U nizu senzacionalnih domaćih vijesti možda je najsenzacionalnija ona koja govori kako je Vrhovni sud potvrdio presudu Općinskog suda u Splitu koji je Nebojši Kneževiću, Petri Dura, Srećku Mišuri i Alemki Knežević dosudio 97 milijuna, odnosno sa zateznim kamatama čak 150 milijuna kuna na ime odštete od Grada Split zbog ograničavanja njihova prava vlasništva na Trgovačko-transportnom terminalu Split.

Naime, Grad je ovo područje uvrstio u svoje planove izgradnje prometnica, trafostanice i veletržnice, izdavši za neke objekte i lokacijske dozvole. Vještaci Ante Bošnjak i Remi Vuković bili su zaista široke ruke. Procijenili su da kvadrat zemljišta ukupne površine od oko 66 tisuće četvornih metara vijedi 200 eura.

Sve je počelo ranih devedesetih godina, u ona, kako se izrazio glavni “partner” Knežević, “nesretna vremena”, a za “partnere”, kako ih sud naziva, a primjerenije bi bilo nazvati ih ortacima, očito sretna vremana.

U procesu privatizacije i u valu stečajeva “partneri” su se za kikiriki domogli zemljišta i objekata na TTTS-u koji su bili u vlasništvu “Jadrantransa”, “Dalmexa”, “Diokoma” i “Sava tradea”. I treba im priznati, imali su viziju, imali su nosa za špekulativni biznis u bespućima hrvatske tranzicije. Sada je sve to lege artis, pa kome milo, a kome nedrago.

Sam je Grad, čiji je proračun došao u pitanje, tamo od 2011. napravio niz propusta za koje je teško vjerovati da su slučajni. Nije, kako piše i u presudama, proveo postupak izvlaštenja, nije poštovao sporazum s “partnerima” o otkupu nekretnina koji je sam predložio, a odustao je i od tri tužbe na Trgovačkom sudu kojima je “partnerima” osporavano stjecanje prava vlasništva. Državno je odvjetništvo pak proglasilo svoju nezainteresiranost.

Sa svoje strane sutkinja Dunja Ljubičić je, nećemo reći pristrano, ali vrlo angažirano vodila parnicu i argumentirala svoju presudu ne odoljevši dojmu kako je glavni partner “iskreno, jasno i logično prepričao sva događanja vezana uz predmet spora”, dajući mu očito puno povjerenje.

Ostalo je nejasno puno toga u obje presude, na primjer stav o tome jesu li nerazvrstane ceste javno dobro u vlasništvu lokalne samouprave ili države, kao što su to inače ceste, ili su i one također privatno vlasništvo.

Ispalo je da Grad u ovom procesu s mirisom velikog novca nije imao šansi, jer mu nitko nije bio sklon. Ni suci ni odvjetnici ni vještaci, a ni on sam sebi, kao što i cijela država ima malo šansi djelujući kao nebranjena utvrda pred najezdom divljih pljačkaških hordi s istoka i sa zapada. Ili je možda u pitanju djelovanje potkornjaka.

Autor: Josip Jović