Radi se o crtežima, zapravo frotažima koji počivaju na richterovskim algoritmima, patternima unutar kojih moje oko prepoznaje naoko banalne – sasvim sigurno fotografski generirane – prizore ljudi, lopti, igrališta i stolova
KJKAVSKO SPRAVIŠČE
GALERIJA KAJ
Zagreb – Ilica 34 (dvorište)
Otvorenje u četvrtak, 30. svibnja 2019. u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do 21. lipnja 2019.
Slika je… stvarno, što je to… slika? Ovakva, onakva, percipirana, imaginirana, zrcalna, fotografska, grafička… sve to nekako možemo znati, ali, što je slika kao slika? Pojma nemamo. Zato, recimo priručno da je slika, a ovdje ćemo isključivo govoriti o onoj grafičkoj, prozor u mogući svijet. Prozor je zatvoren rubovima kadra, no i oni mogu biti ovakvi ili onakvi. Elem, mogući svijet o kojem govorim naoko može biti sasvim sličan svijetu u kojem prebivamo, a moguće je i da bude posve drugačiji. Pa ipak, između svih mogućih, grafički oslikanih svjetova s jedne, i ovog našeg s druge strane, postoji jedna podudarnost: temelje se na pravilima, a sve što vidimo istovremeno biva odrazom tih pravila, ali i njihovih varijacija, odnosno slučajnih promjena koje polako ali sigurno mogu mijenjati početna pravila. Ah da, zaboravio sam… što je to što vidimo… barem u ovom našem svijetu? Mislimo li da stvarno vidimo ljude, lopte, igrališta ili stolove? U ovom našem svijetu čini se da je tako, ali slika nas – jesmo li zaboravili da govorimo o grafičkoj slici? – uči da stvari stoje drugačije. Puno drugačije… jer… približimo li se površini takve slike, rasplinut će se ljudi, lopte, igrališta i stolovi… ostat će samo pravila, upisana u odnose grafičkih površina. Zato se mogući svijet grafičke slike razlikuje od ovog našeg svijeta. Jednostavno. Grafička slika je prozor u jedan cijeli, dakako samo mogući svijet iz kojeg su izbačeni dosadni dijelovi, pa tako pravila i njihove varijacije postaju sasvim jasna, a iluzionistička priroda prikaza rastvara nam se pred zdravim očima. Kad tako postavimo stvari… prije ili poslije završit ćemo kao mističari. U tome nema ništa loše, zar ne? Valjda.
U redu, to smo postavili, ali… tko je onda slikar ili, bolje reći, tko je onaj tko stvara slike? Vidio sam više vrsta takvih ljudi, štoviše toliko ih ima da je sasvim besmisleno govoriti o njima u cjelini. Ipak, osobno me zanimaju dvije vrste. Jedni kreću od ovog našeg svijeta pa ga prevode u mogući svijet slike. Takvi vide nešto u svijetu, naslikaju to što vide, zadovolje se time ili, pak, ne zadovolje, a ako se ne zadovolje… onda počinju kopati, tražiti, iznalaziti zašto taj prizor u njihovoj slici izgleda baš tako, a ne nekako drugačije. Drugačije rečeno… ti će ljudi na kraju cijelog procesa ogoliti predmet vlastitog interesa, iznaći svoja pravila slike, te sagraditi cijeli mogući svijet iz jednog prizora. Ili više njih, nije važno… Drugi? E, ti drugi… a o njima se ovdje radi… oni prije nego počnu stvarati prizore moraju spoznati što je svijet… ovaj naš, jasno, i onda ga kao slikari vidjeti kroz prizmu toga znanja. I to je u redu, zašto ne bi bilo? Ali… tu počinje stvarna mistika… jedna koja je meni osobno oduvijek bila strana. Izdaleka sam joj se divio u nekim Malevichevim radovima, ali i u načinu na koji je Gerhard Richter obrađivao fotografije, a posebno u sustavu putem kojeg je stvorio vitraje na katedrali u Kölnu; sasvim su apstraktni, podijeljeni na bojane kvadrate, ali… kad se čovjek malo udalji… javlja se osjećaj stvarnih prizora… mnogih, uvijek samo mogućih, a istovremeno vrlo preciznih u smislu sustava pravila. Ti vitraji… čista mistika… cognitio Dei experimentalis, upućuju na činjenicu da je temeljni medij svjetlosti tek skriveni božanski algoritam, privremeno shvaćen u vidu obojanih kvadratnih polja koja, ovisno o dobu dana, mogu biti viđena kao ovo ili ono… kao časovita poruka ili iluzija koja će sigurno minuti već u narednom trenutku. Ali… uvijek to ali… algoritam utkan u samu svjetlost ostaje vječno nespoznat.
Sjetio sam se Richtera i njegovih vitraja kad sam vidio nove crteže Jagora Bučana. Radi se o crtežima, zapravo frotažima koji počivaju na richterovskim algoritmima, patternima unutar kojih moje oko prepoznaje naoko banalne – sasvim sigurno fotografski generirane – prizore ljudi, lopti, igrališta i stolova. Je li to tako ili nije? Približim li se bliže, vidim samo obrazac, pravilo… pattern… udaljim se malo, eto nekog djeteta, lopte… A sve to samo su iluzije, tako jasno naznačene… tako očite… Pattern je u Bučanovim radovima medij, sazdan od pravila mogućeg svijeta, njegove kolorirane varijacije samo su iluzije prizora, a sve skupa zapravo predstavlja traktat o ljudskoj (samo zbog motiva), ali zapravo sveukupnoj egzistenciji. Unaprijed pripremljeni traktat, da budem precizniji. Tu nema neizvjesnosti, drame, pitanja koja proizlaze iz još postojećeg nerazumijevanja motiva… a i zašto bi bilo? Bučan mi, meni, nama, pruža uvid u konceptualnu cjelinu mogućeg svijeta, istovremeno kazujući da je taj svijet na razini opažaja neopozivo takav kakav nam je predložen. Tek iluzija… onog istinskog…
Jagora Bučana poznajem dugo, ali ni približno onoliko koliko bi bilo potrebno da ustvrdim kako sam u pravu tvrditi sve što tvrdim. Ipak, njegovo višegodišnje inzistiranje na grafičkoj slici (ovaj put u formi crteža) koja motiv gradi na prethodno postojećem algoritmu (najčešće u formi oblikovne procedure), vjerujem, daje mi za pravo povjerovati da je Bučanovo – jednako dugotrajno – istraživanje mističnih filozofijskih praksi ostavilo trag na njegovoj slici. Ovdje zapravo govorim o tzv. perenijalnoj filozofiji koja sinkretistički pokušava objediniti mudrost najraznorodnijih religijskih i filozofijskih tradicija u potrazi za metafizičkim načelima stvarnosti. Odatle, iz takvih duhovnih preokupacija, mislim, proizlazi i latentni Bučanov ikonoklazam koji se u principu nikada ne odriče prizora kao takvog, ali uvijek naznačava njegovu iluzornost: Da, stvari tako izgledaju, ali samo izgledaju, a uistinu su drugačije! Zapravo… da pojednostavim… jednom prije više godina napisao sam priču posvećenu Bučanovom tadašnjem radu, a u toj priči glavni je lik bio ikonoklastički bizantski slikar koji je oslikao crkvu tako da je istovremeno bila i apstraktna i… ne baš takva. Taj slikar… nije bio sasvim izmišljen, sada konačno mogu priznati, i zaista je oslikao crkvu Sv. Barbare u današnjoj Kapadokiji. Morao je udovoljiti zahtjevu da se vide sveci, ali i da ih nema… I napravio je to. Zvao se… ma nije važno kako se zvao, ali odradio je posao onako kako Jagor Bučan danas slika… crta… Jedno s drugim, ostala je priča da se sve to odvilo na način kako nitko nije očekivao; slikar je naslikao stvarnost koja jest i nije. Čudna priča. Ja sam je stoljećima kasnije samo prepričao, dodao tu i tamo ponešto. Možda slično načinu na koji Jagor Bučan danas slikom prepričava mudrost za kojom traga. A u toj slici je puno mira, puno spokoja, i puno… lijepo postavljenih pitanja… ne biste li rekli…? Pitanja o… mogućim svjetovima…
Vladimir Rismondo
