Zoran Kakša – INTERVIEW WITH MYSELF

Eterična dimenzija Kakšina ciklusa u kojemu autor vodi dijalog sa samim sobom, odnosno sa svojim sjećanjima i usputnim zapažanjima, začela se svjetlosnim virenjem kroz luknjicu

INTERVIEW WITH MYSELF

Život je akumulacija trenutaka. Trenutaka kada lišće pokazuje osunčanu stranu, a onda i onu u sjeni. Na kraju, lišće pada (i trune). Isječak jednog trenutka “uhvaćen” je u kombinaciji starih i novih grafičkih tehnika, u poticanju razmišljanja  o sjećanjima i prolaznosti vremena. On nudi letimičan pogled u svakodnevni (harmoničan?) svijet vidljiv ali ne i razumljiv svakome.

Realnost naših života predstavljena je javnosti svaki dan informacijama objavljenima i distribuiranima u novinama i drugim oblicima medija. Kritička svijest za prosuđivanje informacija koje kreiraju svakodnevni život i isprepliću se s osobnim životnim iskustvom nije definirana, a svakodnevnica je postala zasićena lakoćom mobilnosti, brzine, konstantne komunikacije, nametanja strukture, glorificiranja tehnologije što je najbitnije današnjem društvu.

Moji radovi imaju pripovjedalačku intenciju.  Na prvi pogled djetinjasti ili naivni, ističu da komunikacija nije jednosmjeran prijenos značenja od umjetnika prema promatraču.

Iako se ovaj ciklus nadovezuje na moje prethodne radove osjećam da je sve više sjete u njima. Primjećujem kako nestaju stare kuće, poznati vidici ali i ljudi. Primjećujem da starim. Moje lice više nije isto u zrcalu. Moje fotografije prate moje starenje i starenje mojih motiva, a ja sam odlučio da u ovom radu koristim cameru obscuru, rekao bih prakameru, i bilježim. Od početka snimanja bilo je jasno da mnogo motiva, možda, iduće/idućih godine neće biti. I čini mi se ponekad da fotografiranjem oduzimam “ono nešto” i potpisujem mu smrtni list. Patina koja nastaje i koju pokušavam “doraditi” isto tako starim grafičkim tehnikama podsjećaju me na crno bijele fotografije koje su ručno kolorirane za naručitelje. I to me ponekad ispunjava zadovoljstvom, imam osjećaj da ostavljam neki dokument u vremenu i u tehnikama koje danas nisu popularne ili poznate, a ono još tužnije, polako ali sigurno umiru.

Projekt je zamišljen kao ciklus grafika u kombiniranim tehnikama archival printa, koji je nastao obradom snimaka camere obscure te otiskivanjem linoreza i/ili drvoreza. Motivi su detalji moga kretanja kroz rodni grad, druga mjesta na putovanjima ili detalji iz prirode.

Ciklus nije ograničen količinom radova.

Radovi su istih dimenzija.

Projekt još nije bio izlagan.

Zoran Kakša

Sjenama obuhvaćeno vrijeme

Ništa toliko ne evocira prolaznost kao slika koju čine same sjene. Neuhvatljive, nepostojane. Sjene. Te varave ugode našim očima. A s osjećajem prolaznosti u njima sažetim, s mišlju kako smo došli na ovaj svijet samo da bismo ga napustili, neizbježno se javlja nostalgija.

Spajajući cameru obscuru, prethodnicu svih kamera, i sofisticiranu tehnologiju našega doba – drugim riječima, svjetlosni zapis i digitalni ispis – Zoran Kakša ne odaje poštovanje davnim vremenima isključivo iz pijeteta (što bi bio samo još jedan iskaz nostalgije); on ovakvim postupkom doista ostvaruje osobiti likovni izraz, odabranim medijem uvjetovan, koji je u pojedinostima posve jedinstven. Takvu njegovu specifičnost u tehničkom pogledu čini zapravo kombinacija primijenjenih medija; pored dva spomenuta, tu je i treći: linorez u funkciji dorade materijaliziranih svjetlo-sjena. Ta se grafička tehnika u Zoranovim realizacijama koristi poput retuša na starim fotografijama koji se također provodio kao postupak ručne obrade i dorade nakon foto-mehaničkoga, analognoga produkta. Linoreznim otiskivanjem postiže tu sad dublju tminu, tamo srebrnasti ton – fine intervencije vidljive tek najpozornijem promatraču. Samonametnuta zahtjevnost i preciznost iskazuje počast kulturi zanata, vrsnoći obrta te ignorira buku i užurbanost naše suvremenosti, poziva na pauzu; zastanimo, posvetimo trenutak kontemplaciji…

Eterična dimenzija Kakšina ciklusa u kojemu naš autor vodi dijalog sa samim sobom, odnosno sa svojim sjećanjima i usputnim zapažanjima, začela se svjetlosnim virenjem kroz luknjicu. Ta sitna zjenica izrađena na nekim potrošnim kutijama, koja iz svjetlosnoga kaosa uspostavlja red i čija je bistrina – točnije, bistrina na retini odražene i stvorene slike – razmjerna vremenu izlaganja dnevnim satima i noćnim rasvjetnim tijelima, suštinska je i prva sastavnica stvaralačkoga niza obilježenoga misaonom i izvedbenom delikatnošću.

Izostala je svaka boja, obrisi se rastaču. Slike su na odlasku, drže ih tek poneki slabašni tračci svjetla  (dok jedne nestaju u tami, poput motiva stolca, druge se, primjerice u bilježenju slomljenoga listića, rasipaju u difuznom raspršivanju) koji kao da ilustriraju Ovidija glas: Isparuje tu se iz zemlje // Magla sm’ješana s tminom i nejasne svjetlosti sumrak. Je li to samo naše nerazumijevanje što čini stvari i pojave nejasnima? pa tek spoznaja kako smo iz svijeta nastali (za razliku od filozofske misli o „čovjekovoj bačenosti u svijet”) može ukinuti čežnju s kojom smo započeli doživljaj ovih tankoćutnih radova.

Nikola Albaneže

ZORAN KAKŠA
Rođen u Zagrebu 12. svibnja 1974. godine. Završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 1993. godine, grafički odjel kod prof. M. Poljana. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti 2002. godine, na Nastavničkom odsjeku (grafika) u klasi prof. I. Šiška. Radio kao profesor likovne kulture u Samoboru te kao suradnik restaurator Hrvatskog restauratorskog zavoda na oltarima samostana
Sv. Leonarda u Kotarima /Žumberak, na Pulskom poliptihu iz crkve Sv. Franje/ Pula te Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Radio u “Umjetničkom staklarskom atelieru Staklić” gdje je naučio obradu stakla te izradu vitraja.
Radi kao profesor likovne kulture u OŠ Matka Laginje u Zagrebu.
Imao 12 samostalnih i 112 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
Član HDLU-a.

Otvorenje izložbe u galeriji Karas, u utorak, 4.6.2019., u 19 sati