaputanje i mrmljanje. Dvoje se ili troje prolaznika prekrižilo.

“Što se dogodilo?” netko je upitao. “Činilo se kao da je udario grom.” “Grom? Usred bijela dana? Na ovakvo sparno prijepodne? Glupost!” “Ama i ja sam čuo nešto, gospodine Renato!” “Na nebu nema ni oblačka! Kakav grom! Apsurdno!” Napokon se našao netko dovoljno trezven da, umjesto da se priključi natezanju oko toga je li grom udario ili nije, pokaže na truplo i kaže: “A zašto je onda ova žena mrtva?”

Te riječi, koje su, kako se pokazalo, pripadale gospođi Ramos, mjesnoj tkalji, probudile su ribara Frederica iz stanja ukočenosti. Sa štapom za pecanje prebačenim preko ramena, zurio je uskim prorezima od očiju prema časnoj.

“Bio je to grom!” rekao je, s kapljicama znoja što su mu pod žarkim suncem klizile niz lice. “Vidio sam svojim očima! Časnu Antoniju opandrčio je grom!”

“To su opet vaše izmišljotine, Frederico!” dovikne mu s druge strane trga gojazni prodavač mandarina, Marco. “Na jednak ste način širili laži da ste i onoga kita vidjeli!”

“Boga mi, jesam!” reče Frederico, zarumenivši se u licu pod Marcovim očekivanim podbadanjem. “A baš kao šta sam vidio i toga kita, čije postojanje vi iz petnih žila nastojite osporiti, Marco, tako sam i svojim očima vidio da je časnu Antoniju udario grom!”

Marco odmahne rukom držeći da u tome nema ni daška istine. Njegove su kretnje odavale izvjesnu nestrpljivost, jer on je želio da se ova nenadana farsa s časnom svrši što prije pa da nastavi dalje svojim putem s onih nekoliko trulih mandarina što ih nije uspio podvaliti puku. I ponašajući se skladno tomu, ne izlazeći iz hladovine sjene što ju je bacao zvonik njemu sleđa,

1

obrati se ni manje ni više obamrloj časnoj: “Časna Antonia, hajdete, ne glumatajte, ustajte! Šta vam je?”

Ali se časna Antonia, ta bačena tjelesina obavijena crnim prnjama, ne miče, već leži baš kao mrtva.

Njezina tobožnja nevoljkost da prestane s tim budalastim i besmislenim nastupom rasrdi prodavača mandarina. S pletenom košarom u ruci, on preko volje i uz uzdah stupi iz sjene i prvi među nazočnima pristupi tijelu. Izgledalo je da se koleba ne bi li je trknuo nogom, onako blago; noga mu trza iznad kamena i samo što ne dotiče tjelesinu. Međutim je zaključio da to ne bi bilo umjesno pred tolikom publikom pa se, umjesto toga, nagne nad časnu i reče: “Hajdete, časna Antonia, ustajte, dobijesa, ustajte!”

Kako se ona nije odazvala ni najmanjom kretnjom, a kamoli da se udostojala ustati, a usto je ribar Frederico odmahivao glavom te se kao i ostatak svjetine zgražavao nad osornim tonom kojim se Marco obratio časnoj, prodavač mandarina odluči promijeniti strategiju, pa se nespretno sagne ne ispuštajući košaru iz ruku i nježno prodrma časnu.

“Časna Antonia! Šta je? Jeste u redu? Časna Antonia!” I kad je osjetio da joj je redovnička halja odveć topla, i kad je probavio ozbiljnost situacije i dokučio da ovo ipak ne može biti budalast nastup jedne časne, podigao je izbezumljen pogled prema svjetini što je stajala na udaljenosti i viknuo: “Zovite liječnika! Dobijesa, zovite liječnika!”

Glave se stanu žurno okretati amo-tamo; svaka je od njih ponavljala Marcove riječi, ali nijedna od njih, činilo se, nije poznavala bilo kakvog liječnika iz tog malenog mjestašca, ili se, što je bilo vjerojatnije, samo gradila da ga ne poznaje kako se upravo ona ne bi morala udaljiti od ovakvog izvanrednog događanja.

Srećom je jedan od gradskih dječaka čuo bio za nekog liječnika Gaspara što je živio dvije- tri uličice dalje. I jurnuo je taj dječak, ponosan što je njega zadesio ovako značajan zadatak, u sjenovite zakutke grada ne bi li što prije pozvao Gaspara da ovaj napravi ono što se još napraviti dalo.

U međuvremenu je Marco ponovno stao drmati časnu, sad obuzet tjeskobom i lišen one prvobitne nestrpljivosti, kadli mu pristupi neki prolaznik vukući sa sobom magarca. Teško je bilo procijeniti koji je od te dvije pridošlice izgledao jadnije: ono nezdravo mršavo, koščato stvorenje iskvarenih i manjkavih zubi, očiju mutnih i žućkastih, nogu tanahnih i savijenih u koljenima; ili magarac. U svakom slučaju, kad je prolaznik s magarcem prišao Marcu, podigao je prst uvis i važno upozorio: “Nemojte je dirati, gospon, jer možda usud prijeđe na vas!” Prodavač mandarina istom je skočio unazad kao da je i sam ošinut gromom. Uspravi se, i dalje s košarom pod rukom, pa sa znojem što se i njemu cijedio po licu upravi svoje treperave oči u one mutne starčeve. “K-kako to mislite? Kakav usud?”

“Vrlo je jednostavno, gospon”, reče starac, držeći magarca za povodac i stojeći podalje od tijela, pazeći da dodatno približavanje ne urodi nevoljom. “Nisam se miješao ni u kakav razgovor niti sam pokušavao gurati svoj nos onamo gdje mu nije bilo mjesto, već sam, naprotiv, svojim poslom mirno i revno vodio ovog ušonju k gosponu i gospoji Gomerez, kojima, Bog neka mi oprosti, neće, sve mi se čini, na vrijeme biti dostavljena živež, kad mi je pred očima zabljesnula munja i okomila se evo upravo na ovu časnu.”

2

Marco ga je gledao s mješavinom zanimanja i straha. Košulju mu je natopio znoj. “N-ne razumijem. Šta hoćete reći? Kakav usud?”

Neki iz svjetine polako su se stali primicati tijelu i njima dvojici. Između ostalog se kolebljivo primicao i ribar Frederico i, nešto smjelije, gospođa Ramos. Pročulo se među nazočnima da je netko otišao po liječnika pa se tako publika bez grižnje savjesti mogla prepustiti promatranju ove zavrzlame.

“Vrlo je jednostavno, gospon”, reče starac s magarcem, uprijevši prst prema nebu. “Gore nema ni oblačka! Vedro da vedrije ne može biti! Nema ni najmanje natruhe kakve oluje. Vjetar ne puše. Već danima vlada posvemašnja žega, sparina, žeđ. Prognoza, dapače, nagovještava samo još toplije vrijeme. Uzmimo ove navedene fakte u obzir. Budući da ništa ne upućuje na promjenu vremena nagore, i budući da nikakav grom nije ošinuo prije onoga što je usmrtio časnu Antoniju, a kao što vidimo ni poslije, jer dan se nastavio kao da baš ničega nije ni bilo, iz svega toga nužno proizlazi jedinstven zaključak da je ovo bilo ništa drugo doli Božja intervencija.”

I na to se izlaganje Marcu objesi vilica, te ga nešto iznutra presječe pred tim riječima što su se pozivale na onozemaljsko uplitanje. Sličan je učinak imala starčeva argumentacija i na druge dvije osobe što su pristupile tjelesini, pa su tako ribar Frederico i gospođa Ramos zadrhtjeli kad su procijenili da starčeve riječi zvuče odviše smisleno a da bi bile neistinite.

Između njih troje, magarca i tjelesine razlegne se mučan tajac. Marco drhtavom rukom izvadi rupčić i otre čelo i obraze. Frederico se othrva od zamišljena zurenja u razvaljenu časnu i umjesto na njoj pogled mu se fiksira na starcu. Istoga časa stane prebirati po sjećanju jer su mu starčeve oči, zamućene i žućkaste od starosti i pijanstva, djelovale poznato. “Da niste vi gospodin Silva?“ upita pošto je kratko porazmislio. “Šta prevozi živež po gradu?”

“Zovite me Chico, gospon”, reče starac. “A ovome je ušonji ime Cavalo.” I magarac s ponosom zanjače na spomen svoga imena. “Ja sam Frederico”, reče ribar, pokazavši na dlakava prsa što su se nazirala ispod njegove bijele potkošulje.

“Znam ja vas, gospon”, reče Chico ni ne gledajući ribaru u oči, već zureći u beživotnu tjelesinu.

“Kako vi mene znate?” “Vaše je ime poznato nadaleko u Portu Valengu, gospon”, reče Chico, ne skidajući očiju s časne.

Ove su riječi pobudile ponos u ribaru, premda, uzme li se u obzir veličina tog zaboravljenog ribarskog mjestašca, starčeva izjava i nije bila neka značajna pohvala; svejedno je Fredericu došlo da zauzme uznosito držanje. Naglo se izduljio za polovinu palca.

“Za vas se priča da ste, ima tomu već pet ili deset godina,” nastavi Chico, “vidjeli golemoga kita ovdje u zaljevu.”

“I jesam, tako mi Spasitelja!” reče Frederico i prekriži se slobodnom rukom ne bi li time pridodao činjenici da govori istinu.

“Laž”, promrmlja Marco prijezirno, i dalje otirući čelo i obraze rupčićem. Frederico ga prostrijeli pogledom. “A na temelju čega vi tvrdite da ja kršim jednu od Božjih zapovijedi i prodajem maglu? Kako opravdavate vrijeđanje mojega lika i kaljanje moje riječi, Marco?”

3

“Pa dobro, ako baš želite znati, objasnit ću vam. Evo ovako. Vi i samo vi u ovom gradu tvrdite da ste vidjeli toga kita. Veliki crni kit, je li? E pa, za početak, moram vam priopćiti, svidjelo se to vama ili ne, da sam i ja toga jutra bio u zaljevu, ali nisam vidio baš ništa. Moj dragi i odani prijatelj, pokoj mu duši, gospodin Severino Señas, također može prisegnuti da nije vidio kita. Nikad nitko prije vas nije bio očevidac tomu da se divovski kit, jedna takva krajnje opasna divlja zvijer, približio toliko obali i pritom zalutao u naš zaljev, a bome se takvo što nije dogodilo ni nakon vašeg tobožnjeg svjedočanstva. Morate uvidjeti apsurd svojih riječi, Frederico, jer vi tvrdite da ste vi jedini stanovnik Porta Valenga u povijesti koji je u našem zaljevu vidio kita.”

“Ali ja zaboga jesam vidio kita!” “To je samo vaša riječ i na njoj sve ostaje. Suvišna je bilo kakva daljnja rasprava u vezi ovog predmeta. Vi tvrdite svoje, a manjkaju vam bilo kakvi dokazi koji bi potkrijepili tako iznimnu i izvanrednu tvrdnju, a ja tvrdim svoje, šta je kudikamo vjerojatnije od vašega, i šta, eh, može potvrditi i moj dragi i odani prijatelj. Vaše se svjedočanstvo temelji na pukim riječima, moje na faktima.”

I Marco okonča izlaganje završnim tonom, smatrajući da je kazao i više no što je potrebno. Pogled mu sklizne natrag na časnu koju je ponesen govorancijom potpuno smetnuo s uma, sad uvjeren da je jednom zasvagda pobio mit što se već godinama prenosio po krčmama i uličicama Porta Valenga; legendarni mit da je nekoć neki ribar nakratko ugledao grdosiju od kita upravo ovdje u zaljevu.

Međutim je taj isti ribar koji je i proširio mit godinama ranije, Frederico, isprva pokoleban Marcovim riječima, odlučio uzvratiti udarac. “Griješite, Marco.”

Prodavač mandarina podigne pogled, nezadovoljan što se vraća na raspravu. “A je li? Po čemu to zaključujete?”

“Po sljedećem. Vi držite da sam ja umislio da sam vidio kita, šta je dakako loše, ili da lažem, šta je još gore; a sve to proistječe iz razloga šta je vama odveć teško povjerovati da bi jedno takvo veličanstveno stvorenje, šta živi tamo daleko u dubokim i mračnim oceanima, upravo pristalo uplivati u naš maleni zaljev. Ali šta ako ste u krivu? Šta ako je kit zaista uplivao, i šta ako sam ja kita ugledao baš u pogodan čas, za razliku od vas i vašeg prijatelja? Nadalje,” Frederico preduhitri Marca koji je zaustio da prosvjeduje, “vaš argument da je posrijedi prosto laganje s moje strane mogu i sam upotrijebiti protiv vas i iznijeti da laganje dolazi s vaše strane. Ja sam se zakleo na samoga našega Spasitelja, Isusa Krista, i time dokazao da ne griješim dušu. A vi svoje riječi da kit nije bio prisutan u moru, kao i riječi vašeg dragog i odanog prijatelja, koji možda postoji a možda i ne, i koji je, ukoliko postoji, toga jutra bio u zaljevu a možda i nije, vi te riječi niste potkrijepili sličnom zakletvom. Stoga se da zaključiti da ste baš vi taj koji obmanjuje i komu nije nimalo stalo do istine.”

Chico, njegov magarac Cavalo, te gospođa Ramos, uputili su prodavaču mandarina poglede pune očekivanja, jer ih je zanimalo kako će se on izvući iz škripca u koji ga je bacila ribareva argumentacija. Marco je bio smeten i ošamućen protunapadom.

“M-mislite li da ja ne mogu prisegnuti da govorim istinu?” upitao je, rumen, znojan i bijesan u licu.

“Jasno da ne! A to je zato šta vi lažete, a ja prenosim istinu, onako kako se zbilo!” Marco spremno podigne dlan uvis pokraj glave i obznani da ga svi u blizini jasno čuju: “Zaklinjem se srcem svojim i Isusom Kristom, Spasiteljem ljudskoga roda, da sam toga jutra

4

bio u zaljevu sa svojim dragim i odanim prijateljem, i da ni on ni ja nismo vidjeli kita, pa ni morskog psa, dupina, nakaradnu ribu, ili bilo koje drugo biće koje bi oblikom ili pojavom moglo nalikovati kitu!”

Fredericova je preplanula put problijedjela. Uske mu se oči rašire, usnica zadrhti, ruke uskomešaju.

“Što sad?” upita gospođa Ramos, iznenađena razvojem situacije. “Sad,” umiješa se stari Chico kao sudac između one dvojice, “sad možemo zaključiti da je jedan od dvojice gospona u paktu s Đavlom, jer ne samo da je obmanuo drugoga i time prekršio Božju zapovijed, nego je usto okaljao ime Isusovo. Pakao mu ne gine!”

Časak potraje težak tajac – Marco je, brišući se rupčićem i držeći onu košaru preko savinute ruke, bijesno zurio u Fredericove proreze od očiju, dok je ribar prebirao po mislima u potrazi za taktikom kojom bi uvjerio prisutne da je upravo on u pravu.

Srećom je sukob privremeno prekinuo dolazak trčećeg dječaka i liječnika koji je s rukom na srcu kaskao za njime.

Dječak uleti između Chica i magarca s jedne i Marca s druge strane, pa se osvrne prema liječniku pokazujući prema obamrloj časnoj: “Evo je, evo je! Dajte mi sad eskuda!”

No liječnikova je pažnja bila odveć obuzeta časnom a da bi dječaku dao novac. Liječnik Gaspar bio je jedan od onih rijetkih uglednijih stanovnika Porta Valenga. Usprkos vrućini, morao se, ne bi li time objavio svoju intelektualnu i materijalnu nadmoć, pokazati s otmjenim Panama šeširom, u sakou od tvida, košulji i lanenim hlačama. Bio je narogušen, s očima što su mu nervozno vrludale, kao da mu je mrsko što je pozvan jer ima pametnijeg posla od pregledavanja neke časne koju je navodno pogodio grom sred bijela dana.

“Što joj je bilo?” upita zastavši pred tjelesinom i popravivši naočale na nacerenu licu. “Pogodio ju je grom!” ponovi dječak ono što mu je ranije kazao već tri-četiri puta, na što ga liječnik odgurne položivši mu ruku preko lica.

Gaspar upitnim pogledom zaokruži ostale okupljene oko tjelesine, očekujući da će mu oni opisati ono što je zaista snašlo časnu.

“Pogodio ju je grom”, reče gospođa Ramos plaho. “Kakav grom?” upita Gaspar. “Grom”, reče Frederico. “Ja sam ga vidio.” Marco frkne. “Isto kao šta ste vidjeli i onog kita, je li?” Frederico bi mu uzvratio da ga Gaspar nije preduhitrio. “Kakve to gluposti blebećete? Kakav grom? Dan je sunčan da sunčaniji ne može biti!”

“Pa opet,” oglasi se stari Chico kao glas mudrosti, “evo je časnu Antoniju pogodio grom i ona mrtva leži pred nama. Božja intervencija.”

Gaspar ga je gledao prijekorno, ali starac ga je potpuno ignorirao, zaokupljen sažalnim promatranjem časne. Liječnik pomisli kako su ova naklapanja malograđanske besmislice pa, da ustvrdi o čemu je zapravo riječ, klekne na jedno koljeno i izvrne tjelesinu na leđa.

Tek sad svjetina ugleda časnino lice: okruglo, debelo i podbuhlo. Kapci su joj bili spušteni, kao da spava.

Gaspar zagura prste mimo njezina vela i opipa joj puls. “Kao što sam i pretpostavljao.” “Što je bilo, gospodine?” upita gospođa Ramos. “Mrtva je.” “Mrtva!” začuo se udaljen vapaj iz svjetine.

5

Ponovno otpočnu šaputanja. Gaspar joj stane opipavati lice, grubo, aljkavo, i sve u nekoj žurbi. Mrštio se jer je pod prstima osjećao neuobičajenu toplinu. “Jako je vruća”, promrmlja sebi u bradu.

“Što?” upita gospođa Ramos koja je, kao i ostali, čula samo nejasno mrmljanje. “Kažem, jako je vruća”, reče Gaspar osorno. “To je zato šta ju je opičila munja”, reče Frederico i prebaci pogled na Marca, sa strepnjom da će mu ovaj pokušati opovrgnuti riječi kao što je dosad bio slučaj, ali je srećom prodavač mandarina bio zauzet neizvjesnim promatranjem liječnika.

“Je, munja”, sarkastično će Gaspar. “Prije je to zato što žena leži već neko vrijeme na užarenoj kaldrmi, sred trga gdje ju tuče najjače dnevno sunce.”

“Ali vidio sam ja munju, svojim očima!” reče Frederico, preneražen što liječnik gaji istu onakvu nevjericu kakvu je prema njegovim svjedočanstvima gajio i Marco.

Gaspar podigne pogled prema ribaru. “A je li? Munja usred bijela dana? Pogodila nju?” “Baš nju!” reče ribar. “Zašto baš nju?” “Pa šta ja znam. Samo oblikujem u riječi ono šta su mi vlastite oči pokazale!” Marco frkne. Ribar ga prostrijeli pogledom, a bome se i Gaspar osvrne i pogleda ga odozdo iz klečećeg položaja.

“A što vi to frčete? Vaše je stajalište da ovu ženu nije pogodio grom?” “Ne znam ja šta je bilo ovoj ženi,” reče Marco, “ali samo znam da ovaj gospodin nije vidio kita.” “Kakvog sad kita?”

“Onoga šta je uplovio u zaljev prije šest-sedam godina”, reče Frederico ponosno. Na Gasparovu narogušenu licu zaigra izraz ugodna iznenađenja. “A vi ste dakle taj koji ga je vidio?”

“Jesam, jesam!” Marco ponovno frkne. “Laže koliko je dug i širok, jer kita ondje nije bilo.” I ponovno bi izbio sukob između te dvojice da se onaj dječak, koji je još stajao pokraj Chica i magarca Cavala, nije umiješao upitavši: “Mogu sad dobit eskuda?”

“Zašuti, mali!” reče Gaspar, što dječak prihvati ravnodušno. I ponovno liječnik stane grubo i aljkavo opipavati časnu po licu.

“Možda ju je bolje ne dirati”, reče Marco kolebljivo, progutavši knedlu. Gaspar uzdahne, odmakne ruke od časnina lica, i po drugi se put u klečećem položaju osvrne prema prodavaču mandarina. “A zašto ju sad ne bih dirao, kad ste pozvali po mene?”

“Možda je ukleta”, reče Marco i zamahne glavom prema Chicu koji je ranije iznio tu pretpostavku.

Zbunjen i radoznao oko ove neuobičajene tvrdnje, Gaspar pak svrne pogled na starca s magarcem. Struka ga je naučila da časkom odmjeri ljude i procijeni kakvoga su zdravlja, pa je tako letimice proučio starca od glave do pete: one bijedne sandale i u njima stopala prljava od čađe i pijeska, tanke nožice s rijetkim i dugim dlačicama, uske kratke hlačice, bijela vrećasta majica zasukanih rukava iz kojih su se pružale štangice od ruku, te ispijeno i gotovo krezubo lice jednog hodajućeg mrtvaca. Pomisli Gaspar da je ovaj već odavna trebao biti u grobu i da će izdahnuti ako ne danas, a ono tijekom narednih tjedan dana.

6

“Vrlo je jednostavno, gospon”, reče Chico glasom prikladnim za tumačenje kakve velike istine. “Gospon Frederico ovoga puta dabome ne širi neistine, jer sam i sâm posvjedočio trenutku kad je munja zabljesnula iz vedra neba i okomila se na ubogu časnu Antoniju. Zabljesnula je na tren i u tren je sve svršeno. Smrt časne Antonije očigledno je prouzročila Božja intervencija.”

Pokoleban uvjerenošću kojom je obilovao starčev glas, Gaspar se zamisli nad njegovom izjavom. Zaista je časna bila neuobičajeno topla, makar se i pružala po užarenoj kaldrmi; zaista je bila mrtva, i zaista je nekoliko ljudi ustrajalo na tome da ju je iz vedra neba udario grom. Gaspar je tijekom godina stekao ugled čovjeka od znanosti, ali je kao i ostatak gradića bio bogobojazan rimokatolik. I dok je on davao maha svojoj mašti koja je bezuvjetno prihvaćala Božju prisutnost u svijetu i razmišljao, Chico prepozna nedoumicu u njemu i krene ga nukati da prihvati istinitost one ranije izjave.

“Sveto pismo, dopustite mi, gospon, vrvi čudima. Kako li je Bog odgovorio kad je Uza dotaknuo Kovčeg Božji, postupak što se kosio s njegovom izričitom zapovjedi! Razgnjevio se i na mjestu ga opičio munjom, a bilo je to posve opravdano jer je Uza počinio stravično zlodjelo! Bilo je potrebno reagirati, kao što je bilo potrebno reagirati i danas, kad se Providnost ustremila na časnu Antoniju pošto je donijela odluku da će je zbog tko zna kakva gnjusna zločina prikladno kazniti.”

Gaspar je probavljao starčeve riječi, sad već prilično blizu tome da u njih posve povjeruje. Pa ipak mu nikako nije polazilo za rukom rastumačiti zašto nije smio dodirnuti tijelo, te je postavio to pitanje.

“Zato što, gospon,” reče Chico, “ako se dobri Bog htio riješiti takva zla stvorenja kakva je za života bila časna Antonia, onda je, kako smo maločas zaključili, njezin zločin morao biti beskrajno velik i ona mora da je očijukala s Đavlom. Mračni porivi i zlodjela kojima je njezin poročan život vrvio mora da su ostavili utisak na njezinu tijelu; tko zna kakva zla kob može prijeći na nas ukoliko i samo dotaknemo tu smrdljivu tjelesinu. Bolje je, stoga, radi vlastite sigurnosti i dobra zdravlja, da ta kletva ne skoči na nas.”

Pa kad je Gaspar probavio i ove riječi, primakne ruke k sebi i s ozbiljnim izrazom stade gledati ono podbuhlo lice mrtve časne. “Imate pravo”, reče on. “Prirodni zakoni ne dopuštaju da iz vedra neba ošine grom. Ergo, posrijedi je bila Božja intervencija. Mora da je zaista Providnost imala svoje prste u tomu.”

Sad kad je jedan liječnik, čovjek od znanosti, pristao povjerovati u starčevo nadnaravno objašnjenje, ozračje je postalo znatno ozbiljnije. Tajac se razlijegao između stvorenja što su stajala najbliže truplu. Svjetina u daljini polako se povećavala i već su se proširile glasine da je zaista časna Antonia ubijena gromom; ubojstvo koje je naredio sam Bog.

“Ali ne razumijem”, reče gospođa Ramos. “Zašto bi Bog ubio časnu sestru? One su posrednice između nas ljudi i Gospodina!”

“Kao što sam već rekao,” reče Chico, “zločin mora da joj je bio neizmjerno velik. Zacijelo je ogrezla u najgoroj opačini.”

“Tko je uopće ta časna?” upita Marco. “Pa časna Antonia”, reče Frederico. “A kako to znate?” upita ga Marco, dosljedan uobičajenoj sumnjičavosti spram ribara. “Šta se sad pravite ludi? I sami ste je nazvali Antonijom!” “Pa zato šta ste je vi tako nazvali.”

7

“Ja sam je tako nazvao zato šta se zove Antonia!” “A kako vi to znate?” “Zaboga, pa zato šta se ne može zvati nikako drugačije!” “Pih! A kako vi znate da se ona ne može zvati nikako drugačije doli časna Antonia?” “Pa zato šta nosi isto lice časne Antonije!” “A je li? Sve časne koje izgledaju ovako, prema vašoj logici, moraju se nužno zvati Antonia?!”

“Dakako da ne! Svaka časna šta živi u Portu Valengu, a izgleda ovako, po svemu sudeći mora biti časna Antonia, jer bi u suprotnom značilo da u ovom gradu obitavaju dvije časne identičnog izgleda, a drukčijih imena!”

“Meni više ništa nije jasno”, reče Gaspar, koji se napokon uspravi i popravi sako. “Je li ovo časna Antonia ili nije?”

“Jest!” uzviknu u isto vrijeme Frederico i gospođa Ramos. Marco ljutito pogleda tkalju. “A vi se isto dajete preveslati! Tȁ ne vjerujte svemu šta ovaj ribar priča!”

“Ne vjerujem ja njemu”, reče gospođa Ramos. “Vjerujem samo sebi i onome što znam!” “A iz kojeg vi to razloga meni ne biste vjerovali?!” žustro će Frederico. “Nije važno zašto ja vama ne vjerujem, važno je da je ovo časna Antonia!” “Ama važno je! Čini se da mi, tko zna zašto, rijetko tko vjeruje, a uporno govorim istinu!” “Ja vam vjerujem”, reče Chico. “I vi ste, poput mene, posvjedočili onoj munji.” “Ali zašto mi, pak, gospođa ne vjeruje?!” “Pa,” reče gospođa Ramos uzdigavši glavu i obrativši mu se svisoka, “ukoliko baš želite znati, i meni se ta vaša priča o kitu čini krajnje nevjerojatna a da bude istinita.”

“O-ho!” otme se Marcu pobjedonosan uzvik. “Mogu dobit eskuda?” upita onaj dječak što je i dalje stajao uz Chica i magarca Cavala, no ne dobije odgovora jer su ostali bili suviše zaokupljeni raspravom.

“Kažem vam, gospođo,” reče Frederico, “vidio sam kita baš kao šta sam danas vidio munju!”

“Teško mi je u to povjerovati,” reče gospođa Ramos, “kad je nekoliko ljudi potvrdilo da kita nije bilo, i kad ne postoji logičan razlog da jedan kit dođe u posjetu našem zaljevu.”

Sad se Gaspar, pohvatavši o čemu je riječ, osvrne prema ribaru. “A vi dakle niste taj koji je vidio kita?”

Frederico jaukne od duševne tegobe što ga je obuzimala pri ovom razgovoru i, razmahavši se rukama i pecačkim štapom, razbjesnjelo viknu: “Jesam!”

“Čekajte časak”, reče Marco tkalji. “Niste nam još objasnili zašto smatrate da je ovo zaista ta neka časna Antonia.”

“Ovo jest časna Antonia zato što sam prošli tjedan razgovarala s časnom Antonijom”, reče gospođa Ramos.

“A gdje ste vi to razgovarali s njome?” upita Marco sumnjičavo. “Bilo je to gore na brdu, kod bunara i u okolici samostana. Uputila sam se po svježu vodu kad sam zapazila ovu časnu zabavljenu razgovorom s nekim muškarcem.”

“Muškarcem!” zavapi Chico i podigne oči prema nebu, kao da mu je najednom sve jasno. Potapšao je dječaka po glavici ne bi li ga tobože utješio i zaštitio od poroka što kruže

8

svijetom odraslih, makar dječak ništa nije shvaćao i makar je samo nestrpljivo iščekivao sljedeću priliku da zatraži svoje eskude.

Frederico, Marco i Gaspar nisu hitali prerano donositi zaključke, već su šutjeli očekujući nastavak pripovijesti.

“Da, muškarcem”, reče gospođa Ramos. “Ova tjelesina, tad još živa, i taj neki muškarac, šetali su u blizini samostana, mirnim korakom, i prilazili mi ususret. Ono što se dogodilo jest sljedeće: prečula sam kako se upravo ovoj časni”, ona pokaže na podbuhlo lice uokvireno crnim velom što je ležalo između svih njih, “taj muškarac obratio imenom Antonia. I tako ja iz vlastita iskustva pouzdano znam da je ovo upravo časna Antonia.”

Frederico, Marco i Gaspar kimnu blago otvorenih usta, nečujno ispuštajući onaj “Aaaaaa!”.

I nastane tajac. Frederico se stane češati po bradi. “A taj bunar, gospođo, smješten je gore u vinogradu?” “Jest, kod samostana.“ “Sakriven između gustih redova vinove loze?” “Dakako da ga se ne opaža s uličica ili iz samostana.” “To je dobro mjesto za sakrit se!” zadere se dječak dubokim glasom. “Ja i moji jarani smo tamo stalno!”

Gaspar frkne. “Male lopuže, pljačkaju po gradu i tamo odnose svoj plijen…!” Liječnik nije lagao, jer dječak je bio jedan od onih vragolastih desetogodišnjaka što su markirali nastavu i jurcali uličicama, gdje bi krali ono što bi im prvo stiglo pod ruku – glavno je bilo da se krade. Pa ipak je Chico, kao da Gaspar laže, potapšao dječaka po glavici da mu dâ do znanja da je na njegovoj strani.

Zamišljeni se Frederico češao i dalje po bradi pogledom dubokog mislioca, a gospođa ga je Ramos netremice promatrala očima oštrim kao u ptičurine što vreba svoju žrtvu.

“Što vam je čudno?” upitala je. “Baš si razmišljam. Zašto bi jedna ugledna časna sestra kakva je bila časna Antonia, koju sam poznavao iz viđenja, šetala s tim muškarcem po skrovitom vinogradu?”

“E to ja ne znam”, reče gospođa Ramos konačnim tonom. “Kako je izgledao taj muškarac?” upita Chico koji je slutio na najgore. “I što se dogodilo kasnije?”

“Što ja znam”, reče gospođa Ramos. “Ne gledam ja druge muškarce, ja sam udata!” “Pa opet,” reče Chico, “siguran sam da barem nešto od njegova izgleda možete prizvati u pamet.”

“Ne, ne sjećam se baš ničega, izuzev da je bio muškarac. Kažem vam da sam udata!” “U tom slučaju,” reče Chico, “morat ćemo pretpostaviti da na temelju laži i kleveta nastojite ocrniti ovu ubogu časnu Antoniju iz nekog uvrnutog razloga, nama ostalima neznanog.”

“Kad bolje promislim,” brzo će gospođa Ramos, “sjećam ga se, ali loše i maglovito. Bio je visok kakvih sto osamdeset i sedam centimetara, širokih, atletskim ramena. Kosa mu je bila crna, kratko ošišana, i imao je madež na čelu. Lice mu je bilo usko, vilice pravilne, oči duboke i tamne. Nosio je bijelu košulju, krem hlače i sandale. Šešir je držao u ruci. Evo, ove sitnice sačinjavaju to malo čega se sjećam, i ostavite me na miru.”

9

“Zaboga!” kliknu Marco. “Ovaj opis savršeno odgovara onom gradskom razvratniku, mesaru Giacomu, šta je obrlatio udovicu Venders i obeščastio gospođicu Costu! Njegov je ugled legendaran u Portu Valengu i o njemu kruže glasine da mu nijedna žena, bila ona stara ili mlada, nije uspjela odoljeti! Tomu u prilog idu i žalosne ispovijesti udovice Venders i gospođice Coste, koje su obje ogrezle u sramotu pošto im je životni put nanio na vrata mesara Giacoma!”

“Ne može biti“, reče Frederico. “Mesar Giacomo ima plavu kosu.” “Posijedjela mu je nedavno.” “Onda je sijed, ne crn.” Marco nato nije imao što za reći, pa se vratio mozganju da se sjeti osobe koja bi savršeno odgovarala tkaljinu opisu.

“I taj se bunar baš nikako ne nazire iz samostana?” upita Gaspar koji je i sam zabrazdio u zagonetku tajanstvene časne Antonije.

“Ne vidi se, ne vidi se!” kliknu dječak koga je napokon napustilo strpljenje. “Gospon Gaspar, gospon Gaspar, dajte mi više tih eskuda!”

“Ma začepi, balavče, dobit ćeš ti šipak—!” I Chico ponovno potapša dječaka po glavici. “Što je bilo dalje, gospojo?” upita on tkalju. “Ništa. Uzela sam vodu iz bunara i vratila se kući. Časna i muškarac ostali su u vinogradu šećući se polagano. Nisam je vidjela sve do danas. Zapela mi je za oko prije no što ju je pogodio grom. Djelovala mi je poznato, ali joj se nikad ne bih mogla sjetiti imena. I dok sam piljila u nju, nastojeći povezati njezin nezgrapan i odbojan lik s mjestom i vremenom, zabljesnula je munja i zagrmilo je i to nakaradno tijelo stropoštalo uz nekakav jauk na kamen. Tek kad ju je gospodin Frederico zazvao, koristeći ime Antonia, tad mi je sinulo da se ona zaista tako i zove.”

“A ako vas sjećanje vara?” upita Marco u nadi da će nagnati tkalju da prizna kako je pogriješila, te time poljuljati Fredericovu izjavu da je časnoj ime Antonia.

“Ne vara me sjećanje. Bila sam ondje i čula to ime razgovijetno kao što sad čujem vas.” “A što ste vi radili tamo u vinogradu?” upita Chico. Najednom se sva lica usmjere prema tkalji. “K-kako se samo usuđujete?! Pa rekla sam vam maločas – išla sam po vodu do bunara!” “Ali, gospođo,” reče Frederico, “zašto ste išli navrh brda po vodu, kad je grad opskrbljen s dovoljno bunara?”

“A upravo je taj bunar na brdu, ako se ne varam, odavna presahnuo”, reče Gaspar. “Jest, suh je!” viknu dječak. “Balduino je upao unutra i bio je suh kao smokva! Nema tamo ni kapljice vode!”

Oči pune sumnje sa svih su strana ciljale gospođu Ramos, koja je sva uzdrhtala i ostala bez riječi pred ovim napadima.

“Bolje je ne nazivati ovu časnu Antonijom”, reče Marco. “Sad kad je vjerodostojnost ispovijesti dotične gospođe pala u vodu, možda se ispostavi da ovo zaista nije časna Antonia, nego neka deseta časna.”

“Ali to jest Antonia!” uzbuni se Frederico. “I ja je jesam vidjela prošli tjedan!” reče uzdrhtala gospođa Ramos. “Polako, polako”, reče Chico prije no što su Gaspar i Marco progovorili. Svojim je koščatim rukama pokazivao da napetost valja smanjiti, a onda je položio dlan na dječakovu

10

glavicu. “Možda ovaj ovdje momak, koji se svakoga dana nevino igra kod bunara u blizini samostana, zna je li ovo časna Antonia, ili nije. Onda, dječače?”

“To je Antonia!” reče dječak suviše spremno i neuvjerljivo. “Dajte mi sad eskuda!” “Eto ga, zagonetka je riješena”, reče Chico i, oglušivši se na dječakov zahtjev, blago ga potapša po zatiljku. “Ovo je, više nema ni tračka sumnje, kad se sve zbroji i oduzme, po svemu sudeći uistinu časna Antonia.” “Jasno da jest”, reče Frederico. Marco je onim znojem natopljenim rupčićem brisao nove kapljice znoja što su mu klizile po čelu i obrazima. Pritom nije mogao razumjeti zašto se Frederico, koji je također bio obliven znojem, napokon ne obriše; još mu je manje bilo jasno zašto se Gaspar, zabundan u sako i s Panama šeširom na glavi, već odavna nije skljokao od vrućine i pao pokraj one odvratne tjelesine ubijene munjom.

“A opet,” reče taj isti Marco nakon kraćeg razmišljanja i gledanja u truplo, “po čemu mi možemo biti sigurni da je časna Antonia časna?”

I svi ga zgranuto pogledaju. “Pa izgleda kao časna”, reče gospođa Ramos. “I ime joj je Antonia”, reče Frederico, riječi za koje Marco nije shvaćao kako bi mogle biti odgovor na njegovo pitanje, i riječi koje su ostali zanemarili.

“Ali ona ne mora uistinu biti časna”, reče Marco. “Hoću reći, vrlo se lako mogla prerušiti u časnu… halje su dostupne svima, potrebno je samo vješto i kradimice ući u samostan, pronaći kakav ormar s odjećom i ondje se odjenuti… nitko ne bi posumnjao da je riječ o časnoj.”

“A zašto bi, za Boga miloga,” reče Gaspar, “itko išao to činiti?” “A šta ja znam?” “Sve je moguće ovih dana”, reče Chico odmahujući glavom. “Nažalost”, dometne Frederico. “Jer, postavlja se pitanje,” reče Marco, ponesen svojom idejom da časna možda nije časna, “šta je jedna Božja služavka radila izvan samostana, izvan crkve, u jedno ovakvo prijepodne? Kamo se uputila? Po šta? Komu? Zašto?”

Ostali se zamisle nad njegovim riječima. “Imate vi pravo”, reče Gaspar. “U kojem je smjeru išla kad ju je opalila ta nesretna… ta munja?”

“Išla je eno onamo”, reče Frederico i pokaže dalje niz trg prema svjetini što je još uvijek sa zanimanjem pratila situaciju. “U smjeru mora. Tamo je hodala kad je pala.”

“Jest, gospodin ovoga puta ne laže”, reče gospođa Ramos koja je i sama tvrdila da je vidjela trenutak smrti.

“Ne lažem ja nikad”, reče Frederico. “Još jedna laž!” promrmlja Marco. “Dosta!” klikne Gaspar da sasiječe daljnju raspravu. “Valja utvrditi pojedinosti. Vas dvoje ustrajete u tome da je išla prema zapadu kad je pala?” upita Frederica i gospođu Ramos.

Oni potvrde. “A što ju je moglo voditi prema moru?” upita Gaspar retorički, držeći se za bradu i mozgajući.

“To samo ona može znati, mir joj duši!” reče Chico.

11

“Ona,” reče Gaspar, “i onaj muškarac o kojem je ova gospođa maločas pričala.” “Dakle je bila sklona razvratu i bludu?” upita Frederico drhtavim, plašljivim glasom. “Sve upućuje na to”, reče Chico, a onda ponovno potapša dječaka po glavici, savije svoja stara koljena i spusti se na njegovu razinu. “Slušaj, momče. Imaš još jedan važan zadatak. Hajde kidni odavde, potrči malo po gradu, i čim nabasaš na prvog popa, dovedi ga ovamo da ustvrdimo je li ova žena što ju je udarila munja zaista časna, i ako jest, je li to zaista časna Antonia; ili je možda to samo neka Antonia, a pritom nije časna, makar se odjenula kao časna.”

“A hoću dobit onda eskuda?” “Gospon liječnik bit će krepostan i udijelit će ti za sladoled.” I čim je stari Chico obećao novac, dječak udari trkom niz trg punim plućima; neki od njegovih pajdaša koji su dotle u neizvjesnosti stajali među svjetinom i nadali se nekakvom događaju, pojure za njim u sjenovite uličice tog gradića.

“Neću ja njemu ništa udijeliti”, reče Gaspar. “Šta mu lažete? To je mali od one mjesne hulje, onog Emilija, i krade čim stigne, a stigne bome svako malo jer markira nastavu i dangubi od jutra do sutra. Deset mu je ljeta, a samo mu se novci motaju po mislima!”

“Ljudska su srca okaljana gnjusnim grijesima, gospon”, reče Chico i izrekavši to spusti pogled prema mrtvoj časni, kao da se te riječi odnose više na nju nego na dječaka.

“Još nam uvijek niste objasnili zašto ste bili gore kod bunara”, reče Gaspar nakon kraćeg tajca gospođi Ramos.

“Pa dobro, ako baš želite znati, suprug i ja živimo blizu samostana i vinograda. A kod našeg je bunara obično gospođa Fausta, koja brblja i brblja i čovjek poželi da i nju pogodi munja pa da jednom krepa i ušuti više. Da je izbjegnem, uputila sam se do drugog bunara da dođem do vode. Gore sam vidjela ovu časnu koju je onaj muškarac nazvao Antonijom. To je istina i neka i Bog mene šibne munjom ako lažem!”

Ništa se nije dogodilo, pa mora da je gospođa Ramos govorila istinu. Ipak je Chico upita: “A što ste danas radili ovdje na trgu?”

“Šta to vas briga!” “Briga me jer,” reče starac zaklopljenih očiju i smireno, “ukoliko nam je cilj riješiti zagonetku ove bizarne smrti časne Antonije, valja sve podatke iznijeti na vidjelo, i to redom kako su se zbili. Onda, gospojo?”

“Nemam se ja vama što opravdavati! Što ste vi radili ovdje, ha?!” “Moja je duša čista i moji postupci nisu sumnjivi. Ja sam samo običan starac koji već šezdeset i sedam godina živi ovdje i od toga posljednjih deset prevozi živež. Moj ovaj ušonja, imena Cavalo,” nato je magarac zanjištao, “nakrcan je tovarom koji smo on i ja dostavljali gosponu i gospoji Gomerez. No, stjecajem okolnosti, nenadana me smrt, srećom ne vlastita, zaustavila sred puta i stoga nisam stigao na vrijeme dostaviti živež.”

“Ja ću ispričati svoju priču”, reče Marco koji je pred ostalima, posebice Fredericom, poželio dokazati kako nema zašto lagati ili tajiti istinu. “Jutros sam bio na tržnici i prodavao mandarine. Budući da je sunce stalo pržiti i da su kupci svršili s kupnjom, uputio sam se kući. Bio bih usput navratio u gostionicu i popio čašicu lozovače, ali su me zadržali povici da je časnu ubio grom, pa sam tako i ja nesretnim slučajem skončao ovdje s vama, a imam pametnijeg posla.”

12

“Ja sam jutros bila kod prijateljice”, reče napokon gospođa Ramos, “gdje smo ona i ja pregledavale goblene. Baš sam se i sama uputila kući kad sam zapazila da časnu, onu istu koja je vodila povjerljiv razgovor s muškarcem u vinogradu, gađa munja iz vedra neba.”

“A vi, Frederico?” značajno će Marco, uzdižući obrve i tapšajući znoj rupčićem. “Pohvatao sam ribe, kao šta činim i svakog dana. Vraćao sam se kući na ručak.” “Okanimo se ovih gluposti”, reče Gaspar. “Čemu takav ton, gospodine?” upita Frederico. “Mi samo nastojimo utvrditi okolnosti koje su dovele do smrti ove uboge časne. Uostalom, vi nam još niste rekli šta ovdje radite.”

Gaspar ga pogleda s mješavinom prijezira i začuđenosti, ne vjerujući vlastitim ušima da mu je takvo pitanje postavljeno.

“Ima on pravo”, reče Marco. “Koja je vaša priča?” “Jeste li vi pri zdravoj pameti?! Pa vi ste me pozvali! Poslali ste onog lupeža od klinca po mene!”

“To je istina”, reče Chico. “Međutim, ono što još lebdi u zraku i što nije dokazano, jest vaš položaj kao liječnika.”

“Kako to mislite?” oštro će Gaspar. “Pa, eto,” Chico se nakašlje, izbjegavajući liječnika pogledati u oči, “vi se, moram priznati, baš i ne možete pohvaliti svojim postupcima, ukoliko zaista jeste liječnik.”

“Ama ja jesam liječnik, kakve su ovo besmislice?!” “Vrlo je jednostavno”, reče Chico i blago povuče magarca k sebi da ga taj bijedan Cavalo, ako dođe do kakva nepoželjna sukoba, zaštiti. “Gospon, uz dužno poštovanje, pristigli ste ovamo, kleknuli, opipali časnu Antoniju, proglasili smrt, i to je bio konac vašeg djelovanja. Na jednak je način postupio i gospon Marco prije vas, a on nije završio škole i prosti je trgovac. Osim toga neprestano kukate i urlate na nas. Istinu govoreći, prije ste smetnja nego pomoć. Iz vašeg se ponašanja ni po čemu ne može zaključiti da ste zaista liječnik.”

“Primitivnih li mozgova!” kliknu Gaspar, rumeneći se od bijesa. “Završio sam ja škole, neće mene prozivati takvi poput vas!”

“Papire na sunce”, reče Marco zamahnuvši glavom. Liječnik ga ošine pogledom, razdražen, sa slinom što mu se nakupljala na rubovima usana. Nije ga samo prodavač mandarina promatrao ispitivalački; čekajući da opravda svoj ugled, tkalja je prekrižila ruke, a ribar se mrštio. Starac je upro pogled u časnu s nezadovoljstvom u licu koje se odnosilo na liječnika, a čak je i magarac isturio zube jer je možda i on sumnjao u njegov položaj.

“Dovraga, prokleti da ste, svi po redu!” reče Gaspar i zagura ruku u unutrašnji džep sakoa. Iz novčarke je izvadio nekakvu iskaznicu. Okrenuo ju je prvo prema Marcu, držeći je pred licem, a onda je napravio krug i pokazao je ostalima. “Evo vam, ovo je iskaznica na kojoj pouzdano stoji da sam član Udruge liječnika opće prakse, udruge sa sjedištem u samom Lisabonu…! Nâ, i moja je fotografija na iskaznici!”

“Dajte da ja to sve pregledam u miru”, reče Marco. “Tako je”, reče Frederico. “Ovako na brzinu kako pokazujete, sve nas možete obmanuti.” Gaspar preda iskaznicu. Marco ju je s dubokim zanimanjem promatrao dok mu se znoj cijedio po ćelavoj glavi i kapao po kamenu. Smetalo mu je sunce pa je naginjao iskaznicu u nastojanju da je bolje

13

promotri. Predano je piljio u slova, usredotočen na razmatranje autentičnosti tog predmeta, dok su ostali u napetosti i suspregnuta daha iščekivali njegovu značajnu procjenu.

Gaspar je uzdisao i kolutao očima, prekriženih ruku. Ovaj je pak zadubljeno proučavao i proučavao, nikako da donese zaključak. Gospođi Ramos prvoj ponestane strpljenja pa mu stane uz rame i sama se zapilji u iskaznicu.

“Baš i ne ličite”, reče ona. “To može biti bilo tko na slici.” “Ama to sam ja!” viknu Gaspar. “Samo sam onomad imao bradu i naočale, a sad imam samo naočale.”

“Ne znam”, reče Marco, nesigurno prebacujući pogled s iskaznice na Gaspara i obratno. “Moguće je da je to on, a opet, moguće je da je to neka posve druga individua.”

“A šta piše?” upita Frederico pomalo bojažljivo. “Ne znam”, reče Marco. “Ne znam čitati.” Na što grane sveopće čuđenje i provala bijesa iz Gaspara. “Pa šta ste onda upravo vi htjeli vidjeti tu iskaznicu?” upita Frederico. “I šta ste je imali odmjeravati tako dugo? Dajte je meni.”

I Marco, ne obazirući se na gospođu Ramos koja se trudila iz njegovih ruku pročitati što piše, pruži iskaznicu svom dušmaninu.

“Da… piše tu ime i prezime, gospodin Gaspar Saldanha, datum rođenja koji je popunjen, datum smrti koji je ostavljen prazan, i okupacija: LIJEČNIK OPĆE PRAKSE. A gore se spominje nekakvo sveučilište i Lisabon i ta čuvena udruga.”

Gaspar mu iščupa iskaznicu iz ruku i vrati je u novčarku. “Sad pošto smo svršili s ovim,” reče, i dalje rumen, “možemo li se posvetiti natrag časnoj Antoniji?”

“Ako to jest časna Antonia!” reče Marco. “To zaista jest Antonia”, reče Chico. Marco frkne. “Da, kao što je i on liječnik.” I bila bi buknula nova prepirka da ju nije sasjeklo u korijenu nešto neuobičajeno. Tajac između ove skupine stvorenja potaknula je prisutnost sićušnog muškarca s monoklom pred okom. Na glavi mu je počivala beretka, a brada mu je bila glatko obrijana; jedino mu je dlakavi madež izbijao uz nos, upropašćujući svojom pojavom inače savršeno skladno lice. Prije kojeg se točno vremena on priključio toj skupini bila je zagonetka. U svakom je slučaju ondje stajao nečujno i nenametljivo da ga ostali, zauzeti razgovorom, nisu zamijetili. S rukama iza leđa i pogledom tajanstvenog i suzdržanog znatiželjnika, ušuljao se između ribara Frederica i magarca Cavala i fiksirao pogled na časnu sestru.

Potraje tajac jer su se ostali zagledali u tog sumnjivog muškarca očekujući da ovaj nešto progovori. A on si je dao vremena, smiren i šutljiv, da bi nakon pola minute piskutavim glasićem izjavio sebi u bradu: “Da, nema sumnje, časna je mrtva.”

“Ama tko ste pak vi?” upita gospođa Ramos. “Severino Señas, gospođo; porijeklom iz Španjolske.” Učini se njoj, i ribaru Fredericu, i starcu Chicu, pa i magarcu Cavalu, da je to ime već bilo izrečeno ranije u razgovoru; i zaista se ispostavi da je izvjesni Severino Señas drag i odan prijatelj prodavača mandarina.

“Severino!” iznenađeno će Marco.

14

“A dakle je to taj koji je bio s vama u zaljevu?” upita gospođa Ramos. “Šta niste rekli da je mrtav?”

“Otkud vam to? Ne bih ja rekao takvo šta o svom dragom i odanom prijatelju.” “Ne bi on rekao takvo šta”, reče Chico. “Ali gospođa je u pravu”, reče Frederico upirući prstom u prodavača mandarina. “Rekli ste pokoj mu duši, jasno se sjećam.”

“Ne, ne, vi ste nešto pobrkali”, reče Marco, pa brže-bolje skrene s predmeta: “Nego, Severino, šta ćeš ti ovdje?”

Severino zaškilji kroz svoj monokl i, smiješeći se kutcima usana, reče: “Čekao sam te da popijemo lozovaču, ali kako se nikako nisi pojavljivao, lišilo me strpljenja pa sam izišao na ulicu. No, čim sam stupio van, pokraj mene prostruji kao sulud nekakav dječak, vičući na sav glas da je ubijena neka časna sestra. Moja me znatiželja, urođena jednom prirodoslovcu i svestranom renesansnom čovjeku kakav i jesam, nagnala da ščepam nekog drugog dječaka koji je sa svojim drugovima žurio niz uličicu za onim prvim, te ga upitam što je to snašlo časnu. Pazio sam, dakako, na džepove, jer ti dječaci kradu i od mladih i od starih bez oklijevanja i bez iole srama. Isprva je šutio i htio se istrgnuti iz moga stiska, dok mu napokon nisam obećao pokoji eskudo. Onda je zinuo, oči mu se pozlatile od same pomisli na novac, i izbrbljao je da se na trgu, pod zvonikom, na neku redovnicu obrušio grom. Da utažim svoju snažnu znatiželju i svojim očima posvjedočim tom nesvakidašnjem zbivanju, laganim sam korakom, uvjeren da ću na vrijeme stići na mjesto zločina, došetao ovamo. I, kao što sam maločas iznio – nema sumnje, časna je mrtva.”

Svi su zurili u Severina Señasa, podijeljeni između prijezira što je njegovo neprikriveno samoljublje budilo u njima, te strahopoštovanja što ga je širio taj omanji uglađeni muškarac.

“Vi ste prirodoslovac?” upita Gaspar, najednom ugrožen potencijalnom konkurencijom, posebice sad kad je njegov položaj kao liječnika bio poljuljan. “Čitav život. Proučavam botaniku, zoologiju, i svemir.” “On je najpametniji čovjek koga poznajem!” reče Marco. “To i nije neko postignuće”, tiho će Frederico. “A moguće je da i nije istina”, dometne Chico. “Reci mu, Severino!” reče Marco. “Reci mu kako si i ti bio u zaljevu onoga dana i kako nisi vidio kita!”

Severinu je trebao časak da shvati na što mu prijatelj cilja. Napokon kimne i izusti: “Nije bilo kita.”

“Glupost!” reče Frederico. “Opet vi o tom kitu!” reče Gaspar. “Vrlo je jednostavno”, reče Chico. “Moguće je da ste vi, gospon Frederico, bili u zaljevu u jednom trenutku, i da ste pritom zaista ugledali kita. U nekom drugom trenutku, gospon Señas i gospon Marco također su se zatekli u zaljevu, ali kit nije, jer je netom otišao svojim poslom. To bi objasnilo ovu zavrzlamu.”

“Nije moguće”, reče Severino završnim tonom i nastavi promatrati tjelesinu. “Tu se moram složiti”, reče Frederico. “To nije moguće.” Gaspar, koji nije bio raspoložen za naklapanja o kitu, zaklima glavom prema Severinu. “A vi? Znadete li vi tko je ova časna?”

“To je časna Antonia”, reče Frederico.

15

“Bila je s muškarcem prije tjedan dana, skrivena u vinogradu blizu samostana”, reče gospođa Ramos.

Svi su gledali u Severina, koji je pak gledao u časnu očima koje su odavale dojam da zna nešto više.

“Bojim se da ste u krivu”, reče Severino napokon. “Jer na kaldrmi pred nama uopće ne leži časna Antonia, već časna Matilde.”

Fredericu se objesi vilica, a oči gospođe Ramos izbeče se od šoka. I sâm Chico, koji je ranije zdravo za gotovo uzeo dječakovu neuvjerljivu potvrdu da je riječ o časnoj Antoniji, suzi oči u nevjerici. Jedino se Marco smješkao, ponosan što je upravo njegov prijatelj riješio zagonetku i što je time narušena Fredericova vjerodostojnost.

“Ovo je časna Matilde, koju ja poznajem već više od deset godina.” “Ali ja sam je vidjela prošli tjedan!” reče gospođa Ramos. “Taj ju je muškarac nazvao Antonijom!”

“Dakle ipak nije sklona razvratu i bludu?” upita Frederico. “Ne”, reče Severino. “Ovo uistinu nije Antonia, ali činjenica je da je časna Matilde nažalost i te kako bila sklona razvratu i bludu.”

“Ajme meni!” reče Frederico. “Pa zar čak dvije časne u Porto Valengu očijukaju s muškarcima?!” upita gospođa Ramos, stišćući križić na vratu.

“A koja bi bila ta druga časna sad pak?” upita je liječnik. “Pa časna Antonia, ona koju sam vidjela!” “Ali vidjeli ste zaboga ovu časnu!” reče liječnik pokazavši na truplo. “Jesam! I nju je taj muškarac nazvao Antonijom!” “Možda je ona sestra časne Matilde?” predloži Frederico. “Blizanke!” reče Marco. “I obje šuruju s istim muškarcem?” upita Chico. “Moguće je, ali nije vjerojatno”, reče Severino, i ponovno se sve glave usmjere prema njemu. “Vidite, ja sam na časnu Matilde, koju poznajem već više od deset godina, naletio preksinoć. Dogodilo se to ovako: pod okriljem tame, u tri izjutra, dok sam se osobnim poslom šuljao gradskim ulicama, u svrhu znanstvenih eksperimenata, zastao sam privučen svjetlošću s jednog prozora, te bestidnim i animalnim zvukovima što su odande dopirali. Sklonio sam se u prikrajak i, ne bih li zatomio urođenu znatiželju, sačekao; za kratkih sat vremena, ili dva sata, svjetlost je utrnula, a iz kuće se iskrala, ni manje ni više, evo ova ovdje časna što sad mrtva leži na kaldrmi, pogođena munjom.” I uperi prstom u podbuhlo lice časne Matilde.

“Oh, zaboga!” reče Frederico sav uzdrhtavši. “Pa ona se kurvala usred noći!” “Jest”, reče Severino kimnuvši, i dalje s rukama iza leđa i zureći blago naklonjenom glavom prema časnoj. “Kažem iskrala jer je s krajnjim oprezom izišla iz kuće, te pogledala lijevo-desno da je netko ne bi motrio, i klisnula niz ulicu da što prije dosegne samostan. Budući da sam vješt u skrivanju, obmani i prerušavanju, te mi nije bio prvi puta da sam kradimice promatrao neki subjekt, a sve u svrhu znanstvenih eksperimenata, ostao sam neprimijećen u očima časne Matilde, stopljen s mrakom poput Smrti. Bio sam, dragi moji prijatelji, posve nesuvisao i smušen pošto sam sreo tu đavolsku časnu sestru: sljedeći me dan obuze trzavica i zamalo ne izdahnuh od bolesti. Spasila me, eto, lozovača.”

“Stravično!” reče istinski potresen Frederico.

16

“Kakve to besmislice blebećete?” reče Gaspar. “Trzavica? Lozovača vas spasila? To nema nikakve znanstvene osnove. Ja vam ništa ne vjerujem.”

“Ni ne očekujem da mi vjerujete. Rijetko je kad osoba na strani Istine.” “To i ja tvrdim, pa mi opet nitko ne vjeruje”, reče Frederico. “Ja sam na tvojoj strani, Severino”, reče Marco, koji je neprestance tapšajući glavu toliko natopio rupčić znojem da više nije bilo koristi od njega, pa ga je spremio u džep.

“Nema se tu što vjerovati”, reče gospođa Ramos. “Vaša cijela ispovijest može biti izmišljotina, gospodine Señas.”

Severino neznatnom kretnjom podigne pogled prema njoj, prijezirno je motreći kroz monokl i smiješeći se kutkom usana.

“Za početak, vi ste izjavili da je ovo časna Matilde, ali ja znam da je riječ o časnoj Antoniji, budući da sam nabasala na nju prošli tjedan u vinogradu i da joj se onaj muškarac obratio tim imenom. Gospodin Frederico također je poznaje iz viđenja, pa i on ustraje u tome da je ona Antonia, a ne Matilde. I kao konačan dokaz, dječak je priznao da je ona Antonia.”

“Možda ste vi krivo čuli to ime”, reče Severino. “Istina”, reče Chico zaklimavši glavom. “Napokon, imena Antonia i Matilde uvelike su slična; čuvši jedno od njih u nepovoljnu času, čovjeku se nehotice može omaknuti da ga zamijeni onim drugim.”

Nitko se ne obazre na starčev zaključak, a gospođa Ramos reče Severinu: “Što se tiče vašeg izlaganja o ovoj časnoj, odnosno izlaganja o nekoj časnoj, koja je možda ova, a možda i nije, o tome imam sljedeće mišljenje. Bila je mrkla noć i vrlo je vjerojatno da vi zapravo niste valjano razaznali o kojoj je časnoj riječ, ako je uopće bila riječ o redovnici. Nadalje, to što je neka časna i bila u gradu u tri izjutra, i ako su se čuli kojekakvi uzdasi s prozora, to ne znači baš ništa.”

“Ali opet,” reče Chico, “i sami ste, gospojo, objelodanili da je časna Antonia, ili Matilde, bila s onim muškarcem. Vaš iskaz savršeno pristaje svjedočanstvu gospona Señasa: časna se viđala s istim muškarcem u sitne sate dok grad spava. To se pak uklapa u naše ranije zaključke da je Božjom intervencijom to poročno biće što je služilo na sramotu i bilo na teret čitavom gradu i svim ljudima napokon skončano jednom zasvagda.”

“A čija je to kuća bila?” upita Frederico Severina. “Pročitao sam na vratima da ondje živi neki mesar Gia—” “Oh, hvala nebesima!” kliknu najednom gospođa Ramos, pogledavši mimo magarca Cavala u daljinu. “Evo pristiže pop Ferreira da razriješi ovu enigmu!”

Praćen stampedom živahne djece što su skakala oko njega i žicala ga novaca, pop se izbezumljenim izrazom lica probijao kroz okupljenu svjetinu i žurnim se korakom primicao mrtvoj časnoj sestri i stvorenjima što su se okupila oko nje.

Ugurao se između Severina i magarca, a dječak i njegovi pajdaši natiskali su se pokraj Chica. Starac je ponovno potapšao onog mališana po glavici.

Sad su svi čekali da svećenik kaže nešto što će osvijetliti cijelu istinu oko tjelesine na kamenu. Ali je pop Ferreira začuđeno gledao časnu, licem ispresijecanim borama od silnoga mrštenja. Zastao je ponad tjelesine i kao da mu ništa nije jasno šutke promatrao to podbuhlo usnulo lice.

“No?” upita gospođa Ramos. “Tko je to? Časna Antonia ili časna Matilde?”

17

Pop Ferreira baci na nju unezvijeren pogled, a onda ponovno pogleda časnu. “Ja ovu ženu u životu nisam vidio!”

Krik šokiranosti otme se iz grla svih ostalih pojedinaca u blizini; čak je i magarac zanjakao.

“Dakle smo ranije bili u pravu?!” reče Marco. “Ovo zaista nije časna!” “Ali tko onda tu laže?!” reče Gaspar, živčan toliko da samo što nije iskočio iz vlastite kože. “Ovdje svatko govori nešto svoje što proturječi svemu ostalome!”

“A što ste vi to govorili?” upita smeteni pop, i dalje bacajući letimične poglede na tjelesinu. Činilo se da se uzaludno trudio povezati to podbuhlo lice s nekom od onih malobrojnih sestara što su obitavale u Portu Valengu.

“Vrlo je jednostavno”, krene obrazlagati Chico, ponesen uvjerenjem da je najbolji govornik među prisutnima i ujedno glas razuma. “Sve sam ja pohvatao, i sad ću vam sve objasniti, onako kako se zbilo, po istini, a opet uzimajući sva vaša svjedočanstva u obzir i slažući sve dijelove ove zamršene zagonetke u smislenu cjelinu.”

“Hajde da i to čujemo!” reče Gaspar. Starac pročisti grlo. “Sve je, kao što sam već naglasio, vrlo jednostavno. Ova žena, koja uopće nije časna, prije više od deset godina provalila je, da bi utažila neki mračan poriv, u samostan u Portu Valengu, i pritom ukrala halju. Promijenila je svoj izvorni identitet i prozvala se časnom Matildom da bi se ubacila među nedužne i dobronamjerne stanovnike ovoga grada i posijala zlo među njima. U međuvremenu je upoznala gospona Severina Señasa, prirodnjaka, ali je nesrećom također osjetila da joj ime ne pristaje, pa ga je izmijenila u Antonia. Kako je gosponu Señasu već kazala da se zove Matilde, nastavila se pred njime tako nazivati, dok je ostatku grada bila poznata kao časna Antonia. Često se i opijala po vinogradu. Nadalje, gospona Frederica, koji je možda vidio kita a možda i nije,” (tu je Frederico promrmljao da jest), “ova je tobožnja časna znala iz viđenja, ali kako je sad već bila naširoko znana kao Antonia, i on ju je tako oslovljavao. Godinama kasnije, časna se Antonia sastala s ljubavnikom u vinogradu. Ondje je stjecajem okolnosti nabasala na dotičnu gospoju koja je pošla po vodu do presušenog i praznog bunara. Gospoja je prečula da se muškarac obraća časnoj imenom Antonia. Koji dan potom, časna se Antonia u sitne sate sastala s ljubavnikom, i premda je poduzela sve mjere opreza da je ne zamijete, ustvari je njezinom bludu svjedočio prirodnjak, gospon Señas, kome obmana i skrivanje i prerušavanje nisu strani, jer ih upotrebljava u znanstvene svrhe. Đavolja snaga što je izbijala iz nje, kao što sam ranije pojasnio, bila je dostatna da tog nesretnog gospona Señasa uhvati trzavica; srećom je ozdravio sljedeći dan uz čašicu lozovače.” (Tu je liječnik Gaspar zakolutao očima.) “Napokon, danas se časna Antonia uputila u pravcu zapada, prema moru, gdje se imala sastati s ljubavnikom. Međutim je milostivi i osvetoljubivi Gospon procijenio da su joj zločini sad već premašili svaku mjeru, pa je odlučio djelovati. Pustio je munju da je ubije. Tako je skončala časna Antonia i evo smo se mi ovdje okupili da raspravljamo o njezinoj bizarnoj smrti i poročnom životu.”

Lica oko starca bila su zgranuta, zaprepaštena, zbunjena. Frederico i Marco kao da su povjerovali u sve; gospođa Ramos kao da je sumnjala; Severino je bio pretjerano zagonetan i nedokučiv; Gaspar je odmahivao glavom u nevjerici, a pop je zamahnuo rukom i rekao: “Veće brdo gluposti u životu nisam čuo!”

18

“Mogu dobit eskuda?” upita dječak povukavši starca za onu prnju od potkošulje, ali ga je pomalo uvrijeđeni Chico ignorirao.

“Ne morate se truditi s takvim nevjerojatnim plodovima mašte, gospodine”, reče pop sav mašući rukama i nervozan. “Jer, kad bolje pogledam, ovo uistinu jest časna Antonia!”

I ponovno uzvici zgražanja. “Pa za Boga miloga!” kliknu Gaspar. “Je li to ta časna ili nije?!” “Jest!” “Maloprije ste izjavili da je nikad u životu niste vidjeli”, reče Severino. “Zabunio sam se”, reče pop, gledajući u časnino lice. “Omelo me nešto u njezinoj glavi. Nekako je… podbuhla, šta ja znam. I leži na trgu, inače je ne vidim takvu. A i kratkovidan sam.”

“Znala sam ja, to je ta časna koja je bila s onim muškarcem!” reče gospođa Ramos. “I ja sam znao da je to ona”, reče Frederico. “Ali opet, Severino nam je rekao da ju je poznavao kao časnu Matilde”, reče Marco. “U našem samostanu nema takve časne!” reče pop. “Ovo je Antonia, a zašto ju je grom opandrčio, ja nemam ni najmanje ideje!”

“A tko je bio onaj muškarac?” upita ga gospođa Ramos. “Ne znam ja ništa ni o kakvom muškarcu. Iskreno govoreći, ja i časna Antonia nismo bili odveć bliski i pustite me na miru. Moram u crkvu na molitvu. Neka je netko skloni s trga i neka je bace u neku raku pa će joj biti sprovoda i svijet će se nastaviti vrtjeti. Hajdemo. Gubljenje vremena!” I nestrpljivi se pop okrene i, vukući se u mantiji posred trga, iščezne u svjetini.

“Čudnog li popa!” reče Chico. “Mogu dobit eskuda?” upita dječak, ali mu nitko ne odgovori. Svi ponovno pogledaju u tjelesinu. “Dakle je to Antonia?” upita Marco. “Valjda onda jest”, reče Gaspar. “Nitko ne zna”, reče Chico. “Nitko više ništa ne zna. Znati znači ne znati!” “A zašto ju je pogodila munja?” upita Frederico. “To nam je još manje jasno.” “Je li to onda bila Božja intervencija ili nije?” upita Marco. “Ni to nam nije jasno, premda, po svemu sudeći, jest.” Tajac. “Ja moram ići”, reče gospođa Ramos. “Ništa od svega ovoga nema smisla. Zbogom.” “Zbogom”, jedino je odzdravi Severino, zajedljivo. Gospođa Ramos nato frkne i ode. “Pa,” reče Chico povukavši za povodac magarca Cavala, “moj ušonja i ja moramo prevesti živež do gospona i gospoje Gomerez, koji su se već odavna razdražili što nisam stigao na vrijeme, jer prgava im je narav. Bilo mi je drago što sam… Pa, doviđenja. Hajdemo, Cavalo, ti stari ušonjo.” Magarac zanjače i ode zajedno sa svojim gospodarom pa se te dvije koščate, jadne, osukane figure izgube u svjetini.

“Kakvog li dana!” reče Gaspar cereći se ne samo od vrućine, nego i od muke što je u njemu izazvao ovaj događaj, te od pogleda na tu odvratnu, smrdljivu tjelesinu.

“Vi se baš i niste nešto iskazali, Bože mi prosti”, reče Marco.

19

Gaspar ga prostrijeli pogledom. “A šta sam trebao?” “Ne znam, ali znam da se jedan liječnik tako ne ponaša.” “Ma otiđite vi dođavola!” kliknu Gaspar i odjuri s trga. “Pa, čini se da smo ostali nas trojica”, reče Frederico, pogledavši na Marca i Severina i zanemarivši pritom dječake.

“Nas trojica koji smo onog davnog dana bili u zaljevu!” reče Marco. Sva se trojica međusobno zagledaju. Identična je ideja bila svakome od njih na vrhu jezika. Napokon je Frederico artikulira: “A da sva trojica odemo na čašicu lozovače, pa da raspravimo oko toga što smo zapravo vidjeli?”

“Mene je lozovača već jednom izliječila”, reče Severino. “Sigurno će mi i sad podići raspoloženje.”

“Hajdemo!” reče Marco, pa tako trojica muškaraca odu u najbližu gostionicu da se napiju. Na trgu ostane svjetina koja se odavno smanjivala i razilazila. Život se vraćao u normalu. Jedino su dječaci ostali uz časnu Antoniju što ju je iz vedra neba pogodila munja. Dok su se dvojica muškaraca s nosiljkom u rukama tromo i preko volje primicali tjelesini da je uklone s trga i, kako je pop to sročio, ubrzo bace u neku raku i što prije svrše s time, onaj dječak što je otpočetka bio uz časnu, sagne se i opipa joj halju. Pod prstima osjeti kovanice i brže-bolje pokrade časnu. Mali se kradljivac zadovoljno nasmiješi i kidne sa svojim pajdašima uz uličicu, ushićen što se napokon domogao eskuda. Dvojica muškaraca priđu truplu i smjeste ga na nosilo.

Sa staroga je zvonika odbilo podne, a na nebu se još uvijek nije nazirao ni oblačak.

Mislav Gleich

.op.org photo

Leave a Reply

Your email address will not be published.